Zoran Pusić: Pišanje u more je manje zagađenje od pisanja fašističkih tekstova

Povezani članci

• Aida Ćorović: Opasne veze
• BESKRAJAN DAN
• Viktor Ivančić: O sendviču
• Eurokrati, profiteri i crkvena (ne) tolerancija
• Bilježnica Robija K.: Električki romobil
• Milorad Pupovac: Marširanje u crnim vojnim uniformama sa ustaškim znakovima nije političko djelovanje

^{Hrvatska demokratska zajednica je stvorila tu hrvatsku državu, tu hrvatsku demokraciju u kojoj, evo, mogu se govoriti i gluposti!”}

^{Franjo Tuđman na 1. sjednici Glavnog odbora HDZ-a, 1996}

U lokalnim makarskim novinama Makarsko primorje izašao je članak izvršnog urednika g. Ive Ćurkovića pod naslovom Gosti koji su višak. Iz podnaslova Vikendom tisuće posjetitelja iz BiH preplave naše plaže jasno je koji su to gosti, a u članku Ćurković nabraja negativnosti gostiju iz BiH: „Njihov cilj nije da troše nego da se dočepaju dijela plaže i sunčati se i kupati cijeli dan”. „Mokrenje obavljaju u moru, a WC koriste u krajnjoj potrebi”. „To su kampanjski gosti koje se ne može izbjeći ili eliminirati”.

Problem ove zemlje nisu Bosanci koji, umjesto da svoje KM šalju poštom, dolaze se „sunčati i kupati” i pri tome pokušavaju, nevjerojatno, što manje potrošiti. Ali dubinski, desetljećima prisutan problem Hrvatske je nepodnošljiva lakoća iznošenje stavova sličnih stavovima koje iznosi g. Ćurković i nestanak svijesti, kao društvenog standarda, da su takvi stavovi sramotni.

Portali koji su prenijeli rečeni članak iz „Makarskog primorja” spominju da je Ćurković član HDZ-a. Ovdje to nije sasvim nebitno jer su mnogo utjecajniji članovi baš HDZa dali legitimitet, počevši od: „Srećom žena mi nije ni Židovka ni Srpkinja”, šovinističkim i ksenofobičnim izjavama ili, naprosto, netrpeljivošću začinjenim stereotipima. Ne treba se previše čuditi kada jeka takvih govora nekih visoko pozicioniranih političara, saborskih zastupnika ili svećenika odzvanja, još dugo poslije, po lokalnim novinama.

Reakcije na Ćurkovićev članak varirale su od izjava koje bi trebale ublažiti štetu koju takvi članci proizvode (Ivo Josipović) i zgražanja nad neotesanošću autora nesvjesnog koliko je njegov članak uvredljiv, prije svega za Hrvatsku (većina komentara), do zdvajanja nad nepravednim progonom Ćurkovića i slobode govora (Dražen Ciglenečki, Novi list, 31.7.).

Nitko od novinara koji su o Ćurkovićevom tekstu kritički pisali nije zahtijevao njegov sudski progon. Međutim, taj tekst je potakao dilemu poznatu svakom tko zagovara slobodu govora ali je i svjestan mogućnosti zloupotrebe: do koje mjere treba tolerirati netoleranciju. Tokom 90-tih imao sam nekoliko razgovora sa Simonom Wiesethalom. Njega je posebno brinulo tiskanje i slobodna prodaja Mein Kapfa u Hrvatskoj. Mein Kampf je jedna dosadna papazjanija koja postaje smrtno ozbiljno štivo tek u svijetlu djela koja je autor počinio kad je došao na vlast. (Ima sličnosti s 1500 stranica teksta Andersa Behringa Breivika, norveškog ekstremnog desničara arijevskog izgleda koji, da nije doslovno shvatio ono za što se zalagao, mogao bi proći kao npr. idealan gost po kriterijima iznesenim u Makarskom primorju.) Ja sam zastupao stanovište da demokratska zemlja, koja štiti slobodu izgovorene i pisane riječi kao jednu od svojih temeljnih vrijednosti, ne treba braniti nikakve knjige ili članke, ma koliko se mi ne slagali s njima. Wiesenthal, s nešto bogatijim i bolnijim iskustvom, smatrao je da je to naprosto prevelik rizik. Ono oko čega smo se složili bila je zabrinutost s koliko je malo javne kritike u Hrvatskoj praćena relativizacija ili čak veličanje zločina domaće verzije nacizma iz Drugog svjetskog rata. Nije mali broj hrvatskih političara držalo da glavna zamjerka NDH-u nisu ideje, već neuspjeh. (Radikalniji su to i jasno izjavili: Ante Đapić: „Jedina je krivnja ustaškog pokreta što nije uspio.”, (Globus, travanj, 1995.); Tomislav Merčep:

„Jednako mi ne odgovaraju ni partizani ni ustaše. Jedni su stvorili Jugoslaviju, a drugi nisu završili posao do kraja.”, (Nedjeljna Dalmacija, rujan, 1997.); Ante Prkačin: „Prva endehazija puno je bolje riješila srpsko i muslimansko pitanje nego ova koju smo stvorili 1990.” (veljača, 1996.); pater Vjekoslav Lasić: „NDH je bila dar božji”.)

U takvoj atmosferi nije ni lokalnim državnim odvjetništvima padalo na pamet da podignu tužbe protiv onih čije su izjave ili članci nesumnjivo poticali netrpeljivost i nasilje. (Baš obratno. Kad su nevladine organizacije podnijele zahtjev DORH-u da reagira, npr. na Đapićevu izjavu: „Srbi u Hrvatskoj su danas samo ekološki problem” (Hrvatski Sabor, studeni, 1995.), ili na izjavu Marinka Liovića (tadašnjeg predsjednika HVIDRE): „U moj podrum zabranjen je ulazak psima, mačkama, Židovima i Srbima”, DORH je odbacio te zahtjeve i obrazlagao zašto te izjave ne spadaju u „širenje rasne mržnje”.)

Tekstovi poput Gosti koji su višak u jednoj demokratskoj državi ne mogu se izbjeći, a, vjerojatno, ni eliminirati. I mnogo virulentniji stavovi koji su, za razliku od ovog, nedvojbeno bili rasistički, a ne samo uvredljivo primitivni, javno izneseni predstavljaju rizik demokracije. Taj rizik se uistinu često u povijesti pokazao prevelik; otvoreni neprijatelji demokracije i slobode javne riječi, koristeći tu slobodu, zatrli su i slobodu i demokraciju. Ali bez te slobode (i bez tog rizika) nema demokracije.

Javno izgovorenoj ili napisanoj riječi treba se suprotstaviti istim tim sredstvima, pokazati zašto su neki stavovi nedostojni pristojnog čovjeka i pristojnog društva. Koji puta to izgledaju kao donkihotovski napori, ali ovaj primjer, gdje su sramotne izjave koje mogu potaknuti netrpeljivost, doživjele opću osudu, pa onda i interes lokalnog državnog odvjetništva, budi nadu da ti napori, na duži rok, daju rezultate. Oni su bitni element održivosti demokratskog društva i ne treba imati iluzije da će potreba za njima nestati. Političara koji zagovaraju ksenofobiju, koji se ne srame laži i gluposti, a glupost je snaga koja nije za podcjenjivanje, ne manjka ni na europskoj sceni. Slušajući neke izjave dobiva se dojam da je u parlamentu EU sve više antieuropejaca, u smislu onih vrijednosti koje su EU činile tako privlačnom.

A što se prenapučenih makarskih plaža tiče, pišanje u more je još uvijek manje zagađenje nego pisanje tekstova poput Gostiju koji su višak. Savjet piscima sličnih tekstova je da se novinama služe samo u krajnjoj nuždi.

Preuzeto s portala H-alter