ENG
Zoran Pusić: Nepodnošljiva lakoća laganja Josipa Jovića
Autor/ica
Povezani članci
U svojoj kolumni “Suprotiv”, u “Slobodnoj Dalmaciji” od 26. kolovoza, novinar Josip Jović piše o sukobu predsjednika Ive Josipovića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. Ovlaš spominjući komemoraciju žrtvama koncentracijskog logora u Jadovnu i proslavu ustanka u Srbu, Jović tvrdi da u Jadovnu srpskih žrtava nije ni bilo, a da ustanak u Srbu nije bio ni antifašistički ni partizanski.
U prvi bi se čas moglo pomisliti da iznesene tvrdnje predstavljaju konglomerat neznanja, neprofesionalnosti, neodgovornosti za napisanu riječ i ideološke ostrašćenosti. Ali, kod novinara koji su renome stekli, uz ostalo, izmišljanjem intervjua i varanjem čitatelja, a kako bi glorificirali ratne zločince, vjerojatno je riječ o svjesnom laganju.
Svakome tko se upušta u procjenu broja žrtava koncentracionog logora Jadovno (jer, riječ je o procjenama, precizan broj žrtava je i kod mnogo pedantnijih nacista bilo teško ustvrditi) stoji na raspolaganju opsežna literatura. U dvije knjige autora Đure Zatezala navodi se broj od 38.000 Srba i 2.500 Židova kao žrtava Jadovnoga, od toga 10.500 poimenično. Neki autori, kao donju granicu procjene broja žrtava, navode 24.000, drugi daju argumente (liste željezničkih transporta) i za dvostruko veći broj. Tvrditi da u Jadovnom nije bilo srpskih žrtava spada u onu vrstu monstruoznih i bezočnih laži pred čijim se implikacijama čovjek naježi, poput tvrdnji da Auschwitz nije postojao ili da se zločin u Srebrenici nije dogodio.
Minoriziranje Srba
Što se tiče ustanka u Srbu, njegovo se značenje godinama pokušava minorizirati, a značaj oklevetati i tu je Jović tek jedan od onih koji iskonstruiranu laž upornim ponavljanjem nastoje pretvoriti u prihvaćeno mišljenje. Počelo je s Tuđmanovom opsesijom da su u Hrvatskoj Hrvati trebali početi s antifašističkim ustankom, a ne Srbi. Događaj koji se danas obilježava kao Dan antifašističke borbe uistinu se dogodio 22. lipnja 1941., ali to je bila reakcija članova sisačke organizacije Komunističke partije na napad na SSSR, a ne narodni ustanak. Najuvjerljiviji pokazatelj da to nije ni bio isplanirani početak ustanka jest činjenica da Komunistička partija, kojoj bi u ratu i u godinama neposredno nakon njega itekako politički odgovaralo da dan napada nacističke Njemačke na SSSR proglasi danom ustanka u Jugoslaviji, to nije učinila. Pobuna u Srbu bila je narodni ustanak protiv ustaša i, u tom smislu, protiv nacizma i fašizma, kao reakcija na masovne zločine koje su ustaše počinili po srpskim selima, ali organiziran i vođen od članova KP Hrvatske. Po svom karakteru bio je antifašistički, a njegovi organizatori – Marko Orešković, Gojko Polovina, Đoko Jovanić… – postali su vodeći ljudi NOB-a u Hrvatskoj.
Sve se to dogodilo prije više od 70 godina; u normalnim okolnostima, za današnje stavove i vrijednosne standarde, ti događaji ne bi trebali biti puno relevantniji od ratova s Turcima. Ali, Hrvatska je zemlja u kojoj je 1941. “godina koja se vraća”, u čijim je selima još dugo poslije “Oluje” sve bilo “ukrašeno” ustaškim grafitima i natpisima, poput onoga “Hrvati:Srbi = 2:1″, kojim se aludiralo na “pobjedu” u etničkom čišćenju, u kojoj se slobodne, orvelovske modifikacije prošlosti koriste kao uobičajena opravdanja za svinjarije počinjene u sadašnjosti i u kojoj su civilizacijski standardi, načelno prihvaćeni, između ostalog i zbog ulaska u Europsku uniju, još uvijek samo tanka glazura. Čini se da je zaluđenost povijesnim mitovima i posezanje za njima pri opravdanju svake ludosti opća karakteristika ovog područja: tako Ratko Mladić na dan zauzimanja Srebrenice i najmasovnijeg zločina u Europi poslije Drugog svjetskog rata, proglašava Srebrenicu svojim darom srpskom narodu, kojim mu vraća ono što su mu Turci oteli.
Sukob na ljevici
Što se samog sukoba Josipović – Pupovac tiče, on mnoge njihove prijatelje ili ljude koji su im naklonjeni i cijene ono što su i jedan i drugi učinili, u okvirima mogućeg, može samo žalostiti. Ne zbog polemike, nego zbog vrste argumenata koji se počinju koristiti. Malo podsjeća na prijeratni sukob na književnoj ljevici, polemiku u kojoj su se iznosili žučni argumenti, polako degenerirajući u argumente ad hominem, čiji sudionici kao da su postajali nesvjesni činjenice da postoje vrlo realne političke snage koje ne razlikuju nijanse oko kojih se polemika vodi i koje bi obje strane u polemici, ako se ukaže prilika, “utopile u čaši vode”. To se sudionicima sukoba na književnoj ljevici doslovce dogodilo; nama se to u Hrvatskoj 2012. više ne može dogoditi (fraza nad kojom će se zamisliti svatko tko je prošao 1991.).
Ali, mnogo toga nam se još može dogoditi; da se to uvidi, dovoljno je pročitati kolumne poput Jovićeve ili anonimne komentare na brojnim portalima. Jović u svojoj kolumni u kojoj, inače, staje na stranu Josipovića, zamjera predsjedniku što je u hrvatskoj politici prevelik broj političara koji su po etnicitetu Srbi, “kad je Srba manje od pet posto”. Zašto je broj Srba u Hrvatskoj spao ispod pet posto, Jović ne piše niti to smatra negativnom pojavom.
Dostignuća na području ljudskih prava i u izgradnji boljih odnosa sa susjedima, kojima su i jedan i drugi sudionik ove ljetne polemike značajno pridonijeli, nisu ni ireverzibilna niti su postala općeprihvaćenim standardom hrvatskog društva. U Hrvatskoj postoje političke snage koje na ta dostignuća gledaju s nepovjerenjem i manje-više otvorenim negodovanjem, koje “sukob niskog intenziteta” sa susjedima i/ili po etničkoj osnovi vide kao izvor svoje političke moći, koje će s tim ciljem poticati strahove i frizirati povijest i nije ih potrebno zazivati kao vuka u La Fontaineovoj basni. Tu realnu opasnost za ono dobro što je postignuto odgovorni političari ne bi trebali zaboravljati ni kad ih ponesu žučne prepirke.
Autor/ica
