Zoran Pusić: Ne postati zlo koje osuđujemo

Izdvajamo

• Napad Hamasa na građane Izraela dogodio se na 50. godišnjicu izbijanja Jomkipurskog rata*. Danas, 25. listopada, 50. je godišnjica kraja tog rata i početka mnogih pokušaja da se uspostavi trajni mir i, kako bi u Hrvatskoj rekli, suživot. Međutim, ovaj krvavi sukob neće stati danas, a sve upućuje na to da će obje strane učiniti još ekstremnijim i militantnijim, a veliki dio buduće generacije Palestinaca i Izraelca osuditi na mržnju i rasizam. Sve svoje grijehe možete staviti na žrtvenog jarca i potjerati u pustinju samo u Bibliji.

Povezani članci

• Europsko proljeće: Ljevičarska pobuna protiv elita ili nekoliko izdvojenih slučajeva?
• „Padaj silo i nepravdo“, treći put!?
• UZBRDICE /NIZBRDICE: Ljubo R. Weiss: Bankari milosrdni kredita, pa da idemo u Brazil!
• Slobodan Dukić: Filaret – Sveta tajna
• ŠTA IZBEGLICA IMA SA ANTIFAŠIZMOM?
• Zadnja pošta Balkan

foto: atalayar.com

Ono što treba na početku reći – neselektivno izraelsko bombardiranje Gaze u kojem već dva tjedna gine tisuće i tisuće bespomoćnih civila, pretvara se u ratni zločin. Isti dan kad izraelski dužnosnici govore kako Izrael čini sve da bi se izbjegle civilne žrtve među Palestincima, u zračnim napadima ubijeno je preko 400 ljudi u Gazi, većinom žene i djeca. I tako iz dana u dan – a broj žrtava Palestinaca u Gazi na vijestima postaje statistika.

Piše: Zoran Pusić 

Osuda masakra palestinskih civila koji, uz sve svoje verbalne ograde, provode izraelski političari trenutačno na vlasti i izraelska vojska, ni na koji način ne umanjuje osudu brutalnih zločina koje su pripadnici Hamasa počinili nad izraelskim civilima 7. listopada. Ali dovoljno se zapitati kakav bi bio stav onih koji provode ili podržavaju izraelsko razaranje Gaze, pri čemu „kolateralne žrtve“ sve više podsjećaju na genocid, da je situacija obrnuta. Da se zbog terorističkog čina moćna država počinje svetiti na nemoćnim i nedužnim židovskim civilima. Takvi događaji utkani su u povijest židovskog naroda; sjećanje na jedan, Kristalnu noć, uskoro obilježavamo.

Osnivači Izraela, svakako oni koji nisu bili teroristi, imali su viziju demokratske, slobodne i miroljubive zemlje, države koja će biti antipod država u kojima su se događali pogromi nad manjinama i, u pravilu, Židovima. Nitko razuman i dobronamjeran ne spori državi Izrael pravo na postojanje. No u ovom trenutku primjerene su riječi zastupnika Knesseta Ofer Cassifa: „Dok djelujemo nemojmo postati zlo koje osuđujemo!“

Fašizam je najodbojniji pojam i najveće zlo za gotovo sve Židove i svaki Izraelac bi objedu da širi fašističke ideje smatrao teškom uvredom. No ministar financija u Netanyahuovoj vladi Bezalel Smotrich napisao je još 2017. godine svoju verziju rješenja palestinskog pitanja: „Palestinci trebaju shvatiti da će morati birati između tri opcije – živjeti obespravljeno pod izraelskom vlašću, emigrirati ili biti ubijeni.“

Smotrich vjerojatno ne zna da njegove ideje nisu previše originalne; zvuče kao prijepis zlokobne najave rješenja srpskog pitanja od strane Mile Budaka, ministra bogoštovanja i nastave u vladi NDH – trećinu prekrstiti, trećinu protjerati, trećinu pobiti.

U tom smislu poučna je i povijest Hamasa. Ime dolazi od arapske kratice za Islamski pokret otpora i kao organizacija koja za ostvarenje svojih ciljeva koristi i terorizam djeluje od 1987. Ali Hamas je potekao i organiziran je od istih ljudi koji su 1973. osnovali Islamski centar, islamsku dobrotvornu organizaciju, neku vrstu palestinskog Caritasa, koju je 1979. priznao Izrael.

U intervjuu New York Timesu 2010. godine Amos Oz, najslavniji izraelski književnik i suosnivač pokreta „Mir sada“, govori o Hamasu kao o organizaciji fanatičnih nazora u kojima dominira mržnja prema Izraelu i, općenito, Židovima, nastala na očaju i frustraciji mnogih Palestinaca. Ali, kaže Oz, „Hamas nije samo teroristička organizacija nego i fanatična ideja, a ideje nikad nisu bile poražene silom. Da porazite ideju morate ponuditi bolju ideju, privlačniju i prihvatljiviju.“

Takvih ideja i ozbiljnih pokušaja bilo je u zadnjih 30 godina i na izraelskoj i na palestinskoj strani. No brutalni napad Hamasa na izraelske civile i osvetnički odgovor države Izrael u kojem ginu tisuće palestinskih civila, doveo je situaciju na Bliskom istoku u stanje gdje racionalna rješenja imaju sve manji utjecaj, a razvoj događaja počinje pratiti vlastiti put spirale nasilja. I tako se svijet, već duboko u 21. stoljeću, našao u stanju koje se „rimuje“ sa stanjem na početku Prvog svjetskog rata, čiji neposredni povod je bio teroristički čin, ali rata koji nitko od glavnih sudionika nije želio.

Napad Hamasa na građane Izraela dogodio se na 50. godišnjicu izbijanja Jomkipurskog rata*. Danas, 25. listopada, 50. je godišnjica kraja tog rata i početka mnogih pokušaja da se uspostavi trajni mir i, kako bi u Hrvatskoj rekli, suživot. Međutim, ovaj krvavi sukob neće stati danas, a sve upućuje na to da će obje strane učiniti još ekstremnijim i militantnijim, a veliki dio buduće generacije Palestinaca i Izraelca osuditi na mržnju i rasizam. Sve svoje grijehe možete staviti na žrtvenog jarca i potjerati u pustinju samo u Bibliji.

*Jomkipurski rat počeo je 6. listopada 1973. godine napadom Egipta i Sirije na Izrael, s ciljem da vrate Sinajski poluotok odnosno Golansku visoravan, teritorije koje su Egipat i Sirija izgubile u šestodnevnom ratu 1967. Te 1973. godine Jom kipur, židovski vjerski praznik pomirenja i očišćenja od grijeha padao je 6. listopada. Praznik potiče iz biblijskog mita po kojem je Jahve, na molbu Mojsija, poštedio židovski narod iako je prekršio prvu božju zapovijed i dozvolio Židovima da sve svoje grijehe natovare na jarca kojeg su onda otjerali u pustinju.