Zoran Milanović – Cunctator

Povezani članci

• Točno u podne – meci protiv ćoraka
• Danas lihvar, sutra biskup
• Samir Šestan: LUDI SMO – DOGOVORIĆEMO SE!
• Propasti nećemo, spasa nam nema
• Šta je to “rent-seeking“?
• Čedomir Petrović: Ja nisam ubijao u Srebrenici i Vukovaru

Oklijevanje je osobina ljudi nesigurnih u sebe, svoju procjenu situacije i straha da se učini odlučni korak u rješavanju problema pred kojim su se našli – oklijevala ili kunktatora (cunctator – oklijevalo). Doduše, ponekad se to oklijevanje i okrene u prid svog nositelja, no možda bi se tada moglo reći kako on ima više sreće no pameti. A pouzdati se samo u sreću, bez vlastite odlučnosti i spoznaje što se svojim postupcima zaista želi učiniti, bez realne procjene svih rizika i njihove apriorne prevencije – posebno u politici – nije baš nasigurniji način vođenja igre.

Piše: Ladislav Babić

Postoje i situacije kada promućurni pojedinci koriste oklijevanje kao strategiju u ostvarenju ciljeva. Primjerice, Quintus Fabius Maximus Verrucosus – Cunctator, rimski konzul i diktator, oklijevao je stupiti u otvoreni sukob sa Hanibalom (odatle mu i nadimak Cunctator – oklijevalo), već se ograničio na posredno iscrpljivanje njegovih snaga, spasivši na taj način Rim. Na sličan način, suprotstavio se ruski maršal Kutuzov Napoleonu, mada ga ne nazivamo oklijevalom. To su primjeri pozitivnog djelovanja oklijevanja pred problemom, svijesno upotrijebljeni kako bi se u konačnici postigao cilj.

 Ipak, kao da je više onih negativnih primjera koji prvenstveno govore o nedozrelosti osobe ili političkih tijela, a rezultiraju često pravim političkim i humanitarnim katastrofama. Netom preminuli advokat Srđa Popović svakako nije bio od sorte koja bi oklijevala braniti za delikt mišljenja optuženu ma koju osobu, u bilo kojem sistemu. Pogledamo li spisak njegovih branjenika, zamijetit ćemo među inima i Vojislav Šešelja, Franjo Tuđmana, Dobroslav Paragu, Gojko Đoga, Vladimir Šeksa, Andrija Artukovića (ustaški ratni zločinac), Vuk Draškovića, Željko Ražnjatović Arkana,… Bio je nesumnjivo humanist, poštujući demokratsko pravo svakog pojedinca na obranu pred zakonom.

„Branio bih i Dražu Mihailovića, i Rankovića da mu je bilo suđeno, i Stepinca, a možete dodati i bilo koje ime.“, izjavio je, čvrsto se držeći načela da svatko zaslužuje pravo na obranu, bez obzira na počinjeno djelo. Na žalost, svaka situacija sadrži onaj kontrapunkt izražen prilogom “ipak”. Pogledamo li spisak njegovih klijenata i usporedimo li njihovu ulogu u potonjem raspadu SFRJ praćenom preko sto hiljada mrtvih duša, neizbježno se, barem kod skeptičnijih duhova, javlja dilema: dali ih je trebalo braniti? Svakako da je mišljenje i javno izražavanje stavova demokratsko, civilizacijsko pravo – na žalost još uvijek dosta slabo konzumirano u većine čovječanstva. No, vrlo je tanka granica između mišljenja i djelovanja kad mu se pruže prilike, pa ipak je donekle moguće zaključiti o njegovim modalitetima. Naravno da Popović nije branio stavove okrivljenika, već samo pravo osobe na njihovo javno iznošenje. Možda i nije bio sposoban zamisliti u kolike lokve krvi će nas povući ideje njegovih branjenika, no… (O)branivši nekoliko desetaka svojih klijenata fašistoidne i šovinističke provenijencije, Popović nije imao ni snage, ni znanja, ni mogućnosti da nas potom sve zajedno obrani od njihovih kasnijih zlodjela. Sve se svelo na hrabro, humano ali jalovo suprotstavljanje režimu i posljedicama koje su nastale (kao i kod svih pacifističkih i humanističkih intelektualaca, koji – budimo iskreni – cijelu povijest ljudskog roda uglavnom “laju dok karavana prolazi”), čiji izvor je velikim djelom ležao među fašistima kojima je sistem kojega su krvavo rušili dao pravo na obranu.

Jeli cijena od sto tisuća mrtvih prihvatljiva za “igre demokratskih sloboda”, neka svatko procijeni po svojoj savjesti. Zamislimo samo scenarij, po kojemu su kasnije vođe krvoprolića pravovremeno uspješno identificirane i (poslije legitimnog suđenja) smaknute, osuđene na doživotne robije ili maksimalne zatvorske kazne – bi li to, i koliko bi uštedjelo ljudskih života, invalidnosti, silovanja, a da o materijalnoj šteti ni ne govorimo. Ne morate urlati, vidim vas – uspravljeni na zadnje noge psujete mi svekoliku rodbinu. No, ne bih li – u skladu sa uvjerenjima koja su vodila Popovića da brani svoje klijente, i ja imao pravo na slobodu govora? A poslije, vi vidite kako ćete sa mnom izaći na kraj! Ne, reći ćete – govor mržnje i njegovo javno artikuliranje nikako ne spada u pravo na slobodu govora. Dobro, onda vas ja pitam, a nisu li nacionalističke i šovinističke eskapade vrhnaravne pameti kasnijih ratnih zločinaca (direktnih, ili po zapovjednoj odgovornosti) kao i njihove intelektualne logistike, također govor mržnje koji bi jednako trebalo zabraniti? Zar vam to poslije svega nije bjelodano? Jeste li možda sretni što su vam majka, otac ili djeca (ili svi skupa) poginuli zbog obrane prava pojedinaca na javnu ideološku pripremu zločina? Daleko od toga da krivicu svaljujem na odvjetnika Popovića ili malobrojne mu humanističke istomišljenike. On bez ikakve dvojbe bijaše jedan od glasova savjesti društva potonulog u barbarizam, no jeli to praćeno i ispitivanjem svoje vlastite – kao kad dvojimo bi li sve ispalo drukčije da smo drukčije postupali – to je samo on znao. Ovo shvatimo tek usputnim razmišljanjem u prilog shvaćanju da ništa ne valja promatrati jednodimenzionalno, ni na strani zla kao ni na strani dobra. Prije bih rekao kako je naša nesreća u tome što spomenute stvari nije znalo procijeniti tadašnje državno rukovodstvo i pravosuđe, te unaprijed eliminirati prijetnju (na što je moguće humaniji, ali kazneni način) koja nas je – realiziravši se – sve bacila u neljudski bezdan, a možda je još ispravnije reći da je, vođeno lokalističkim nacionalizmima, oklijevalo da poduzme takve korake! Naime, prolistamo li malo Šuvarovu “Bijelu knjigu”, među njenim koricama naći ćemo podosta imena kasnijih predvodnika (direktnih ili intelektualnih) katastrofe koja nas je zadesila. Često Šuvaru, čije ruke – za razliku od mnogih koji ga kritiziraju – nisu krvave, spočitavaju da nije “popu rekao pop, a bobu bob” (misleći na osudu Miloševićeve politike), zaboravljajući međutim kako je on u spomenutoj knjizi jasno identificirao snage koje će – na samo u Srbiji – dovesti do onoga što nam se desilo! A mjesto da shvate suštinu, oni su osuđivali potonjeg člana predsjedništva SFRJ, branili apostrofirane i oklijevali da bilo što djelotvorno poduzmu dok je još bilo vrijeme, a poslije – da prostite – lajali na oluju.

 Lijep primjer oklijevanja da se poduzmu koraci koji će spriječiti potonuće društva u bezdan, je postupak talijanske vlade koja je 1922. vojskom lako mogla spriječiti Mussolinijev pokušaj državnog udara, kada je ovaj sa 60000 svojih fašističkih pristalica organizirao “marš na Rim”. Umjesto toga, kralj Vittorio Emanuele III povjerio mu je mandat za osnivanje vlade, reperkusije kojeg čina su svakome poznate. Nije li slično oklijevanje njemačkih vlasti, koje su doduše spriječile slični Hitlerov marš na Berlin (iz jedne bavarske pivnice) te ga osudile na pet godina zatvora u kojem je spremao svoj program preuzimanja vlasti opisan u knjizi “Mein Kampf”, dovelo u osnovi do Drugog svjetskog rata? Ni godinu poslije osude, budući Führer je amnestiran, potom blagonaklono promatrana njegova djelatnost, da bi mu već 1932. bila ponuđena vlast kao na pladnju. Posljedice oklijevanja za obračun sa prvotno sitnim fašističkim bukačima, upoznao je cijeli svijet. Jasno je kako do historijskih pojava i pokreta dovode sazrele prilike iz kojih onda izniknu osobe koje ih – svatko na svoj način – znaju iskoristiti, no u skladu sa sagledavanjem uloge pojedinaca u historiji ne treba zanemariti njihovu odgovornost za specifični tijek događaja kojima su upravo oni kormilarili. No, prijeđimo mi na našeg oklijevala, rad kojega je i ovaj članak – Zoran Milanović Cunctatora. Pustimo li na stranu ekonomsku situaciju zemlje, poslijednjih mjeseci su aktualna tri događanja oko kojih Milanovićeva desnica ne zna što čini ljevica, oko kojih je vidljivo da on nema jasno formulirane stavove koji će onda – bez naknadnih reteriranja – sprovesti u djelo, i oko kojih oklijeva ne znajući i/ili ne usuđujući se učiniti ništa konkretno što bi razriješilo krizu.

 Prvo zbivanje je ono oko takozvanog “Lex Perković”, gdje je – u nastojanju da izigra predpristupni sporazum koji je prethodna vlada sklopila sa EU – Sabor donio, na izričitio Milanovićevo inzistiranje u kojem nije imao ni podršku svog glavnog koalicionog partnera, zakon kojim se tzv. “Evropski uhidbeni nalog” ne primjenjuje na zločine učinjenje prije augusta 2002. godine (predsjednik Josipović kao i Sabor prepun podjednako “mudrih” pravničkih glava podržali su ga). Ne ulazeću u motive koji su ga vodili, niti analize oko (ne)opravdanosti prihvaćanja ili eskiviranja spomenutog naloga, spomenut ćemo kako se premijer nešto više od mjesec dana inatio na sve moguće načine, navodeći kojekakve “suštinske” razloge – prvenstveno one o štićenju interesa Hrvatske – protiv zahtjeva Evropske komisije, koja je zbog ovog zakona i uvođenja roka pokrenula proces sankcioniranja Hrvatske. Nakon tjedana tvrdoglavljenja, ne znajući učiniti ništa pametno, bitnije mu je – od rada u “interesu Hrvatske” – bilo da na što bezbolniji način spasi, ne zna se jel’ prije vlastiti obraz ili obraz države koju zastupa, te je konačno prihvaćen zahtjev Evropske komisije da se izglasani zakon povuće. Ako je njegovo prihvaćanje bilo “u interesu Hrvatske”, u čijem je interesu (ili protiv čijeg je interesa) njegovo povlačenje? Naravno, trakavica se nastavlja SDP-ovim pokušajima promjene Ustava člankom o nezastarjevanju svih zločina, bez obzira kada bili počinjeni, i HDZ-ovim ucjenjivačkim, antikomunistički intoniranim zahtjevom da se izričito spomenu “komunistički zločini”. Opet, bez ulaženja u detalje, pitanje za čitatelje: isključuju li riječi “svi zločini” one počinjene za vrijeme socijalističke Jugoslavije, ili bismo nanovo morali definirati značenje riječi “svi”? Vidjet ćemo kako će se u cijeloj stvari postaviti premijer, predsjednik stranke koju njeni protivnici često zovu slijednicom KPH!

Drugi primjer bezglavog postupanja Milanovićeva (točnije, vlade kojoj je on na čelu, pa stoga svaka kritika ide prvenstveno na njegovu dušu) je zavrzlama oko referenduma za promjenu Ustava, uvođenjem članka koji brak definira isključivo kao zakonsku vezu muškarca i žene. Desna populacija (ono što u RH nije desno izgleda se može izbrojati na prste ruku i nogu), uz podršku katoličke Crkve, skupila je oko 750 tisuća potpisa kojima se zahtijeva referendumsko izjašnjavanje oko tog pitanja. Već prva pogreška Milanovićeva bijaše ta što nije našao načina spriječiti raspisivanje referenduma o pitanju koje zadire u prava manjina; konkretno LGBT populacije, koja zahtijeva isti status kao većinski heteroseksualci, ispravno smatrajući da su zakonskom uskratom konzumiranja institucije braka diskriminirani. Tim prije što izjednačavanjem statusa, ničim ne dovode u pitanje prava heteroseksualne populacije. Brak nije od Boga; cijela ta institucija i njeni normativi definirani su od čovjeka, te prema tome ne postoji iole opravdan razlog da ga ljudi ne redefiniraju, no ponajmanje od Ustava treba praviti neprikosnoveno Sveto pismo upisujući u njega stavove koji tamo ni ne spadaju. Daklem, već u samom startu premijer nije uspio eskivirati pseudorazloge većine, pozivanjem na zakonsku obranu stvarnog razloga – ostvarivanje prava manjina, bilo one političke, vjerske, etničke, jezične, seksualne,… Kad je ishodom referenduma doveden pred gotov čin (a tko u ovom “predziđu kršćanstva” nije to mogao predvidjeti?), pokušao je političkom smicalicom eliminirati opasnost od unošenja u Ustav ovako konzervativnog stava. Pozivajući se upravo na njega, tumačio je kako ishod referenduma ne treba tumačiti suverenom voljom naroda kojom se direktno mijenja, već kao ovlaštenje Saboru da on raspravi o referendumskom pitanju i donese svoju odluku. Dakako da ovakvo tumačenje od navodno lijevog premijera navodno lijeve koalicije, kojim se obezvređuje mehanizam neposredne narodne demokracije, ne može držati vodu, što im je ukazivala i opozicija sa HDZ-om na čelu, a konačno obrazložio Ustavni sud. Treba primjetiti da su, kako Milanović tako i najjača vladina stranka kojoj je on na čelu, zbiljski protiv ovakve promjene Ustava, no pokazali su se posve nedorasli svom zadatku kraj sve sile pravnih „stručnjaka“ koji su se u njoj uhljebili. Nije li žalosno kako je još uvijek V.Šeks, nažalost nesuđeni haaški optuženik, još uvijek vrhunski njegov tumač, što doduše nije čudno znamo li da je uz S.Sokola bio tvorac temeljnog, tzv. “Božićnog Ustava” i svih njegovih, dopunjenih verzija. Vlada je tako prinuđena prihvatiti odluku Ustavnog suda i sad je samo pitanje: hoće li se nekom pravnom smicalicom moći (teško) izvući od ugradnje sasvim sigurne, konzervativne referendumske odluke u Ustav, i kako dalje. Ne bi li bilo pametnije da se umjesto budalastih promjena Ustava, prvo nedvosmisleno definiraju norme provođenja referendumskih odluka i izuzmu od bilo kakvog izglasavanja civilizacijski utvrđena manjinska prava. Posebno u svijetlu slijedećeg primjera.

Ustavnim je zakonom propisana javna upotreba dvojezičnosti i dvopismenosti u sredinama gdje etnička manjina broji više od jedne trećine stanovništva. U Istri i na područjima nekih drugih manjina (mađarska, češka,…) to bez problema funkcionira. Sve dok se nije formirao krajnje desničarski “Stožer za obranu hrvatskog Vukovara”, nije bilo problema ni u drugim hrvatskim gradovima. Postavljen je ultimativni zahtjev za izuzećem “grada heroja” od, kako to oni tumače “dvojezičnosti” dok se u stvari radi o “dvopismenosti”. Sve se svodi na sasvim benigno postavljanje ćirilićnih tabli na ulazima državnih institucija, no cijeli otpor zakonski propisanoj akciji – podržan opet od “Zna se” koga i Crkve – praćen je neviđenom, blentavom domoljubnom retorikom, pozivanjem na hrvatstvo, žrtve, ataka na njihovo dostojanstvo, uz pasivnu podršku policije i prenemaganje vlade koja želi prdnuti ali se ne usudi zbog osude „domoljubne“ javnosti. Javno kršenje zakona vlada tolerirajući promatra i pod svakodnevno novim ucjenjivačkim zahtjevima stožera dolazi im na noge vodeći kojekave razgovore, dogovore, pregovore, nagovore i ostale budalaštine, ne poduzimajući jedno jedino ispravno sredstvo za rješavanje problema. Bezuvjetnu, bespogovornu i oštru primjenu zakona na demonstrante koji ga krše, ma bili oni domoljubi, branitelji, dragovoljci, Hrvati ili bilo koja šuša – sasvim nebitno. Oni jesu samo građani ove države koji krše zakon! Ali, Zokija Cunctatora je neizmjerni strah! Em će ustalasti Crkvu, em će jaka desnica predvođena HDZ-om izaći na ulice, em i branitelji imaju kod kuće još poveliki arsenal oružja, a Milanović pojma nema kako da bez opasnosti za vladu i vlastitu kožu izađe na kraj sa problemom. Odlučio je preko noći provesti zakon, uopće ne shvaćajući da nije osigurao najosnovnije uvjete za njegovo provođenje. I to ne one budalaste, braniteljske: kao nije još vrijeme, žrtve vrište na ćirilicu, 400-500 nestalih nije obuhvaćeno popisom stanovništva, cjelokupni popis je krivotvoren, postavljanje tabli je protuzakonito,…, nego one zakonske. Čvrstu, samouvjerenu i stabilnu vlast, sa mehanizmimima prinude u koje se ona može pouzdati a ne usrati se u gaće čim stotinjak desničara izađe na cestu. Pa oklijeva Zoki, oklijeva i misli a ništa ne može smisliti sem da skinute ploče zamjenjuje novima i igra sa braniteljima domino vjerujući u neke navodno postignute dogovore, dok oni vlasti ni najmanje ne vjeruju i ismijavajući njenu neefikasnost svojim postupcima dovode je do ludila u njenoj nemoći. Može li premijer garantirati da se njegova atonična, prevrtljiva (prvi primjer) neznalačka (drugi primjer) i oklijevalačka (treći primjer) politika, neće svima obiti o glavu? Možemo li mi zamislliti u kojem smjeru će nas odvesti?

 Podilaženje desničarskim elementima nije ništa novo u hrvatskoj politici. I fašizam se javio kao marginalna pojava da bi potom zavio svijet u crno (u konačnici – i kršćani u početku bijahu samo sekta). Zaboravljamo svi mi da stoljetni hrast izraste iz malenog sjemena; razlika je jedino što za nj možemo predvidjeti u što će izrasti, dok je za društvene procese to neizmjerno teže, ali ne i nemoguće. Već tri spomenuta aktuelna primjera svjedoče, ne samo o Milanovićevom oklijevalačkom karakteru praćenom inače beskompromisnom javnom retorikom koja se u dodiru sa stvarnošću mrvi u prah, nego i o naravi hrvatskog društva. Uz časne iznimke, ovo je zemlja konzervativaca, religijski zatucane pastve, homofoba, proustaških elemenata i ine skalamerije koja se u svojoj zatucanosti sveđ poziva na Boga mašući knjižurinom starom dva tisućljeća, a i nju prilagođuje svojim tumačenjima umjesto obrnuto. Da, nekad to bijaše predziđe kršćanstva, a sad je to predziđe pameti. S tim što se nalazimo s one strane zida. Pa, pogađajte koje!

Magazin plus