Znaš li ti ‘ko sam ja?

Ali ne i u ovom društvu. U društvu u kojem živimo, tretiranje don Vinka Sanadera kao “običnog građanina”, kao čovjeka koji je pred zakonom “isti kao i svi mi”, zaslužuje vijesti i naslovnicu. Pa svi plješćemo ručicama i veselimo se ovoj akciji splitske prometne policije. Ali ne zato što u tome vidimo nekakve proplamsaje pravne države, nego zato što u tom svođenju don Vinka Sanadera na “običnog građanina” vidimo njegov pad, njegovu degradaciju s pozicije “premijerova brata koji je svlačio i oblačio po županiji” na “običnog građanina”, pokazujući tako vlastitu bijedu i jad. Tu pomirenost sa stanjem u kojem postoje građani iz prve lige, oni nedodirljivi, i mi, obični građani, drugoligaši, koje užasno obraduje kad koji nedodirljivi prvoligaš ispadne iz lige, pa postane “poput nas”, jadnik za kojeg zakoni ove države vrijede, pa mu pauk smije dignuti auto. 

“Pop je pop dok je za oltarom. Kad siđe s oltara, onda je čovik ka svi mi.” Ovu narodnu mudrost sam kao klinac čuo valjda stotinu puta. Služila je tome da se opravdaju svi nestašluci i grijesi lokalnih svećenika kako se time ne bi ukaljala nedjeljna misa, tih sat vremena u kojima on predstavlja “čovika od Boga”. Znalci bi rekli, da se odvoji institucija svećenika od konkretnog čovjeka od krvi i mesa, koji drži misu i koji je “kao i svi mi”. 

 

Odvajanje sebe-funkcije od sebe-građanina

Ova narodna mudrost u naših javnih pregalaca nikako da se primi. Bili oni političari, tajkuni, lokalni moćnici, tabloidne zvijezde i zvjezdice, nikako da shvate da u momentu u kojem iziđu iz saborskih klupa, iz ureda gradonačelnika, kad siđu s pozornice, postaju obični građani za koje zakoni vrijede kao i za ostale. Što bi rekao Slavoj Žižek: “Nije poteškoća kada luđak povjeruje da je Humphrey Bogart, problem nastaje tek ako Humphrey Bogart pomisli da je stvarno Humphrey Bogart.” 

Ova poteškoća s odvajanjem sebe-funkcije od sebe-građanina dovodi do one bahatosti naših prvoligaša koja se manifestira rečenicom “Znaš ti ‘ko sam ja?!” u srazu s policajcem koji mu želi napisati kaznu za parkiranje ili s novinarom koji mu postavi neugodno pitanje. Tragedija je u tome što će taj policajac ili novinar rijetko odgovoriti: “Zaboli me ‘ko si ti!”, nego će se pokunjeno povući jer zna da mu ovaj može zagorčati život, jer zna da živi u društvu podijeljenom na prvoligaše i drugoligaše. Tim potezom će i sam u njega ugraditi svoju ciglu, ali, jebiga, reći će, nemam izbora, a u sebi će misliti: “Dolijat ćeš ti meni kad-tad”, kao što je mnogi splitski policajac promislio u periodu u kojem je don Vinko bio “netko i nešto”. Sad je, eto, napokon dolijao. 

 

Da je društvo u kojem živimo podijeljeno na prvoligaše i drugoligaše, a “pravedno društvo” mokri san građana ove zemlje, znali su i marketingaši koji su vodili predizbornu kampanju Ive Josipovića za predsjednika države, pa se cijela kampanja svela na priču o pravdi i pravednosti. Običan građanin, drugoligaš, vidio je u tom barem naznaku nekakve nade da će nedodirljivi nestati iz ovog društva, da će zakoni vrijediti za sve jednako i da će bez imalo straha, na pitanje: “Znaš li ti ‘ko sam ja?” moći odgovoriti: “Zaboli me!” Ali se malo zajeba. Zašto? Zato što je Ivo Josipović klasičan prvoligaš. Istina, dovoljno prefrigan da ne ispaljuje rečenice: “Znaš li ti ‘ko sam ja?!”, ali po svemu ostalom nimalo različit od ostalih naših bahatlija. 

Ide citat iz teksta Ivice Đikića, urednika tjednika Novosti: “Ivo Josipović, dakle, zloupotrebljava svoju funkciju da bi se, suprotno ovlastima koje mu daje Ustav, privatno i zakulisno obračunavao s novinama koje izvještavaju o poslovnim akrobacijama njegovih bliskih prijatelja, i da bi umjetno stvarao marionetsku alternativu Srpskom narodnom vijeću, izdavaču ovoga lista. On neće da šalje demantije i ispravke, neće da tuži, neće da razgovara, neće da argumentira: neće, između ostalog, zato što dobro zna da Novosti u storiji o Emporionu i ZAMP-u nisu objavile doslovno nijednu netočnost, te zato što mu je savršeno jasno da smo dosad objavili samo manji dio te uzbudljive sage. On ne može podnijeti da list koji se financira javnim sredstvima kritički piše o njegovoj personi, koliko god to pisanje bilo potkrijepljeno službenim dokumentima, jer on sebe smatra državom i smatra da on daje novac novinama koje ga kritiziraju, a s time se ne može i ne zna nositi.” 

 

Humphrey Bogart koji je umislio da je Humphrey Bogart

“Pop je pop dok je na oltaru. Kad sađe s oltara, onda je čovik ka i svi mi”, kaže narodna mudrost. Kad prima delegacije na Pantovčaku, kad se konzultira s Vladom, kad radi ono što predsjednik treba raditi, Ivo Josipović je predstavnik ove države. Ali ako on misli da u momentu u kojem mora odgovoriti na pitanja o poslovnim akrobacijama svojih prijatelja i dalje predstavlja državu i pita se: “Znaju li ti novinari tko sam ja?”, a očito je tome tako, postaje jasno da je Josipović samo još jedan “Humphrey Bogart koji je umislio da je Humphrey Bogart”, da je “nova pravednost” bila samo baketina za naivne birače, a “pravedno društvo” bilo i ostalo nedosanjan mokri san. 

Zato bi Ivo Josipović trebao dvaput pročitati ovu vijest o don Vinku Sanaderu. Da mu dođe do mozga da su svi oni koji ga sada kuju u zvijezde, koji se boje njegovog utjecaja, koji mu se, za razliku od novinara Novosti, ne usuđuju postavljati neugodna pitanja, zapravo u fazi čekanja i da u sebi misle: “Dolijat ćeš ti nama.” Pa kad izgubi sljedeće ili već koje izbore, kad ispadne iz prve lige, kad degradira na “običnog građanina”, kad postane “čovik ka i svi mi”, s užitkom će mu se napiti krvi. Bit će to još jedno šutiranje mrtvog konja. Još jedna demonstracija jada i bijede ovog društva.