Znanstveno-indirektna pohvala Jugoslaviji za njen ne-nacionalizam

Izdvajamo

• Možemo samo nagađati o lepezi posljedica koje nam je takvo, i tome slično, promicanje “istine” donijelo. Npr. vjerojatno nas je rješilo razmišljanja o problemu kako ostaviti u trajno nasljeđe mutno-prljavi materijal za međusobno blaćenje, arogantno podbadanje, pljuckanje i pljuvanje. Također, ne moramo razmišljati kako ostaviti u povijesno nasljeđe veselu zabludu da su narodi svojom mržnjom skrivili rat, kako bi im njihovo “vječno” neprijateljstvo uvijek visilo nad glavom, tj. bilo pri ruci i spuštalo se i otkidalo im glave po potrebi gospara-gospodara.

Povezani članci

• Kolege o Vladimiru Matijaniću: Nježni fanatik profesije
• DO SADA SMO SE BOJALI BRANITELJA, SADA SE BOJIMO VLASNIKA APARTMANA
• Pohvalnica pjesmi u nevremenu
• Dodikove prijetnje Banjalučanima samo kopija Vučićevog ponašanja u Srbiji
• KOLEKTIVNA PSIHODRAMA
• IZLOŽBA FOTOGRAFIJA MLADE ŽENE MIJENJAJU SVIJET!

Foto: YU 

S druge strane, s vrlo drugačije strane, Rametino je laganje indirektna pohvala Jugoslaviji. Njen članak koji optužuje Jugoslaviju za njegovanje nacionalnih neprijateljstava u udžbenicima, nije našao materijala za svoju tvrdnju. Ali ne, ne, hvala — tako serviranih pohvala bolje da nije.

Piše: Senja Perunović

Pohvala o kojoj je riječ totalno je indirektna.  O njoj ću pričati detaljno kasnije.  A sada prvo, kontekst, da bi se bolje razumjela i pohvala i oblatna.

Ta je pohvala, dakle, totalno indirektna jer ne samo da nije izražena sa namjerom da pokaže odobravanje ili, nedajbože poštovanje, već je namjera bila suprotna – optužiti.  Koga? Jugoslaviju.

• Za što da je optuži?
• Za nacionalizam i rat.
• Pa zar nije bilo nacionalizma u Jugoslaviji?
• Bilo je, ali ni približno onoliko koliko se danas pretpostavlja da ga je bilo.
• Pretpostavlja?
• Izgleda da je, prije oprilike 25 godina, veliki broj onih koji su živjeli u Jugoslaviji i znaju iz vlastitog iskustva koliko malo su odnosi među ljudima bili određeni njihovim nacionalnim porijeklom, ipak počeo vjerovati u babaroginu priču o mržnji i netrpeljivosti.
• Babaroga su …?
• Ona babaroga koja je u 1990-ima prerasala u jahače apokalipse sa licima Šešelja, Miloševića, Arkana, Tuđmana, Glavaša, Šuška, Karadžića, Mladića, Izetbegovića …
• Postoje li dokazi da babaroga nije bila opsjela većinu građana Jugoslavije?
• Kao što smo pisali na ovim stranicama, postoje podaci, bazirani na znastvenim metodama, da su međunacionalni odnosi u Jugosalviji do 1990-tih bili SKLADNI.  Studija Konzorcija društvenih instituta Jugoslavije objavljena 1991. pod nazivom “Jugoslavija na kriznoj prekretnici”, dio “Etnička distanca”,  jedan je od krunskih dokaza za to.
• Krunski?
• Mislim da možemo tako reči, jer studija dokumentira, na osnovu podataka skupljenih u proljeće 1990. na reprezentativnom uzorku na teritoriju cijele Jugoslavije, dakle, pred sami rat, da su odnosi, iako pogoršani, jos uvijek bili solidni. Čovjek bi, naravno, očekivao suprotno u predvečerje paklenog rata; očekivao bi ljude pocrnjele od mržnje momenat prije nego što će se počupati za kosu i kositi jedne druge hladnim i vrelim oružjem.  Ali, ne, takvog neprijateljstva, mržnje, nije bilo ni tada.
• Gdje je onda bio taj nacionalizam, ako nije bio u narodu?
• Leglo su bila republička rukovodstva i nacionalisti među intelektualcima u svih šest jugoslavenskih republika. Među njima neki su već sanjali, a neki i pili krv. A onda su 1990. došla i svakojaka pojačanja krvi žedna koja su se sa dna, brzinom svjetlosti, digla i smjestila u njedra vlasti. Bez njih i klimavih političara ne bi bilo prolivene krvi, bez krvi ne bi bilo rata, bez rata—sve bi bilo drugačije.
• Da li to znači da su se narodi voljeli ali rukovodstva nisu?
• Prvo riječ-dvije o narodu. Ne radi se tu o voljenju ili ne voljenju.  Postojanje dobrih međunacionalnih odnosa znači da su ljudi bili otvoreni da prihvate ljude kao ljude, bez obzira na nacionalost.  To je bio život iznad nacionalosti, da tako kažem. To također znači da ljudi, u svojim dnevnim interakcijama, nisu veliko značenje stavljali, često, ni bilo kakvo, na nacionalost osobe s kojom su kontaktirali (Kosovo je bilo izuzetak).   Ali, političari i nacionalistički krugovi među intelektualcima, e, to je druga priča.  Mnogi su željeli svoja carstva i hrpe srebra i zato otimali moć, i svađali se uzduž republičkih linija, i udaljavali se sve više jedni od drugih uzduž republičkih linija. Sebe su okitili nacionalim perjem ukoliko već nisu bili u tom ruhu, i republičke linije proglasili isključivim!  nacionalnim linijama, a iznad zemlje i u glavama građana razapeli transparent  “nacija iznad svega”.  Jednom riječju, uspješno su republike pretvorili u svoje torove; a narode prestrašili, zavarali i zakrvavili.  Gurnuli su ih u prave vatrene linije zarad transparenta/ nacionalne linije.  Mirno rješenje krize, koje su građani Jugoslavije očekivali kao nešto najnormalnije, oni nisu ni željeli pa ga, naravno, nisu niti našli, jer – trebalo im je krvoproliće (ponovo vidjeti dio o leglu).  I bi krvoproliće.  Rat je bio  n e d j e l o — njihovo, političara i nacionalističkih intelektualca.  Narodi ne bi zaratili. To je glavna, velika istina.
• Mnogi su zaista zbili zgranuti, i još uvijek jesu; skoro nitko nije mislio da može doći do rata. Kako to da su građani očekivali mirno rješenje jedne tako ozbiljne krize?
• Mislim da treba istaći dvije stvari. Prvo, Jugoslavija je prošla kroz mnoge krize i rješila ih ovako ili onako, ali svakako bez građanskog rata, pa je normalno da su građani očekivali da će tako biti i sa tadašnjom.

I drugo, usprkos galopirajućem orkanu nacionalsitičke indokrinacije, međunacionalni su odnosi još uvijek bili solidni.  Dakle, upravo zato što su međunacionalni odnosi bili, generalno govoreći, kontinuirano dobri, bilo je (skoro) nemoguće povjerovati da će biti ubijanja “na nacionalnoj osnovi”.  Bilo je to nezamislivo.  Nezamislivo.

• Koji je najupečatljiviji podatak koji dokazuje da su odnosi među narodima bili dobri?
• Studija koju sam spomenula, na primjer, dokumentira da ni tada, “minut” uoči rata, etnička distanca nije bila “smrtonosno” velika među narodima. Još i tada bili su vidljivi tragovi dobrih međunacionalih odnosa u Jugoslaviji.   Studija npr.  pokazuje da je onih koji su pokazali minimalnu distancu ili su bili bez etničke distance bilo 33%; njima možemo priključiti one sa niskom etničkom distancom (12%), a vjerojatno bi se tu našao i dio iz grupe onih (4%) koji ne bi prihvatili bračnog partnera niti iz jedne nacionalne grupe, uključujući i njihovu vlastitu.  Srednja distanca karakterizirla je 14% ispitanika. Onih koji su odbacivali pripadnike svih drugih nacija tj. koji bi prihvatili samo osobu svoje nacionalosti (kao mogućeg  supružnika) nije bilo više od 18%, a onih koji bi prihavatili bračnog partnera iz samo dvije ili tri druge grupe bilo je 19%.  Dakle, da ponovim, čak ni pred sam rat, etnička distanca nije bila “smrtonosno” velika.

Fatamorgana fantastičnosti nacije

Ali, ne lezi, vraže. Mnoge stvari su se dogodile od doba dobrih odnosa.  Odgovorni (po službenoj dužnosti) i ostali neodgovorni, na svim frontovima čine sve da se to doba zaboravi (najefikasniji način je da se o njemu laže), a možda još više da se dobri odnosi ne pojave.

Šiljasto je suprostavljanje na nacionalnoj osnovi od tada postalo jedan od najunosnijih državničkih programa, i odskočna daska u svih sedam ex-Ju državica za svekolike njihove politike.  Ono je vjerojatno i jedini prostor cvjetanja nečega.  Ako ništa i ne uspjeva– nema veze; nacija, nacionali ponosi i identiteti rastu i cvatu ko ludi uz gromko blaćenje, nisko pljuvanje i svakojako suprostavljanje drugim nacijama.  Zato se blaćenje i pljuvanje drugih mora stalno upražnjavati kako bi život imao smisla.

Državnici, sadašnji, i današnji pretendenti, njihovi mediji i njihovi policajci u uniformama ili gaćicama, i zahtjev za kruhom, pravdom, istinom i kulturom pretvaraju u lekcije o naciji,  i u prijetnje njenim “neprijateljima” koji, baš svašta, traže pravednije društvo.  Kod njih se pitanje o kruhu/pravdi/istini/kulturi topi i nestaje pred svevažnim pitanjem nacije, nacionalnog ponosa i identiteta.  Zašto?  Jer se nacionalističke tvorevine održavaju jedinim što stvarno imaju na zastavi, a to je — fatamorgana fantastičnosti nacije.

Neželjena pohvala – Slučaj Ramet 

Jadan nacionalizam, bez laži ne može opstati.  Ona je njemu i njegovim konjanicima ono što je normalnima – kisik.  Bedastoće se, međutim, lako šire bijelim svijetom.

Ona ih obožava– nacionalističke bedastoće sa teritorija Jugoslavije.  I ne samo to, Sabrina Ramet, politolog sa norveškog univerziteta i autorica brojnih knjiga i časopisa s temom o bivšoj Jugoslaviji/Balkanu/Regiji, jedna je od onih čiji akademski radovi često i šire te sočne bedastoće prijetvorno se baveći istinom.  Ima ona toplu naklonost prema hrvatskom nacionalizmu, ali obožava i onaj srpski. Naime, srpski dobro njeguje, hrani i deblja onaj hrvatski, što njoj baš prija, a kao što znamo, ta je hranjiva relacija među nacionalizmima obostrana, što njoj i sličnima naročito ide u tek.

U znanstvenom članku o kojem je ovdje riječ, stranjska glasnogovornica ovdašnjih nacionalističkih „istina“ upregla je sve sile da dokaže nešto što se izfabricirati može, ali dokazati ne, jer je neistina–da su neprijateljstvo i mržnja bili prevladavajući ton jugoslavenske javnosti i takvi da su bili reflektirani u školskim udžbenicima.  Radi se o članku “Srpska i hrvatska povijesna naracija”, objavljenom u časopisu  „Anali Hrvatskog politološkog društva”, (Vol.3. No.1. Svibanj 2007.) Činjenica da je S. Ramet članak objavila u dva znanstvena časopisa govori da ga autorica smatra izuzetno vrijednim. (Engleska verzija je duža, ali bazično ista. Još jedna kopija koja je dostupna na internetu engleska je verzija članka iz Anala.)

Naslov njenog članka budi nadu, zar ne, da će čitalac konačno naučiti sve te naracije; no, prevarit će se, neće se tu naći obašnjenje što bi to bila hravatska ili srpska povijesna naracija. Čitalac će, međutim, imati priliku pročitati, kako se slučajno ne bi zaboravile, mnoge bedastoće hrvatskih i srpskih nacionalista.  U tom bućkurišu od teksta teško je naći logičan slijed misli kao i iole uvjerljivi materijal za tezu koju prezentira.  Ovaj bućkuriš, međutim, nije neko lijeno bla-bla naglabanje, pa što ispadne; on je pažljivo programirana zbrka.  On mrtvo-hladno tvrdi nešto za što ne pruža dokaze.  I onda još mrtvije-i-hladnije uzima neke desete činjenice da bi “dokazao” svoju… hm, tezu… hm, propagandu.

Članak tvrdi da su udžbenici Jugoslavije kontinuirano širili šovinističke stavove; hrvatski udžbenici ružne šovinističke stavove protiv Srba, i srpski udžbenici ružne šovinističke stavove protiv Hrvata.  I da je to bio jedan od faktora koji je doveo do rata i raspada zemlje u 1990-tima.  I savjetuje da bi bilo uputno da se Jugoslavija uzme kao poučak da: “ bi multietnička država dugoročno bila stabilna, neophodno [je] da povijesne naracije sastavnih naroda budu očišćene od uzajamne mržnje, uzjamnog optuživanja, i uzjamnog okrivljavanja, tako da sastavni narodi ne usvajaju naracije u kojoj se međusobno definiraju kao “neprijatelji” (str. 302).  Problem s ovim poučkom je što je krivo izabran primjer.  Naime, kao što rezultati studije citirane u prvom dijelu ovog teksta dokazuju, nema osnove za tvrdnju da su narodi Jugoslavije doživljavali jedne druge kao neprijatelje. Vidljivo je da etnička distanca među njima nije bila “zrela” niti za nekakav oštri sukob, a kamoli da je postojalo neprijateljstvo spremno za rat.  (To što državnici/lideri uvijek mogu započeti, proglasiti, gurati rat, potpuno je druga priča.)

Tako je Jugoslavija, po Rametovoj, otplovila u rat (i) zbog “različitih povijesnih  naracija” Srba i Hrvata.  Ali, iz tog bućkuriša od argumentacije ne možeš saznati tko su bili “upotrebljivači“  tih  neprijateljskih naracija.  Jesu li to Hrvati ili hrvatski nacionalisti; i jesu  li to Srbi ili srpski nacionalisti; čas su jedno, čas drugo, a katkad i samo “neki Hrvati” i samo “neki Srbi”.  Ako su to hrvatski nacionalisti  (kako piše u jednom podnaslovu), onda to nisu Hrvati, te se u tom slučaju ne može govoriti o hrvatskoj povijesnoj naraciji.  Isto, ako su to srpski nacionalisti (kako piše u drugom podnaslovu dijela o Srbima), onda to nisu Srbi, pa se ne može govoriti o srpskoj povijesnoj naraciji.  Ova temeljna nelogičnost članka ipak se šepuri u njegovom (glavnom) naslovu kao najznanstvenija znanost.

Zabavno je i kako Rametova dokazuje “stvar”.  Ona to radi analizom udžbenika jer se, naglašava znanstvenica, “povijesna naracija stvara i održava…  u školskim udžbenicima, oslonit ću se na udžbenike povijesti u hrvatskim i srpskim školama” (str. 300).   I onda, i onda?  Nestrpljivi smo. I onda se pokaki, jer u njenoj analizi zapravo i nema udžbenika iz razdoblja prije nego što su na vlast došli nacionalisti.  Svi se njeni udžbenički “dokazi” svode na bedastoće iz svježeg nacionalističkog perioda, počevši sa Miloševićem.  Kako sad to, prof. Ramet?  Gdje su udžbenici u vašoj analizi koji bi dokumentirali barem više-desetljetnu  naraciju, ako je ona povijesna?  Gdje su, dakle, oni u vašoj analizi da dokumentiraju kontinuiranost neprijateljstva i mržnje u udžbenicima Jugoslavije, kako vaša teza traži?  Kako je moguće da je mržnja u udžbenicima bila uzrok nacionalizmu/raspadu/ratu ako se ona, naracija mržnje, u udžbenicima pojavila tek sa razbuktalim nacionalizmom, za koji članak jedino podnosi dokaze?

Nažalost, i “akademske” prevarantske metode služile su da se debelo laže o Jugoslaviji i međunacionalnim odnosima unutar njenih granica.  Od sredine 80-tih počelo je gurkanje nacionalistickih pozicija na javnu scenu pa se vjerojatno moglo naći takvih nastojanja i u školskom materijalu iz tog perioda.  Međutim, sasvim sigurno, ništa slično onome što je Rametova našla i mogla naći jedino u periodu kad je Jugoslavija bila na izdisaju i kada su  marljivi patrioti brzinski prionuli na posao i sastavili nove, dragoj-naciji-drage udžbenike.

Možemo samo nagađati o lepezi posljedica koje nam je takvo, i tome slično, promicanje “istine” donijelo.  Npr. vjerojatno nas je rješilo razmišljanja o problemu kako ostaviti u trajno nasljeđe mutno-prljavi materijal za međusobno blaćenje, arogantno podbadanje, pljuckanje i pljuvanje. Također, ne moramo razmišljati kako ostaviti u povijesno nasljeđe veselu zabludu da su narodi svojom mržnjom skrivili rat, kako bi im njihovo “vječno” neprijateljstvo uvijek visilo nad glavom, tj. bilo pri ruci i spuštalo se i otkidalo im glave po potrebi gospara-gospodara.

S druge strane, s vrlo drugačije strane, Rametino je laganje indirektna pohvala Jugoslaviji. Njen članak koji optužuje Jugoslaviju za njegovanje nacionalnih neprijateljstava u udžbenicima, nije našao materijala za svoju tvrdnju.  Ali ne, ne, hvala — tako serviranih pohvala bolje da nije.