Znanje

Izdvajamo

• Rasprodaja. Otmi pa prodaj, ali ne bilo kome. Otmi siromašnima i prodaj bogatima. Zvuči kao „Alan Ford“ i Superhik, ali – tako je to. Početi će useljavanje, doći će kapital, doći će neki novi ljudi, ali biti će to naši, Hrvati i svima će nam biti bolje. Onima koji će preživjeti i koji će se znati prilagoditi.

Povezani članci

• Moja Hrvatska
• Vinko Grgurev: Legalno i legitimno
• Inkubacija diktature
• VREMENSKA PETLJA
• Tomislav Jakić: NI NOBELOVA NAGRADA NIJE UVIJEK ISTA
• Moja starost, iz ugla moje mladosti

Karamarko je izjavio da su mu ukrali 5, 6 mandata. Zapravo njihova lijepa je pokradena i prevarena,  mladi ljudi su mu pobjegli, stari ljudi će mu umrijeti, a Tuđman mu je već umro tako da može s njim manipulirati kako hoće. Bitno je da više ne mora govoriti  o onome o čemu nema pojma. Sad može mirno pričati o onome što mu ide: o prevarama, krađama, zabludama pogotovo nekih i, naravno  o gubitnicima, izdajnicima, dezerterima, krvnicima hrvatskog naroda i ostalim povijesnim činjenicama koje nikako nisu svjetonazorske. Hvala Bogu da se sada Hrvatska zna prekrižiti sama. Ne treba nam nitko da nas prekriži. Sami ćemo.

Postoje različiti pogledi na život, svijet, umjetnost, ali i fiskalnu politiku, svjetonazor i ine stvari kao i na koncepciju –  kako igrati utakmicu ili kako tretirati zalazak sunca.

Ipak, o svemu navedenom postoje činjenično usklađene i prihvaćene premise.

Ograničiti ću se u pojašnjavanju pojma „znanje“ na odnos prema ljudima. Određenim.

Tako postoji znanje u svom najjednostavnijem obliku i stručna literatura ga naziva „znanjem prepoznavanja“.

S takvim znanjem čovjek ne može gotovo ništa konkretno, osim prepoznati da je – recimo –  čovjek na slici potpredsjednik Hrvatskog Sabora. Da su ga izabrali prije nekoliko dana. Da je omalen i ima manikiranu bradicu. Zato se i zove „znanje prepoznavanja“.

Postoji i druga, naprednija kategorija znanja koju se naziva „znanjem razumijevanja“. To vam je kad recimo koristeći znanje prepoznavanja nekog čovjeka osim toga da smo ga prepoznali –  mi razumijemo da je to čovjek koji je novinar, napravio je mnoštvo intervjua uživo, da neke ljude napada i želi ih raščlaniti na proste faktore, a neke „milki percem po guzici“ i da ih pita baš ono što bi oni i sami sebe pitali pa onda mi razumijemo da taj dugovječni britki mačo ćelavi motorist vozi onako kako on misli da se treba voziti njegova dugoročna emisija koja je zbog njegovih procjena „kako“ – postala dugovječna. To je znanje prepoznavanja plus znanje razumijevanja. To je „dvojka“ u hijerarhiji.

Naravno, postoji i još viša razina znanja koja uključuje i prvu i drugu ukratko i prilagođeno obrazložene  kategorije i treću kategoriju znanja a to je znanje „interpretacije“ određenog predloška. Osvještavamo pojam znanja na primjeru čovjeka i drugog čovjeka pa se sjetih aforizma besmrtnog Jiržija Leca koji glasi: „Čovjek, čovjek, a kakva razlika!“

Dakle, ako smo prepoznali potpredsjednika Sabora o kojem ne znamo gotovo ništa i autora, urednika i voditelja HTV-ove emisije „nedjeljom u dva“ kojeg osim što poznajemo i  razumijemo – sada bi bilo potrebno „moći interpretirati ono što su oni razgovarali“. Tu bi jedan, recimo student –  sad dobio zadatak da vjerodostojno interpretira tijek razgovora pa je tako na samom početku Aco pitao Tepeša kad je rođen. Zatim bi taj zamišljeni student morao znati podatke da je Tepeš izjavio: rođen 1980.

Da je s jedanaest godina u petom razredu osnovne, davne 1991. godine – godine kad je počela agresija i pokušaj prekrajanja granica RH – da je te godine dijete pred pubertetom Tepeš počeo gledati sjednice Sabora i da se do sada nagledao tih sjednica –  tako da razumije o čemu se radi.

Da ne duljim o biserima „znanja interpretacije ponavljajući“  Tepeš-  premise koje u zaključcima ne dokazuju zaključak tri elementa potvrđujućeg karaktera  – nego je rezultat njegovog izvođenja zaključaka dvije premise potvrđuju zaključak, a treća ga opovrgava.

Takav način dokazivanja s preglasavanjem 2:1 nisam nikada prije niti vidio niti čuo.

Ali, on je povjesničar, a povijest je kategorija posebna. Prvo je da povijest pišu pobjednici, a drugo da svatko može o bivšim događajima „romansirati“ kako god hoće, čak i ne mora biti student povijesti. Kad Jurčević, Tepeš, Karamarko i ini mogu imati diplome povijesti  tad stvarno nije bitno s koliko premisa izvodiš zaključak. Pa nije to farmakologija precizna na tisućinku grama i milimetra – tako  da generik mora biti istovjetan prototipu registriranom kao određeni lijek. Ovdje pričamo o čovjeku i  kategorijama kvalitete znanja kao pojma. Nomina sunt odiosa.

Eto, napredujemo pa smo prepoznali Tepeša, razumjeli Stankovića i možemo interpretirati (ali nećemo) točno i precizno što su razgovarali i to je treća stepenica znanja. Kao trojka u školi.

Sad dolazi četvorka u znanju ili četvrta stepenica po redu stupnjevanja kvalitete znanja. To je znanje koje mora uključivati ove prve tri kategorije i sukladno prepoznatom, razumljivom i pamtljivom mora se dodati i vlastito „kritičko postavljanje“  prema spomenutom predlošku.

To vam je, recimo jedan primjer, da čovjek ima sposobnost zaključiti da je Tepeš nekritično zaključio da kad  dijete od jedanaest godina gleda sjednicu Sabora zbog te činjenice može izjaviti pred milijunskim auditorijem da to ujedno znači da on „prati sjednice Sabora već  25 godina“.

Pa  tako njemu nije strano da se u Saboru sada ipak mogu zastupati i neki novi stavovi.

Ipak je on povjesničar koji od jedanaeste godine života, od 1991 prati politiku – valjda je to – uz treću gimnaziju i fakultet odsjek povijest –  valjda je svakome jasno da je on kompletna i kompetentna osoba da bude to za što je izabran. Još ima i crni pojas. I znaju ga dečki s Malnarove Pešćenice.

Eto, svakom je čovjeku na kugli zemaljskoj koji je ikada u nečemu dosegnuo ovu četvrtu kategoriju stupnjevanja znanja kao takvog tada postalo jasno da Stankovićeve razrogačene oči i potpuna konsterniranost, iznenađenje i zaprepaštenje nisu nimalo bezazleni niti su hinjeni ili glumljeni.

Nitko nije mogao vjerovati kako je taj 36 godina mladi povjesničar s ovakvom metodikom razgovaranja, zauzimanja stavova uopće došao na fakultet. Valjda na foru „zalaganje“.

Polagao je i svjetsku povijest i povijest civilizacije, polagao je kod različitih profesora i pokazao je zadovoljavajuće znanje i završio je fakultet. Vjerojatno je imao „dobre“ profesore. Sve je čisto jer – do sada – nema afere na katedri povijesti – tamo se ne kupuju profesori novcem nego stavom. Ako si rođen 1980. i imaš dobar stav prema NDH, Ustašama, Paveliću, krunici i Stepincu – već imaš „četvorku“, ali , ima još….

Odgovor na  pitanje „kako“ je uspio završiti povijest skriva se lukavo u sljedećem koraku kategorizacije znanja, a to je peti stupanj ili ono za što se u školi redovito dobivala petica.

To su bili odlikaši u pojedinim predmetima. Teško je bilo biti odlikaš u svemu, ali rijetkima je čak i tako nešto uspijevalo, često uz poklon barem jednog profesora. Taj Tepeš nije u toj kategoriji.

E vidite, tu je taj naš potpredsjednik akademika Reinera insuficijentan. Slabo.

Jednostavno nema potrebne pretpostavke za  razinu znanja kojom bi bio sposoban od nekih premisa dovedenih do analitike četvrte razine on nema kapaciteta napraviti, izraditi, izmaštati…, na bilo koji način on radio njemu je apsolutno nemoguće znanstveno i društveno vjerodostojno obrazložiti bilo koju svoju umotvorinu koju želi verificirati. Peti stupanj znanja podrazumijeva da se vlastitim samostalnim djelovanjem može stvoriti „nova spoznaja“.

To vam je kao kad netko  može pisati pjesme. Ali, većini pjesme nisu dobre. Nisu dovoljno duboke.

Kad povjesničar želi objasniti da mu je za dom spremni u redu devedesetih, ali da apsolutno osuđuje za dom spremni u NDH – onda Aco bude zbunjen, pola nacije mu skida sve svece, pola nacije se pita kako je ovaj završio fakultet, pola nacije se želi iseliti, a svi zajedno – dakle cijela nacija –  ne razumije kako to ovaj mali s manikiranom bradicom misli sad riješiti tako dugo i trajno prisutan problem hrvatskog korpusa kao što je podijeljena Hrvatska na pristaše NDH  i one koji to nisu htjeli.

Tom malenom povjesničaru to je jednostavno ko limunada. Pregazi problem ko plitak potok.

Staviš limun 1941. godine  u „za dom spremni čašu“ , onda staviš šećer 1991. u istu čašu koju si čuvao sve te godine skupa s limunom i onda jednostavno 2016. godine natočiš vodu u istu onu čašu iz 1941. koja nema veze s 1991. godinom i pripravak za osvježenje limunada je spreman za dom.

Konzumaciju dati svim zainteresiranima koji se to usude popiti.

Ne znam tko bi to popio osim ako mu nije neka velika pustinja ostala trajno u glavi – pa je žedan i popit će bilo što. To se valjda može popiti ako imaš kompleks proganjanja ili si lagano retardiran pa se daš nagovoriti ili namjerno zamjenjuješ čašu i piješ neki svoj napitak, a nastojiš obmanuti sve koji se daju obmanjivati.“ Tako je ako vam se tako čini“ – Pirandellova sjajna komedija za preporučiti.

Upravo  ova peta kategorija znanja koja pretpostavlja „izradu novih spoznaja na temelju znanja“  nije dobila „zeleno svjetlo“. U novu Vladu RH ušli su sjajni ljudi kod kojih su bitne samo dvije stvari.

Orešković, Marić, i još neki – da mogu stvarati nove, potrebne i korisne zaključke za opću dobrobit i biti istovremeno dovoljno zreli i iskusni da znaju tko je najjači i čija je zadnja. To je ok.

Potpredsjednik Sabora, ministri kulture i branitelja – da su na najvišem četvrtom stupnju i da mogu stvarati nove, potrebne i korisne zaključke za opću dobrobit i biti istovremeno dovoljno zreli i iskusni da znaju tko je najjači i čija je zadnja. To je fantastično za Hrvatsku u  EU I NATO – u. To je vizija.

Ostali ministri da budu alibi za svoje postojanje i da vide tko je glavni, većinski, i,  onaj koji određuje što i kako raditi – ako ne budu slijepo slušali Oreškovića plus, naravno – da mogu stvarati nove, potrebne i korisne zaključke za opću dobrobit i ne stvarati nikakve probleme pri tome….

Ono što veseli promatrače, a svi mi građani smo od neki dan promatrači – to je nada koju nam nitko ne može oduzeti. Ovi prije ovih sada – bili su  kao da su došli s dvodnevnog tečaja za ministre, a ovi sad će tek upisati tečaj za ministre s napomenom da im je osnovni zadatak da – što god radili –  primjenjuju hrvatske, katoličke i domoljubne simbole. Treba suvremenost svesti na domoljubnost.

Tako treba raspravu o povijesti promatrati izvan okvira svijeta. Samo Hrvatska. Hrvatska – to je svijet.

Odlična je stvar da će narod shvatiti da nije država tu zbog naroda nego je narod tu zbog države.

Ako i jest tako, postoji opet pozitivna činjenica da ćemo sve prodavati za bilo koji iznos jer se uvodi porez na nekretnine i jednostavno će u roku od četiri godine svi ovršni postupci – koji će se ubrzati – iznjedriti ogromne resurse i popraviti će se mnoge stvari. Rasprodaja. Otmi pa prodaj, ali ne bilo kome. Otmi siromašnima i prodaj bogatima. Zvuči kao „Alan Ford“ i Superhik, ali – tako je to.

Početi će useljavanje, doći će kapital, doći će neki novi ljudi, ali biti će to naši, Hrvati i svima će nam biti bolje. Onima koji će preživjeti i koji će se znati prilagoditi.

Svi u Hrvatskoj žive lošije nego prije pet godina. Nitko ništa nije htio prodavati, ali sad svi prodaju sve.

Sad će to biti riješeno. Tko ne plati porez oduzeti će mu imovinu. Kupit će je netko drugi. Zar to nije bolje nego da nam ovi nesposobni prethodni ministri provode pokušaje održavanja stabilnosti države – bez da se satre sve što postoji do sad. To je i obnova i stavljanje u funkciju i strano ulaganje…, pa što ćeš više od toga?

Karamarko je izjavio da su mu ukrali 5, 6 mandata. Zapravo njihova lijepa je pokradena i prevarena,  mladi ljudi su mu pobjegli, stari ljudi će mu umrijeti, a Tuđman mu je već umro tako da može s njim manipulirati kako hoće. Bitno je da više ne mora govoriti  o onome o čemu nema pojma. Sad može mirno pričati o onome što mu ide: o prevarama, krađama, zabludama pogotovo nekih i, naravno  o gubitnicima, izdajnicima, dezerterima, krvnicima hrvatskog naroda i ostalim povijesnim činjenicama koje nikako nisu svjetonazorske. Hvala Bogu da se sada Hrvatska zna prekrižiti sama. Ne treba nam nitko da nas prekriži. Sami ćemo.