ENG
Zna li primitivna, autokratska, nasilna vlast šta im piše u Zakonu o osnovnom obrazovanju?
Autor/ica 👤Samir Šestan
Izdvajamo
- Kao da su, osim fakultetskih diploma, i svjedočanstva o završenoj osnovnoj školi kupovali.
Povezani članci
Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL
Možete li zamisliti da ovdašnji političari na vlasti rade na implementaciji zakonske obaveze o podsticanju razvoja kritičkog i logičkog mišljenja? Razvijanje i njegovanje vrijednosti pravde, istine, slobode, poštenja i lične odgovornosti? Razvijanje samopouzdanja, samopoštovanja, samokontrole? Razvijanje ekološke svijesti i svijesti o potrebi očuvanja prirodne i životne sredine? Uspostavljanje nulte tolerancije na nasilje i razvijanje nenasilnog ponašanja? Razvijanje tolerancije, poštovanja različitosti i mišljenja drugih? Podsticanje i razvijanje kulturne, vjerske, jezičke i polne ravnopravnosti i tolerancije? Što su sve obaveze propisane Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske. Po kojim oni, očito, nisu ni obrazovani ni vaspitani.
Autor: Samir Šestan
Autoritarna populistička vlast zna razmišljati samo sa pozicije sile i u vidu verbalnih reagovanja na posljedice ozbiljnih problema, čijim uzrocima niti se bavila niti ima namjeru da se ozbiljno bavi.
Tako je odgovor vlasti Republike Srpske, prije svega njenog predsjednika, na nedavnu tragediju u beogradskoj osnovnoj školi, a u tobožnjoj namjeri „da bi mogući tragičan događaj spriječili na našoj teritoriji“, bio koliko tek formalno zamajavanje javnosti da vlast nešto radi i misli o dobrobiti svojih građana, toliko i besmislen, glup i kontraproduktivan.
Promašivši temu – a tema je vršnjačko nasilje u školama, koje je kulminiralo pomenutim slučajem, kao posljedica opšteg nasilja u društvu, za koje odgovornost snosi vlast i prije svega političari kao što je pomenuti predsjednik, koji je generator govora mržnje i društvene nestabilnosti – umjesto ozbiljnih, radikalnih, mjera koje će promjeniti ukupnu klimu u društvu, povećati toleranciju, demokratičnost, poštovanje ljudskih prava i građanskih sloboda, te poboljšati materijalni položaj građana i stanje u ključnim oblastima, od kojih je obrazovanje jedno od najznačajnijih, ponuđene su mjere koje ne da ne rješavaju ništa nego povećavaju opasnost od mogućih incidenata. Naprosto zato što vlast razumije i poštuje samo silu, pa su jedino što joj je i moglo pasti na pamet, represivne mjere – od naoružanih(?) lica koja će patrolirati (osnovnim!) školama, preko različitih vidova permanentne kontrole učenika, do jačanja represivnih mjera prema onima (djeci!) koji ne poštuju pravila. Naravno da ovdašnjoj vlasti ni na kraj pameti nije poboljšanje uslova u školama, kvaliteta obrazovanja, povećanje broja psihologa i brige za zdravlje djece, te, u okviru toga, drastično povećanje kvantiteta i kvaliteta vannastavnih aktivnosti i rad na njihovoj atraktivnosti, u cilju privlačenja učenika, po principu – za svakog (ali baš svakog, a ne samo za vrhunske sportiste ili „štrebere“) ponešto.
Ali reakcija je političara logična, imamo li u vidu da njima dobro vlastitih građana uopšte nije cilj, nego je cilj opstanak na vlasti, uz sve privilegije, uključujući i zaštitu od procesuiranja za korupciju i kriminal, u svrhu čega građane treba „vaspitati“ da postanu poslušni podanici. Da se od malena naviknu na atmosferu „Balkanskog špijuna“, sistemsko nasilje i paranoične teorije zavjere, i savršeno uklope u sistem koji poludjela vlast projektuje zakonskim rješenjima kojim se guše medijske i sloboda javne riječi uopšte, te, građanski aktivizam i ljudska prava.
Uostalom, i neke obećane mjere koje su u redu – kao što je povećanje standarda prosvjetnih radnika i njihovog ugleda i stanja u školama – tek su „ludom radovanje“. Jer niti će se desiti, niti je normalno da se o tome razgovara tek kad neko pobije 10 ljudi. Šta ćemo, i o drugim problemima u društvu – u poljoprivredi, zdravstvu, policiji, realnom sektoru, medijima, civilnom društvu,… razgovarati tek nakon nekog masakra? Nakon koga će vlast, kukavički i licemjerno – kao što je to uradio Predsjednik nakon što je njegovo huškanje završilo fizičkim nasiljem nad LGBTIQ aktivistima – negirati vlastitu odgovornost za počinjeno zlodjelo. Kao što bi je, nema sumnje, taj predsjednik (i njemu slični u sličnim situacijama), negirao i da se našao ludak spreman da izvrši njegovo svojevremeno prilično precizno uputstvo za likvidaciju političke analitičarke čiji mu komentari nisu po volji. Siledžije, pa i političke, su, naime, u pravilu, kukavice, koje druge navode na zločin, dobro pazeći da oni ostanu zaštićeni. I uvijek spremni da zarad vlastitog opstanka žrtvuju sve ostale i, u nekoj nevjerovatnoj političkoj vratolomiji, „operu ruke“ i od svojih najodanijih sljedbenika.
O lošem stanju u školstvu – od osnovnog do visokog – po raznim parametrima, zna se već godinama. Ali se, osim povremenog najavljivanja „odlučnog obračuna sa negativnim pojavama“ u njemu, ništa drugo ne događa. Bar ne pozitivno. Ono što se događa su povremena isplivavanja posljedica nerada, nesposobnosti i kriminalnih aktivnosti. Kao što je nedavna reakcija susjeda, koji su u jednom trenutku, kad se trulež sistemske korupcije i kupo-prodaje diploma počela širiti i van granica BiH, reagovali prestankom priznavanja diploma stečenih na ovdašnjim visokoškolskim ustanovama. Ili kao što je nedavna akcija SIPA-e, u istom kontekstu, čiji se epilog još čeka.
A da ovdašnje školstvo ima ozbiljnih problema, davno su počeli upozoravati i revizori. U izvještaju o reviziji učinka „Upravljanje resursima osnovnih škola“, iz jula 2018. godine, upozorili su da su u javnosti prisutne brojne i argumentovane informacije o problemima u funkcionisanju osnovnog obrazovanja i školskih ustanova, ukuljučujući i one povezane sa mogućnošću ispunjavanja najosnovnijih standarda i uslova za učenje i rad. Navedeno je da dotrajalost i neuslovnost školskih objekata, nedostajuća oprema i rekviziti traže nova ulaganja jer pojedini školski objekti ne ispunjavaju ni minimum tehničke uslovnosti i opremljenosti. Što, ocijenili su revizori tada(!) – “traži brzo(!) donošenje racionalnih odluka, planiranje po prioritetima i u okviru strateškog okvira”. Revizori su konstatovali i da je jedan od uzroka problema neblagovremeno i nedovoljno izdvajanje budžetskih sredstava za potrebe škola (osnovne komunalne usluge, investiciono održavanje, popravke i opremanje škola). Nalazi revizije, naime, pokazali su da se “u budžetu ne odobravaju sredstva školama u potrebnoj visini i namjeni, da o visini odobrenja pojedinih pozicija škole ne budu obavješetene blagovremeno i da se izvršenje odobrenih pozicija ne vrši pravovremeno ni u punoj visini”.
Istaknuto je da „u upravljanju resursima osnovnih škola nije ostvaren mogući nivo efikasnosti i ujednačenosti u uslovima i standardu za sve učenike. Ispitivanja su pokazala da između javnih osnovnih škola postoje značajne razlike u stanju stalne imovine i opreme, u godišnjoj alokaciji budžetskih sredstava posmatranoj kroz troškove po odjeljenju i u standardu učenika posmatranom kroz prevoz.”
Revizori su dakle došli do zaključaka koji impliciraju da se u Republici Srpskoj krši Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, kojim je propisano da “Svako dijete ima jednaka prava i jednake mogućnosti u osnovnom vaspitanju i obrazovanju bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Jednaka prava i jednake mogućnosti podrazumijevaju obezbjeđivanje jednakih uslova za svu djecu pri upisu i tokom osnovnog vaspitanja i obrazovanja.”
No, ne samo da vlast i za to nadležne institucije nisu obezbijedili jednaka prava i mogućnosti za svu djecu, nego “Preduzimane aktivnosti subjekata sistema u osnovnom vaspitanju i obrazovanju nisu rezultirale očekivanim poboljšanjima i smanjenjima prisutnih razlika u uslovima rada javnih osnovnih škola i u standardu učenika.“, konstatovali su revizori.
Tim subjektima sistema – Vladi RS, Ministarstvu prosvjete i kulture, jedinicama lokalne samouprave i javnim osnovnim škole – date su adekvatne preporuke, čijom implementacijom je, po revizorima, bilo moguće osnovno obrazovanje unaprijediti kroz efikasnije korišćenje raspoloživih resursa, poboljšanje uslova i smanjenje razlika u njihovom nivou između škola i učenika.
No, 5 godina kasnije, ni za jednu datu preporuku se ne može reći da je u potpunosti implementirana. Što, zapravo, političarsku brigu o stanju u školstvu i najavljivane mjere, nakon tragedije u Beogradu, razotkriva kao licemjerje i populističko “šupljiranje”.
Uostalom, možete li zamisliti da ovdašnji političari rade na implementaciji zakonske obaveze o podsticanju razvoja kritičkog i logičkog mišljenja? Razvijanje i njegovanje vrijednosti pravde, istine, slobode, poštenja i lične odgovornosti? Razvijanje samopouzdanja, samopoštovanja, samokontrole? Razvijanje ekološke svijesti i svijesti o potrebi očuvanja prirodne i životne sredine? Uspostavljanje nulte tolerancije na nasilje i razvijanje nenasilnog ponašanja? Razvijanje tolerancije, poštovanja različitosti i mišljenja drugih? Podsticanje i razvijanje kulturne, vjerske, jezičke i polne ravnopravnosti i tolerancije?
Sve su to naime obaveze propisane Zakonom o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske. I sve je to u potpunoj suprotnosti sa stavovima ovdašnjih političara na vlasti, koji vlastite građane permanentno ponižavaju, prijete im i kažnjavaju izostanak njihove slijepe odanosti.
Kao da su, osim fakultetskih diploma, i svjedočanstva o završenoj osnovnoj školi kupovali.
Autor/ica 👤Samir Šestan
