Zmije, telci i zvižduci
Izdvajamo
- Milanovića su u Kninu svečano i dostojanstveno izviždali, a on je te zvižduke primio kao dokaz da u Hrvatskoj postoje i demokracija i Hrvatska demokratska zajednica. Fućkalo se njemu ustvari što mu zvižde. Zviždao bi i on samome sebi, ali na Markovu trgu, a ne na tom mjestu i u toj prigodi »gdje se poštuje sve one koji su pali za Hrvatsku i koji nisu na margini društva«.
Povezani članci
Foto Denis LOVROVIĆ
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti proslavljen je svečano i dostojanstveno. U kninskoj je crkvi biskup Ivas propovijedao o crvenim zmijama i zlatnim telcima, dok je za to vrijeme u Kljacima fra Ilija Mikulić pozdravljao Darija Kordića kao nekoga tko »svakome od nas može biti primjer i poticaj«…
Piše: Predrag Lucić
Opet je bilo svečano i dostojanstveno, baš onako kako se tjednima unaprijed i najavljivalo da će biti.
Milanovića su u Kninu svečano i dostojanstveno izviždali, a on je te zvižduke primio kao dokaz da u Hrvatskoj postoje i demokracija i Hrvatska demokratska zajednica. Fućkalo se njemu ustvari što mu zvižde. Zviždao bi i on samome sebi, ali na Markovu trgu, a ne na tom mjestu i u toj prigodi »gdje se poštuje sve one koji su pali za Hrvatsku i koji nisu na margini društva«.
Zviždao bi i on na svaku svoju riječ – i na onu da smo »tisuću godina čekali da imamo svoju državu« i da smo »tisuću godina radili i borili i ginuli za strance, koji su nas tretirali kao strance«, a s kojima smo danas »zajedno u EU i zajedno gradimo bolju budućnost« – na svaku osim na onu kojom je odao duboko poštovanje Franji Tuđmanu. Ali kad su zvižduci popratili i spomen prvoga predsjednika samostalne, suverene, svečane i dostojanstvene Republike Hrvatske, Milanović je naprasno prestao prodavati dojam da mu se fućka za sve. »Mislim da nije u redu što fućkate«, uvrijedio se premijer na one koji iz njegovih usta ne mogu čuti ni ime Tuđmanovo.
Bilo mu je valjda dosta izvrgavanja svečanim i dostojanstvenim poniženjima, pa je zajedno s nešto blaže izviždanim Josipovićem odustao od sudjelovanja u svečanome mimohodu do crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, gdje je biskup šibenski Ante Ivas pripremio paprenu propovijed. Žestio se metropolit i poeta u svojemu zoološkom nadahnuću i na crvene zmije i na zlatne telce, i na komunizam kao »najkrvaviju ideologiju civilizacije« i na Hrvatski sabor koji je izglasavanjem »protunarodnog i protunaravnog« Zakona o životnom partnerstvu hrvatskome narodu priredio »najtužniji dan« u čitavoj njegovoj povijesti.
Predsjednik Sabora Josip Leko je iz prve crkvene klupe sve to odslušao mirno, kao da presvijetli biskup govori o ruskoj Dumi ili makedonskom Sobranju. Kolinda Grabar-Kitarović se za to vrijeme nevino smješkala, kao da u njezinu Natolandu takav zakon nikada ne bi prošao. A Milana Bandića je kamera uglavnom hvatala u neravnopravnoj borbi čovjeka sa snom i jedva jedvice se zagrebački gradonačelnik trgnuo iz drijemeža kada su ga prozvali s oltara da mu zahvale na velikodušnoj donaciji izdašne sume za izradu i postavljanje zvona na velebnoj crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta.
Nije Bandić bio jedini koji je kunjao na misi za Domovinu, pa ne zna je li samo sanjao ili je u svećeničkom koru doista ugledao patera Vjekoslava Lasića. I redatelj televizijskog prijenosa iz kninske crkve je, ima biti, podlegao sparini, te nam zbog omamljenosti nije prikazao lice poznatog dominikanskog svećenika u trenucima dok je biskup Ivas govorio kako se »hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi uporno i ustrajno, na svim razinama prizivao kompleks ustaštva«, te kako »i danas u slobodnoj državi Hrvatskoj kao da se ponovno javlja slična retorika, pa i slična taktika«. Ili je redatelj, naprotiv, bio dovoljno budan da mu se na te biskupove riječi ni slučajno ne omakne kadar u kojem bi se vidio pater Lasić, poznat po duhovnim porukama da se »svaki pošteni Hrvat treba ponositi imenom Dinka Šakića« i da je »Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sad s nevinom dječicom gledao Boga licem u lice«.
Sudeći po medijskim izvještajima, na svetoj misi za Domovinu koja se u isto vrijeme održavala u crkvi svetoga Ilije u Kljacima nije bilo pospanih kao u Kninu. Tamo su vjernici burnim pljeskom pozdravljali Darija Kordića koji je ljubio ruke svakom svećeniku, a bilo ih je – kako tvrdi don Mladen Parlov, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu – čak 44. »Dobro ste čuli, bilo nas je 44 svećenika na misnom slavlju koje je uistinu bilo veličanstveno«, ponavljao je don Mladen pred nevjernim Tomama i njihovim diktafonima. Našlo se, dakle, 88 ruku za žedne usne Darija Kordića.
Fra Ilija Mikulić je za tog rukoljupca osuđenog za ratne zločine ampak kazao kako on »svakome od nas može biti primjer i poticaj«, te mu se izravno obratio biranim, svečanim i dostojanstvenim riječima: »Dario, hvala ti što si među nama i na tvojoj žrtvi koju veliki postotak našeg naroda prepoznaje i koji je upućivao molitve za tebe dragom Bogu.«
Kordić se iz Kljaka uputio u Čavoglave, gdje bi trebao stići i biskup Ante Ivas, ruku ispruženih za pranje u poljupcima. Pa da se obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti nastavi kako je i započeto. Svečano i dostojanstveno. Ta zar i može drugačije?!