ENG
ZLOUPOTREBA SLUŽBENIH VOZILA: Što je dozvoljeno Draganu, nije i Bakiru
Autor/ica 👤Aleksandar Brezar
Povezani članci
Sasvim opravdano, javnost je burno reagirala zbog zloupotrebe Izetbegovićeve Škode Superb. Ali nakon otmice izvedene Čovićevim Audijem, uslijedio je zabrinjavajući muk
Kada je Dragan Čović upitan da prokomentariše korištenje službenog vozila člana Predsjedništva Bakira Izetbegovića da bi se u njemu do Tuzle prevezla njegova supruga, Sebija, odgovorio je: “Ja ne bih da se miješam u to.” Imao je itekako razloga da tako odgovori. Ni čitavih mjesec dana poslije incidenta s korištenjem službenog vozila bošnjačkog člana Predsjedništva, 11. maja ove godine, online magazin Žurnal objavio je tekst “U SLUŽBENOM VOZILU PREDSJEDNIŠTVA: Poslušajte kako Čovićev savjetnik organizira otmicu i zastrašivanje!”. Autor Avdo Avdić je u tekstu predočio niz dokaza, uključujući i telefonske razgovore, koji ukazuju na to da je Dario Krezić, savjetnik Dragana Čovića, 26. novembra 2015. oteo i pretukao Marija Markotu kako bi ga zastrašio i upozorio da šuti u vezi s davanjem mita za zapošljavanje u državnim policijskim agencijama. Tekst dokazuje da je Krezić, Čovićev savjetnik za sigurnost, zajedno s Oliverom Marijanovićem, svojim prijateljem koji je sa otetim Markotom pohađao obuku za Graničnu policiju BiH, organizovao Markotinu otmicu, a zatim se službenim automobilom registrovanim na Kabinet hrvatskog člana Predsjedništva dovezao na parking ispred mostarske firme SIK, i tu Markotu pretukao. Službenim vozilom Predsjedništva, Krezić se tu noć odvezao kući.
Prašina izostala
Ovaj slučaj, međutim, nije digao ni približno onoliko prašine koliko zavređuje žestoka povreda zakona, reda i mira, ali i zloupotreba privilegija koje položaj savjetnika člana Predsjedništva nosi sa sobom. Jednostavno rečeno: službeno lice uposleno na državnoj funkciji organizovalo je i izvršilo otmicu i premlaćivanje građanina naše države koristivši pri tom državne resurse. I skoro da se niko nije ni počešao.
Daleko od toga da slučaj Sebije Izetbegović i predsjedničke Škode Superb, registracijskih oznaka E30-K-969, ne zaslužuje pažnju medija i javnosti, te se javna kuka i motika digla sa punim pravom. Sasvim je logično da vozilo Predsjedništva ne može i ne smije biti korišteno u svrhu prevoza direktorice Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu, te da je u pitanju očit slučaj nepotizma. Praktično ne postoji medij u državi koji se nije bavio ovom zloupotrebom manje ili više detaljno. Nabrajanje pojedinačnih tretmana oduzelo bi previše vremena i prostora, ali treba spomenuti i da su se i Predsjedništvo i Izetbegović većinom branili skretanjem teme ili relativiziranjem problema. Dovoljno je reći da je i u najnovijem intervjuu s bošnjačkim članom Predsjedništva istog pitano za komentar o supruzinoj vožnji za Tuzlu. Amir Zukić sa N1 se tako u svojoj jedan-na-jedan emisiji “Pressing”, u razgovoru sa Bakirom Izetbegovićem 17. maja, dotakao ove teme. Izetbegović je pitanje o Škodi Superb i supruzi Sebiji prokomentarisao relativizirajući da “nije znao”, te mu se dozvolilo da povodom ovoga govori o sigurnosti, tj. navodnim prijetnjama koje su primili njegova supruga i on. Tako je Izetbegović, između ostalog, rekao da “će se on pobrinuti da je zaštiti”, pri tom komentarišući da se ovakve teme “ni u jednoj drugoj državi ne problematiziraju”. Ovakva tvrdnja je, gledajući brojne skandale o zloupotrebi položaja u privatne svrhe, većinom na Zapadu, a koji su znali dovesti i do ostavki, apsolutno netačna, i voditelj intervjua je imao obavezu da Izetbegovića ispravi, što nije učinio. Daleko problematičnije, međutim, i ono što Zukić jeste doveo u pitanje, Izetbegovićeve su tvrdnje da mu “niko nije rekao” da ne smije posuditi vozilo vlastitoj supruzi. To bi onda značilo da niko u Predsjedništvu ne poznaje pravilnik o nabavci i korištenju motornih vozila, ukoliko istog i ima.
Pravilnik o vozilima
U vrijeme afere “Škoda”, bilo je nemoguće doći do pravilnika Predsjedništva o korištenju službenih vozila, kojeg služba za odnose sa javnošću na sve moguće načine izbjegava dostaviti medijima. Na elektronski upit na osnovu Zakona o slobodi pristupu informacijama, autoru ovog teksta je negativno odgovoreno tek desetak dana kasnije putem standardne pošte, jer – nije predočio lični dokument pri, ponavljamo, slanju upita putem e-maila. Naime, na državnom nivou postoji odgovarajući pravilnik koji se odnosi na sve državne službe – osim za Predsjedništvo. Posebnom izmjenom i dopunom koja se šturo navodi u Službenom listu, od ovog pravilnika Predsjedništvo je izuzeto. Na prvu, čini se da je to učinjeno da bi se članovi Predsjedništva mogli kititi što skupljim vozilima – po zajedničkom pravilniku, Predsjedništvu je bilo dozvoljeno nabavljati i koristiti službena vozila “visoke klase” u vrijednosti do 180.000 KM. Kako je jasno iz navoda medija, sva tri člana Predsjedništva voze se u daleko skupljim vozilima. Cijena svakog od tri vozila nije niža od 200.000 KM. Međutim, samim tim se dalo za pravo i donošenje na snagu vlastitog pravilnika, čiji su i sadržaj i postojanje nepoznati, a koje Predsjedništvu očito omogućava ono što se u analizama Ureda za reviziju institucija BiH od 2015. okarakterisalo kao “domino efekat” – ukoliko nešto nije jasno zakonom precizirano, onda je otvoreno za vlastitu interpretaciju. O sadržaju istog ne bi trebalo nagađati, ali ako je suditi po postojećim pravilnicima i dosadašnjoj zloupotrebi istih – poput navedenih u revizorskim izvještajima, kao što je korištenje vozila vikendom i van radnog vremena, za dolazak na posao i odlazak s posla – jasno je da su se pravila mogla dovoljno rastegnuti da uključuju i druge “vannastavne aktivnosti”. Kao što je, recimo, prevoz članova porodice. Ili, na kraju, dovesti do toga da se u opis uvrsti i premlaćivanje i zastrašivanje nepodobnih.
Možda je najbolji komentar na slučaj “Markota” dao Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka, koji je u članku na portalu agencije Patria, “Zbog čega javnost ne reagira na skandal Čovićevog savjetnika?”, od 18. maja, rekao da u “BiH imamo već jedno ozbiljno psihološko stanje u društvu”. Kako kaže Trifunović, čak i u srednje razvijenim zemljama “reakcija na ovakve situacije je brutalna. Ako ništa, ljudi kažu svoj stav”. Prestrašno je ulaziti u dublju analizu zbog čega je ovog puta stav izostao. Osim članaka tu i tamo, koji su se sveli na puko prenošenje Žurnalove informacije, kao što je to uradio portal N1, ili prenošenje javnog istupa stranke iz opozicije, ovog puta Građanskog saveza, koji je pozvao Čovića da se očituje, kako je to uradilo Oslobođenje, većeg odjeka nije bilo. Posebno zastrašujuće je, međutim, da je Krezić, bez obzira na dokaze, i dalje slobodan čovjek. Marijanović je zbog ove otmice osuđen na osam mjeseci zatvora po odluci Opštinskog suda u Mostaru. Krezić nije dobio niti dana. Čak, moguće je da ga čeka i nagrada. Bivši član predsjedništva HDZ mladeži, Krezić je navodno kandidat za uposlenje u Obavještajno-sigurnosnoj agenciji (OSA) Bosne i Hercegovine. Čovića o ovom slučaju niko ništa ne pita. U posljednjem intervjuu za portal Klix od 24. maja, reklo bi se ironičnog naslova “Dragan Čović: BiH je moja domovina, a Herceg-Bosnu oživljavaju oni koji negiraju prava Hrvatima”, o Krezićevom skakanju po tuđim bubrezima na račun države – ni riječi. I na tome će, izgleda, i ostati.
Apsolutna šutnja medija
Moguća su dva razloga skoro pa apsolutne šutnje medija o slučaju “Markota”: prvi je taj da postaje očito kako postoji strah da bi svako nepodoban mogao završiti u gepeku predsjedničkog automobila. Očito je da je moguće da funkcioner najviše instance izvršne vlasti u ovoj državi može komotno mlatiti koga mu je volja i za to ne odgovarati, čime smo dosegli takav nivo bahatosti koji bi posramio i jednog diktatora. Drugi razlog evidentan je po reakcijama na društvenim mrežama: dok je Sarajevo svojim objavama i komentarima razapelo bračni par Izetbegović – kao što i jeste trebalo učiniti – u Mostaru vlada i virtuelni strah, što se može vidjeti i iz slučaja organizovanja Thompsonovog koncerta na stadionu pod Bijelim brijegom za “hrvatske uznike”, pod pokroviteljstvom (i) Čovićevog HNS-a. Dok dobar dio Evrope otvoreno obilježava Thompsona kao nekoga ko promoviše ikonografiju koja “izaziva podjele i potiče fašizam”, kako je to naveo mariborski gradonačelnik Andrej Fištravec, koji će, ako bude po volji organizatora, nastupati na stadionu na kojem su svojevremeno postrojavani i u logore otpremljeni zarobljeni mostarski civili nehrvatske, tj. prevashodno bošnjačke, nacionalnosti, Mostar šuti.
Mostar šuti, Radobolja se muti. Ista ona Radobolja koju je svojedobno radi svog arhitektonskog poduhvata skrenuo onaj čija moć očito ne poznaje granice – Dragan Čović.
Autor/ica 👤Aleksandar Brezar
