Zlatkopisne prijetnje Ivici Đikiću

Povezani članci

• Josip Joe Šimunić drugi put među Hrvatima: „Domoljublje“ na emigrantski pogon
• KO NEKAD U 60 MINUTA
• Bogu božje, državi svjetovno? Malo morgen, kaže zagrebački Kaptol
• ŠJORA FILE NA SPROVODU PREDRAGA LUCIĆA
• Draško u raljama historijskog revizionizma      
• O raspadu Jugoslavije i historijskom determinizmu

Hrvatska kultura postala je policijsko pitanje. I to je nesumnjivo najveći uspjeh u dosadašnjemu mandatu resornoga ministra Zlatka Hasanbegovića.

Svečano izručenje tisućljetne nesretnice ministru unutrašnjih poslova Vlahi Orepiću, najavljeno je pred novinarima koji su od Hasanbegovića zatražili da prokomentira onu sramotnu izjavu kojom je Ministarstvo kulture popratilo fizičke nasrtaje na gledatelje Pričigina – Antu Tomića, Feđu Klarića i trećeg, javnosti nepoznatog, čovjeka kojemu je huligan rasjekao čelo.

Tom izjavom, da podsjetimo, Ministarstvo kulture nije osudilo konkretan napad konkretnih nasilnika na konkretne ljude, nego uopćeno »fizičko nasilje i napad na svakog građanina«. Dakle, osudilo je sve i svašta, i – nikome ništa. I u nastavku presudilo kako »ovaj slučaj podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ«.

Ali ni to nije bio – što bi Rambo Amadeus rek’o – vrh dna. Hasanbegović je nadmašio samoga sebe naknadno pojašnjavajući kako je »neumjesno ministra kulture pitati što misli o napadu na nekoga«. Tako je ministar, kojemu su usta inače puna hrvatskog kulturnog identiteta, i u ponovljenom pokušaju uspješno zatajio identitet onoga tko je doista napadnut, nitkovski svodeći priču na »nekoga«.

»Načelno, za svaki slučaj, ako se, ne daj Bože, dogodi još kakav napad – Ministarstvo kulture nije prava adresa za takva pitanja. Prava adresa je Ministarstvo unutarnjih poslova koje mora štititi sigurnost građana«, poručio je ministar kulture.

Ljudima koji znaju u kakvoj kulturi mučki poticanog nasilja žive, postalo je jasno – a da im to Hasanbegović i nije morao reći – da su do jučer posve uobičajeni kulturni događaji sada već postali »javna okupljanja visokog rizika«, pa se više ne mogu održavati bez policijske zaštite.

Naprasno jasno to je postalo i Seidu Serdareviću, direktoru nakladničke kuće Fraktura iz Zaprešića, koji je objavio novu knjigu Slavka Goldsteina pod naslovom »Jasenovac – tragika, mitomanija, istina« i njezinu promociju najavio za petak, 8. travnja, u Novinarskom domu.

Na promociju je Serdarević odlučio pozvati i policiju, nakon što je na adresu pisca i novinara Ivice Đikića, koji je najavljen kao jedan od predstavljača Goldsteinove knjige, stiglo pismo puno najgadljivijih uvreda i grozomornih prijetnji. Pismo su poslali neznani vitezovi koji su svoje kukavne osobne identitete zakrili nešto hrabrijim kolektivnim, pa se potpisali kao »HOS-ovci iz Duvna«. I uz bojni poklič »Za dom spremni!« najavili da će »u velikom broju« doći na promociju.

Stotine je knjiga Seid Serdarević objavio i preko tisuću promocija održao, a ni za jednu od njih u ovih dvadeset godina nije uspio zainteresirati nasilnike. Ne bi mu to uspjelo ni s Goldsteinovom najnovijom knjigom da kulturom ove zemlje u međuvremenu nije zavladao lik poznat i pod umjetničkim imenom Mali Hasan. Lik koji je svojom karizmatičnom pojavom čak i u polupismenim uličnim štemerima razbudio takvu strast prema suvremenoj hrvatskoj književnosti i njezinim stvaraocima, da se prosječan hrvatski siledžija sada osjeća pozvanim na svaku književnu promociju gdje se čovjek može zabaviti i produhoviti udaranjem, pljuvanjem i vrijeđanjem nekog Đikića ili nekog Tomića…

A dobro bi im šaka dopao i neki od novinara na koje su – zbog krimena kritičkog komentiranja uskrsne poruke kardinala Bozanića o vladavini Zla u medijima – Hasanbegovićeva duhovna braća s Kaptola odapela strijelu, optuživši ih za »prikriveno afirmiranje komunističkoga jugofilstva koje se nikada ni pod koju cijenu i ne pokušava miriti s dobrom Hrvata, Hrvatske ili hrvatskoga društva«. I zapečativši optužnicu pogromaškom rečenicom: »Svako željenje dobra Hrvatskoj za njih je, očito, neprijateljski čin, samo to ne žele otvoreno reći.«

Ni Slavko Goldstein – čiju će knjigu pod policijskom zaštitom i uz dodatni angažman zaštitarske službe predstaviti Đikić – ne pamti da je u skoro pedeset godina, koliko sudjeluje u priređivanju promocija knjiga, ikada čuo za tako ružno prijeteće pismo nekom sudioniku takvog događaja. I kaže da se boji »da je ovo pismo tek jedna od najava općega vala koji prijeti slobodnoj riječi u našem javnom životu«.

Ako se Goldsteinove slutnje obistine, onda bi bilo pošteno da se to pismo jednoga dana kanonizira kao začinjavski tekst hrvatske književnosti Hasanbegovićeve epohe. Da ga se proglasi službenim pismom u Hrvatskoj. I da ga se, zaslužnome ministru u čast, nazove zlatkopisom.

novilist.hr