Zlatko Dizdarević: Pobjednički marš desnih ekstremista i terorista ISIL-a

Izdvajamo

• Teroristički napadi u EU većinom nisu motivirani religijom Kada bi ljudi danas mogli razmišljati hladne glave, vjerovatno bi zanimljiv bio podatak  da je  između 2009. i 2013. godine manje od dva posto terorističkih operacija u EU imalo vjersku motivaciju. Svi ostali napadi temeljili su se na etničkoj mržnji, seperatizmu, segregaciji ili raznim drugim pasjalucima.  U 2013. samo je jedan posto od 152 teroristička napada  motivirano religijom.  Podaci su iz zvaničnih izvora u EU. Ali, to je nebitno za one koji vjeruju kad Marie Le Pen kaže da su sirijske izbjeglice najveća aktuelna opasnost Francuskoj i Evropi. A počela je ne tako davno kobajagi pukom doskočicom kako treba »dekebabizirati« Pariz. Evo sada će njen Front National biti vjerovatno najjača  pojedinačna politička grupacija u Francuskoj. I ko će ih najviše mrziti, na ogromno zadovoljstvo ISIL-a ? Mladi  Arapi po predgrađima Pariza i ostalih velikih i malih gradova u Francuskoj. Tako će biti i u drugim gradovima Evrope i svijeta, posebno na Bliskom istoku. Frustrirani su mladi ljudi povodom čijih pogibija ne pada na pamet nikome ni »breaking news« ni igra sa svjetlima.  

Povezani članci

• U Foto galeriji Jelićeva otvorena izložba “Hiljadu lica” koja obrađuje temu depresije
• Olujno ljeto
• Bilježnica Robija K.: Među izbama
• Pisma iz Džehenema 8
• Horor na Hrvatskoj televiziji: Kadrovi iz filma strave
• Priča o Ivanki Šućur: Sarajevska majka hrabrost i njena djeca

Najortodoksnija desnica Zapada, uz orijentalne priljepke i njihovog ekskluzivnog partnera ISIL-a, pobjednički marširaju planetom. U njihovim  komandnim bunkerima, ma gdje oni bili, »lideri« jednih i drugih zadovoljno trljaju ruke:  svi mogući biznisi vezani uz ratovanje, a enormni su, bujaju bez granica. Mržnja kao stanje ukupne svijesti,  neophodna pokretačka snaga tim poslovima,  ruši pred sobom svaki san o liberalizmu, demokraciji, ljudskim pravima, humanizmu…

Najveći kandidat Republikanaca na predstojećim izborima u Americi, mega-tajkun Donald Trump kaže mrtav hladan da će ozbiljno razmisliti o rušenju nekih džamija ako postane predsjednik! Crkve se po Siriji već ruše evo peta godina. Ostataka antike po Iraku skoro više i nema. U Trumpovoj okolini pri ovome se pozivaju na informaciju da i u Francuskoj vlasti planiraju »disoluciju džamija u kojima se propovijeda mržnja…« Civiliziran izraz, ta disolucija. Najmanje 16 guvernera u Americi već najavljuju potpunu zabranu dolaska Sirijaca u njihove federalne države, uz dodatak još dvojice »umjerenijih«, na čiji će teren moći da stupe samo oni Sirijci koji su – kršćani. Nemaju jadni pojma da među istinskim građanima Sirije to nije osnovna kategorija  u identificiranju  čovjeka. Naravno, guverneri su uvjereni da je pravo i obaveza ove velike zemlje da i silom šire svoj koncept identiteta i demokracije po planeti. Na ogromno zadovoljstvo Abu Bakr el-Baghdadija i ISIL-ovih velikih  patrona na Zapadu i Istoku čiji je osnovni cilj bio upravo ovo, za početak. Ishisterisati, poniziti, u mišju rupu satjerati i doživotno  učiniti globalnim neprijateljima što veći broj muslimana na svijetu, učiniti ih vojskom osvetnika. One koji su planetarno krivi jer su svi isti, zli.. . Za Zapad, ako neće kolektivno da se izvinjavaju, eto dokaza.

Ekonomski NATO

Šifra  svih terorista, zapadnih i istočnih je jednostavna. Što više mržnje i »strateških neprijatelja«, to bolji biznis. Planetarna sila čiji je smisao postojanja od početka dominacija svake vrste, ekonomska na prvom mjestu, mora da ima velikog neprijatelja. Bio je davno Sovjetski Savez, pa ga nema.

Paradoksalna je, ali bitna istina koju je ovih dana na jednom naučnom skupu u Torinu izgovorio tamošnji profesor dr. Umberto Morelli: »Amerikanci i Rusi su u vrijeme hladnog rata bar imali sređene odnose«. Današnjem monocentrizmu  ne odgovara  priznati  međunarodni poredak koji ne pogoduje nezajažljivom imperijalizmu. Nije slučajno Hillary Clinton mrtva hladna izjavila da je »Transatlantic Trade and Investment Partnership« (TTIP) sporazum kojim Amerika guta Evropu (uz mazohistički pristanak Evrope)  – »ekonomski NATO«. Ta monocentristička logika dominacije mora u svijetu mijenjati demokraciju  haosom, ako se hoće i jednosmjerno dominantan biznis. Ako ga nema, valja ga proizvoditi, svakog dana i svakog trena. Uz sve ostalo, ogromni stokovi oružja, proizvoda  najprofitabilnije djelatnosti  uz koje je vezano gro industrije, naučnog i tehnološkog napretka u svijetu – brzo  zastarijevaju  a eto i troši se. Valja sve to nadoknaditi, popuniti, unaprijediti, distribuirati i, naravno, naplatiti. A oružje obožava mržnju. I nafta bez oružja ode na pogrešnu stranu, u tuđe džepove poput onih sirijskih gdje su se drznuli da je bez dozvole nacionaliziraju  (jedini u arapskom svijetu) i time određuju uslove pod kojima će, i hoće li, naftaške korporacije Zapada tamo imati pristup. Neće ići!  

Legitimiranje zidova i žica

Svijet je ovih dana, nakon Pariza, u šoku s razlogom. Neki i likuju, javno. Ali, tek se povodom Pariza počela pominjati i šutnja  nakon zločina s istim potpisom, protiv civila, djece i majki, u Bagdadu tog istog crnog petka, u Bejrutu dan ranije, samo malo prije protiv putnika u avionu na nebu Sinaja i u Ankari gdje su žrtve, eto, ljevičari i Kurdi, u Jemenu gdje je petro-dolar partner ubio više od sto civila, među njima osamdeset žena… U iskrenom bolu i nevjerici pred pitanjem kako je to moguće, ljudi su se i ne shvatajući – jer  im za to povoda  ne daje bezmalo ni jedan veliki medij – prislonili  uz satansko zadovoljstvo izvođača terorističkih radova što napreduju, u kontinuitetu. Onaj drugi dio koji u ovakvim situacijama  obično nije važan, osim što je kolektivno kriv, zna o čemu se radi i oni zato nisu iznenađeni.

Prema podacima koje je 2012. godine objavio U.S. National Counterterrorism Center, između 82 i 97 posto svih žrtava terorizma u svijetu, motiviranog vjerskim razlozima, u zadnjih pet godina su muslimani. Eto zato oni razumiju o čemu se radi, i nisu iznenađeni, uglavnom. To, naravno, nema veze s intimnim i iskrenim ljudskim saosjećanjem s nevinim žrtvama u Parizu, i ma gdje drugdje bile. Ovo su, tako nekako, kazali odmah u »breaking news« i Obama i Hollande, Kerry, naravno Netanyahu i Erdogan, kao i Assad i lider Hezbollaha Nasrallah…Jasno, duboko su šokirani i Ban Ki-moon i Jean Claude Juncker i svi drugi uvijek profesionalno  zabrinuti.

Assad je kazao da žali, ali i da razumije,  jer to isto rade godinama u Siriji. Njemačka tv odmah je pohvalila mudrost svog ministra Steinmeiera  gordo saopštivši da »nije nasjeo na Assadovu izjavu jer Pariz nema veze sa Sirijom…«  Smiješno je danas pozivati se na logiku, ali ako nema, zašto onda fokusiranje na vijest o »sirijskom pasošu«, a odmah nakon terorističkog napada i na navodnu činjenicu da su dvojica terorista Sirijci i da su ušli kao izbjeglice u Francusku. Kao usput se spominjao tek onaj koji je rođen i odrastao u Francuskoj. Munjevita konstatacija o onoj dvojici, i sirijskom pasošu na krvavom licu mjesta, direktno određuje krivca, ali i definitivno legitimira sve  zidove i žice na slobodnim putevima Evrope, one već podignute i one koje tek valja podizati.

Zapad je do savršenstva doveo tehniku dislociranja krivice gdje i kako treba. Desni ekstremisti, fašisti i podjednako ISIL trljaju  ruke od zadovoljstva. Samo nek’ se puca i samo nek’ je straha. Nikoga se više ne tiče bitno drugačija »struktura« terorističke grupe utvrđena dva dana kasnije i objavljena u medijima: jedan je porijeklom iz Alžira, a rođen i živio u Parizu (mladi Alžirci, valjda, imaju neku staru traumu u vezi s Francuskom, a to lukavi teroristi znaju), potom dvojica francuskih državljana iz Bruxellesa, onda dvojica braće Ibrahim i Salah, također francuski državljani iz Belgije, i Bilal Hodfi, opet iz Belgije, jedini prethodno registrirani  isilovac, povratnik iz Sirije. Zanimljiv je i slučaj »sirijskog pasoša« za kojeg su istražni organi u Grčkoj utvrdili da je najvjerovatnije falsificiran i upotrijebljen  kako bi se Alžirac s ratišta iz Sirije vratio u Francusku, preko Grčke, Srbije i kroz kamp Opatovac u Hrvatskoj. Na sreću, kažu, pasoš eto čudom ostao čitav u eksploziji u kojoj su od terorista ostali samo otisci prstiju po zidovima.  

Hoće li oprostiti kralju?

Sve ovo sada je manje važno. Širokoj publici potpuno isfrustriranoj, koja ne može više i da hoće filtrirati  milione uredno pakovanih informacija, u pamćenju i kao putokaz ostaju ključni identifikacijski pojmovi za proizvodnju mržnje – »Sirijac«,  »sirijski pasoš«, »izbjeglica«. I uz to ona usputna vijest o Donaldu Trumpu i potrebi rušenja džamija,  i o guvernerima koji Sirijcima trajno zabranjuju ulazak u Ameriku jer su krivi, ako nisu kršćani. Zašto baš tako? Pa logično, oni koji nisu kršćani muslimani su, a oni su, eto, zlo. Koliko ih je?  Milijardu i šest stotina miliona. Jesu li svi takvi ? Vjerovatno nisu ali, što je sigurno, sigurno je. Neka ih iza zida, mi s time nemamo ništa. Uostalom, eto neki se i izvinjavaju, ali ne svi, a neki i dokazuju da islam s time nema veze. Rekla je to ovih dana i jordanska Kraljica Rania, uostalom ona baš prelijepo izgleda, kao »naša«. I kao takva, naravno, odavno je slatki cilj  džihadista najgore kategorije. Podjednako kao i suprug Kralj koji je, mimo svih očekivanja  bliskoistočnih površnih analitičara, u velikom intervjuu »Euronewsu« pozdravio aktivno uključivanje Rusije i zemalja BRICS-a (Kina, Rusija, Indija, Brazil, Južna Afrika a želi im se pridružiti Iran) u raspetljavanje bliskoistočnog čvora! Hoće li mu to oprostiti Zapad i ISIL?

Normalni svijet ima i razloga i prava da bude šokiran masakrom u Parizu. Ali, onako usput,  ni jednim drugim povodom, poput onih već pomenutih, nisu se oglasili ni Obama, ni Hollande, ni Ban Ki-moon ni Juncker… Jesu li životi svih ljudi podjednako vrijedni ili ih politika i interesi  onih što  zvanično i selektivno,  prigodno oplakuju samo druge, čine manje vrijednim. Čine, i to je danas brutalna  realnost. Na jednoj od najuglednijih  svjetskih internetskih mreža s one strane okeana čak se neskriveno  preneraženi pitaju: je li moguće da je Angelina Jolie doista postavila ovo isto pitanje povodom svijetlećih  francuskih zastava  na spomenicima i katedralama nakon masakra u Parizu, i ni jedne svijetleće zastave, recimo Libanona, nakon masakra u Bejrutu. Ovdje se, čini se, u slučaju »iznenađenja« njenom reakcijom čak i ne radi o političkom  nalogu, već o istinskom zgražavanju proisteklom na tragu  očigledno usvojenog sistema vrijednosti. Niko ovo čuđenje neće javno proglasiti, recimo, rasizmom, već je naprosto riječ o pobjedi proizvedenog a »opranog uma« prema kojemu doista i nismo svi isti. Odatle do portala  »Vijesti ummeta« u BiH koji otvoreno, javno, slavi pokolj u Parizu, bez adekvatne reakcije tzv. države i tzv. dobrog društva, samo je pola koraka. Tu se zatvara krug kojeg sačinjavaju  naizgled  toliko nespojive u teoriji, a toliko spojive u praksi dvije  polovice iste priče o terorizmu kao interesu i biznisu.

Zajednička pobjeda

Za čovjeka odraslog u humanističkom sistemu obrazovanja, pripadajućem nekom drugom sistemu vrijednosti i međunarodnog poretka, ovo je sve nerealno i na nivou teorije zavjere. Razumljivo je mada u najmanju ruku podložno nizu legitimnih pitanja.  Kada se, recimo,  razgovara općenito o ubojstvima, među profesionalcima  što se bave običnim,  pojedinačnim slučajevima, naspram grupnih, političkih zločina i terorizma, ima uočljiva  razlika. Ovi prvi traže motiv i nalogodavce. Ovi drugi to kriju jer su i motiv i nalogodavci sistem, visoko gore. Najčešće u politici  što se ubi boreći za »demokraciju i ljudska prava«. Traganje za istinskim izvorima terorizma – izvršioci su poznati – dovelo bi do krajnjeg cilja i naručilaca. Zato je okretanje ka istinskim i dubinskim izvorima terorizma, a to je generalno destruktivna politika sada već fašistoidnog imperijalizma koji je u minulih više decenija proizveo i talibane, i Al Qaedu i ISIL i sve druge »isile«, ono od čega se mora krenuti istine radi. Ako bi se doista  htjelo  da nevine krvi ne bude.

Tog okretanja, kako sada stvari stoje, nema. Jer teror je biznis i individualni i državni. Teror služi za otimanje resursa, jača represivnu logiku i silu, zatvara granice, legalizira ubijanje privatnosti, individualnosti i ljudskih  prava, otvara kese za oružje, vojku i policiju, i proizvodi nasilni  mentalitet u ljudi, generalno pogodujući novom teroru. Zato je teror postao politika koja je za izrazitu  manjinu profit, a ogromnoj većini razarajuća budućnost. Ostali kriteriji odavno više ne igraju. U minulih pet godina Amerika je samo Saudijskoj Arabiji, najcrnjoj teokratskoj monarhiji, izvozniku  ekstremizma i blagajni terorizma, prodala oružja u vrijednosti od sto milijardi dolara. I najavljuju još više. Konkurenti su im tamo postali najprije Francuzi. Svemu tome ISIL i histerija  pogoduju i neophodni su. Sutra neko drugi.  Ko, znat će se po tome ima li »breaking news«, ili nema. Ljubav i tuga u tom su slučaju na posebnoj adresi.

Kako sada stvari stoje, projekt proizvodnje nasilja se nastavlja.  Ogromnim  svjetskim  interesima  imperijalnog  biznisa ISIL je potreban kao partner bez kojeg se ne može. To političari zovu neophodnim strateškim neprijateljem. Njegovu bazu, zato, treba uporno frustrirati, ponižavati, u njoj pronalaziti i stvarati ono najgore. Među mladim ljudima ovo se postiže najlakše  potpunim  uništenjem svake njihove budućnosti, digniteta, egzistencije decenijama.  Samo masama to ne smije biti jasno. Za njih služe mediji, internet, nove škole, nove ideologije. Pobjeda u Parizu je zajednička, ekstremista jednih i ekstremista drugih. Partnera u drugačijim odijelima i pod drugačijim zastavama. I kobajagi protivnika.

Novi list