ENG
Život drugih
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Izdvajamo
- E da, korisno je sjetiti se da su u ljeto ‘95. hrvatske vlasti natjerale u zbjeg dvjesto tisuća duša kako bi ‘državni prostor’ učinile ugodnijim i oslobodile ga ‘ugroza’. A lijepi broj onih koji se zbjegu nisu pridružili fasovali su smrtne ozljede, jer su organi reda radili ‘u vrlo teškim i složenim uvjetima’. Kada bi se približili nekoj kući, makar ova nije jurila prema njima, nisu mogli znati tko je u njoj i kakve su mu namjere – jesu li unutra djeca, starci ili teroristi – pa im nije preostalo drugo nego da zanemare selekciju. U barem sedamsto slučajeva starci su završili kao teroristi, s mecima u potiljcima. Ali što se može – to je vrlo složena problematika za koju nema jednostavnih rješenja.
Povezani članci
Jedan metak pogađa gospođu Kitarović u lijevi dio lica i probija izlaznu ranu na desnoj strani. Po gnjecavim rumenim kraterima dade se zaključiti da je hrvatska predsjednica ostala bez oba obraza, što najbliži neozlijeđeni suputnik odmah uslika mobilnim uređajem i dijeli po društvenim mrežama…
Na sljedeću utakmicu hrvatske nogometne reprezentacije, onu protiv Rusije, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović ipak će, unatoč službenome pozivu, putovati o privatnome trošku. Prikladno ponarođena, bez ostatka stopljena s hrvatskim pukom, zasigurno će se od dolaznoga aerodroma do centra Sočija, umjesto tamnom limuzinom, voziti autobusom, skupa s euforičnim navijačima tanje platežne moći i regularnim putnicima koji će cirkusante u crveno-bijelim kariranim kostimima promatrati kao hrpu imbecila.
Poslije svega nekoliko kilometara autobus će pokušati zaustaviti ruska policijska patrola, ali vozaču neće padati na pamet da zaustavi vozilo. To je moment kada i zatravljenim putnicima postaje sumnjivo njegovo ponašanje: izgleda da ovaj ima nepoznate kriminalne namjere, možda u utrobi autobusa skriva kakvu eksplozivnu napravu, možda prevozi oružje ili drogu, a možda čak i ljudski otpad koji dolazi ugroziti ruske nacionalne interese.
Slijedi potjera kao u jeftinijim holivudskim filmovima. Nakon što šofer zakrvavljenih očiju probija dvije provizorne blokade, dvadesetak policajaca na trećem punktu rasporedit će se u streljački stroj. Autobus juri prema njima nesmanjenom brzinom. Organi reda otvaraju paljbu. Nemaju drugoga izbora, rade u vrlo teškim i složenim uvjetima. Ne mogu znati tko je u podivljalome prometalu i kakve su mu namjere – jesu li unutra teroristi, šverceri droge ili čak ljudskoga otpada koji, sudeći po kariranim uniformama i fanatičnim urlicima, dolazi ugroziti ruske nacionalne interese?
Jedan metak pogađa gospođu Kitarović u lijevi dio lica i probija izlaznu ranu na desnoj strani. Po gnjecavim rumenim kraterima dade se zaključiti da je hrvatska predsjednica ostala bez oba obraza, što najbliži neozlijeđeni suputnik odmah uslika mobilnim uređajem i dijeli po društvenim mrežama.
Dobro, možda će se zbiti bolja varijanta – da suputnik bude upucan u tintaru, a državnica se prihvati fotografiranja i distribucije po Facebooku, uz prigodnu poruku, jasno, ‘Ginemo za vatrene!’. Ali može biti i gore – nervozniji od ruskih policajaca, recimo, izluđen nadirućim kockicama, može neposlušno vozilo spičiti iz zolje, ose ili čega sličnog, s drastičnim posljedicama: lijeva ruka i noga hrvatske dužnosnice u tom slučaju lete na obližnju livadu, desna ruka i noga završavaju u obližnjoj šumi, dok glava i trup ostaju u mainstreamu, tj. u cijevi za ventilaciju smještenoj u krovu autobusa.
Javnost je nakon tragedije puna razumijevanja prema ruskoj policiji koja, usprkos teškim i složenim uvjetima rada, uspješno štiti državni prostor od svih vrsta ugroza. ‘A naša predsjednica?’ zabrinuto pita hrvatsko službeno lice dok preuzima crnu plastičnu kesu s pronađenim dijelovima gospođe Kitarović koju mu predaje rusko službeno lice. ‘Kako ćemo je, zaboga, sada sastaviti?’ ‘To je vrlo složena problematika za koju nema jednostavnih rješenja’, odgovara ruski kolega. ‘Možda ipak ne treba očajavati’, misli za sebe hrvatsko službeno lice, mučeći se s obje ruke držati kesu punu vlasti. ‘Možda je ovo poboljšana verzija predsjednice…’
Čitatelj ne treba brinuti. Ne postoji toliko perverzna fantazija kojom bi kolumnist Novosti bio u stanju nadmašiti realističku bešćutnost Kolinde Grabar-Kitarović. U svome zadnjem većem novinskom intervjuu (Jutarnji list, 30. VI.), na pitanje o grubosti policije i kršenjima ljudskih prava izbjeglica – mjesec dana nakon što su hrvatski policajci u toku potjere za krijumčarima ljudima pucali u kombi pun izbjeglica i pritom teško ranili dvoje djece iz Afganistana i Iraka – staloženo je rekla:
‘Apeliram na hrvatsku javnost da pokaže razumijevanje prema hrvatskoj policiji i policajcima koji rade u vrlo teškim i složenim uvjetima. Kad prema njima krene vozilo koje se ne želi zaustaviti, oni ne mogu znati tko je u njemu i kakve su mu namjere – jesu li unutra djeca, migranti ili teroristi. To je vrlo složena problematika za koju nema jednostavnih rješenja. Treba biti maksimalno human, ali moramo zaštititi i hrvatske granice i državni prostor od bilo kakvih ugroza.’
Bila je to dirljiva pohvala rasističkom otpuštanju kočnica. Netko manje odlučan od predsjednice države mogao bi razmišljati ovako: ako ne znaš jesu li u krijumčarskome vozilu ‘djeca, migranti ili teroristi’, jedina ispravna odluka je da se suzdržiš od isporuke metaka, jer ti se može dogoditi da djecu ili migrante tretiraš kao teroriste i zaspeš ih olovom. A budući da znaš kako jureći kombi pripada krijumčarima ljudi – jer ga zbog toga i loviš – s velikom vjerojatnošću možeš pretpostaviti da u njemu nisu teroristi, nego su unutra djeca i migranti, te da se na to svodi kompletna složena problematika. Ako svejedno pucaš, znači da si problematiku riješio tako da migrantsku djecu izjednačiš s teroristima.
Pozdravljajući takvu vrstu pristupa ‘složenoj problematici’, gospođa Kitarović – slično premijeru Plenkoviću, koji je prije mjesec dana izjavio kako je ‘ranjavanje djece jako loše’, ali da ‘očekuje(m) od policije da nastavi štititi granicu od krijumčara ljudi’ – daje značajan obol kreiranju ambijenta koji proizvodi manjak skrupula. ‘Podupirem moralni idiotizam kao kolektivno stanje duha’, zapravo kaže, jer važnije od svega je obraniti ‘hrvatske granice i državni prostor od bilo kakvih ugroza’. Savjesna vladarka poziva na ujedinjenje u stavu militantne statolatrije: u prvome planu ne može biti ljudski život, nego etnički nezagađeni državni teritorij; u prvome planu je država, a ne čovjek.
Poza je, doduše, prastara. Vladajuća ideologija odavno je odnjegovala kult svetoga tla za koji svaki Hrvat koji drži do sebe mora biti spreman položiti život, a kamoli da zakeramo i moraliziramo oko života onih kojih nisu Hrvati. Težina njihova statusa bliža je stjenicama, buhama i drugim iritantnim nametnicima u procesu raskuživanja doma, nečemu što bez sentimentalnosti naprosto valja odstraniti da bi se legalni stanari lišili neugodnosti.
Da je u slučaju kod Donjeg Srba, recimo, policija pucala u otmičare i tom prilikom nastrijelila kidnapiranu djecu hrvatskog podrijetla, moguće je da bi se barem zahuktala šira javna debata, možda bi frcalo perje, možda bi u smjeru redarstvene nekompetencije poletjela izvjesna količina drvlja i kamenja. Ovako, ne računajući zanovijetanje jedne i pol marginalizirane nevladine organizacije, tragični spektakl je popraćen postojanom šutnjom i medijskom ignorancijom. Kolateralne žrtve su dobrodošle. Rasizam trijumfira.
Hrvatski policajac, pak, uživa u svojoj bezobzirnosti nesuzdržanu potporu hrvatske predsjednice. Ona do neslućenih razmjera proširuje prostor njegove volje i stvara preduvjete da represivno djelovanje ‘u interesu države’ bude uvedeno u zonu moralno neupitne rutine: kao što ona koristi lak za kosu, tako je on lak na obaraču. Oslobođen tereta odgovornosti, moralno olakšan do razine paramecijuma, hrvatski policajac sa svakim metkom upućenim prema drugima dokazuje da puca od domoljubnog zdravlja.
Treba tek imati na umu da je – što se dopuštenih i nedopuštenih postupaka tiče – ono etičko utemeljeno na etničkome, te se držati načela da na svetome tlu strancima nije mjesto. Iz statolatrijske optike, stabilna državna građevina počiva na moralnim ruševinama svojih obožavatelja.
‘Vrlo složena problematika’ o kojoj lamentira gospođa Kitarović u svojem ‘rješenju’ predstavlja klasičan primjer prekomjerne upotrebe sile, ali ne kao u slučaju kada policija odluči upucati uličnoga džeparoša i usput rani nevinu bakicu kojoj je ovaj ukrao novčanik. Putnici u krijumčarskome kombiju, naime, nisu bili nevini, uključujući djecu, jer su htjeli neovlašteno ući u našu zemlju, kao što nevini nisu bili ni oni što su u njoj generacijama neovlašteno boravili.
E da, korisno je sjetiti se da su u ljeto ‘95. hrvatske vlasti natjerale u zbjeg dvjesto tisuća duša kako bi ‘državni prostor’ učinile ugodnijim i oslobodile ga ‘ugroza’. A lijepi broj onih koji se zbjegu nisu pridružili fasovali su smrtne ozljede, jer su organi reda radili ‘u vrlo teškim i složenim uvjetima’. Kada bi se približili nekoj kući, makar ova nije jurila prema njima, nisu mogli znati tko je u njoj i kakve su mu namjere – jesu li unutra djeca, starci ili teroristi – pa im nije preostalo drugo nego da zanemare selekciju. U barem sedamsto slučajeva starci su završili kao teroristi, s mecima u potiljcima. Ali što se može – to je vrlo složena problematika za koju nema jednostavnih rješenja.
‘Sve je stvar perspektive’, reče hrvatsko službeno lice i ubaci u portapak crne limuzine kesu punu vlasti što su mu je u Rusiji uručili ljudi dobre zolje.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
