ENG
Živio komunizam
Autor/ica 👤Boris Dežulović
Povezani članci
Nikad se u ovih dvadeset pet godina nije u Hrvatskoj ozbiljno, niti uopće govorilo o suštini komunističkog režima, dokidanju individualne slobode – zato što je individualna sloboda jednaki neprijatelj takozvane demokratske Hrvatske kao i takozvane socijalističke Jugoslavije
Bauk kruži Hrvatskom – bauk komunizma. Nije to tek parafraza slavne prve rečenice ‘Manifesta komunističke partije’, već njeno pravo značenje. Tek odnedavno, naime, hrvatska je historiografija otključala skriveno značenje ‘Komunističkog manifesta’ i otkrila kako su Karl Marx i Friedrich Engels historijski koncept komunizma zapravo promislili kao jedini način da se spriječi i zauvijek dokine svaka ideja o hrvatskoj državnoj pravici. A te uzbudljive revolucionarne 1848., kad ban Josip Jelačić tuče topovima po Mađarima, zagrebačka Narodna skupština donosi Narodna zahtijevanja, a Hrvatski odbor u Beču traži sazivanje Hrvatskog sabora, postalo je jasno da je samo pitanje stoljeća kad će se Hrvati izboriti za nezavisnu hrvatsku državu.
To tek za slučaj da netko pomisli kako Marx i Engels svoj ‘Manifest komunističke partije’ objavljuju iste godine kad i Ivan Mažuranić svoj ‘Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga’.
Bilo je, kako vidite, u posljednji historijski čas. Sedamdeset godina kasnije Vladimir Iljič Lenjin uspostavit će antihrvatski komunistički imperij, i kad u proljeće 1945. kucne čas za konačnu pobjedu hrvatske državne pravice i primanje nezavisne hrvatske države u zajednicu slobodnih naroda, anglomasonske agenture s Blajburškoga će polja – točno po Marxovu planu – gurnuti hrvatsku vojsku u ruke krvožednim komunistima. Još pedeset godina proći će tako dok Hrvati na čelu s dr. Franjom Tuđmanom sruše Berlinski zid, otvore McDonald’s u Moskvi, oslobode Knin i proglase suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku.
Tako nekako, u kratkim crtama – bit će to, dakako, mnogo opširnije i detaljnije obrađeno – učit će se u reformiranoj kurikularnoj reformi hrvatskog školstva povijest svjetskog komunizma, zločinačke ideologije kojoj je primarni cilj bio zatiranje hrvatske državnosti. Uz upozorenje kako je antihrvatski komunizam poražen, ali ne i mrtav: eno ga u petokrakoj zvijezdi, eno ga u plavim pločama s nazivima hrvatskih trgova, eno ga u paroli ‘Smrt fašizmu – sloboda narodu’ i svakoj komemoraciji hrvatskog antifašizma, najsvirepijeg od sviju svjetskih komunizama.
Hrvatski državni i državotvorni antikomunizam, definiran kao, hm, protuantifašizam, u proteklih je dvadeset pet godina – nastavljajući se na lakonsko, kolokvijalno izjednačavanje Marxova društvenog koncepta sa sovjetskim zločinačkim društvenim eksperimentom – uspio tako komunizam svesti na vulgarnu antinacionalnu ideju i antihrvatski režim. O komunizmu se u Hrvatskoj govori samo i isključivo kao o poretku koji je, počevši od Bleiburga, pa u sljedećih četrdeset pet godina, poubijao stotine hiljada hrvatskih domoljuba, matematički ga – dodavanjem i oduzimanjem nula – izjednačavajući s nacizmom i fašizmom, pa tražeći lustraciju i zabranu crvene zvijezde.
Dvije od tri stvari koje se iz te perspektive nameću kao ozbiljan društveni problem već su bezbroj puta ispisane. Jedna je izjednačavanje komunizma i antifašizma, izvedeno za potrebe opasnog izjednačavanja antifašizma i fašizma kao dva historijska ekstrema. Druga, koja slijedi iz nje, svođenje je takvog komunizma/antifašizma na zločinački režim koji je osmišljen za ‘konačno rješenje’ hrvatskog pitanja, iako je upravo taj režim uspostavio fizičke granice današnje hrvatske države i 1974. joj pripremio državnopravni okvir.
Velebni državni projekt sustavnog zaboravljanja komunističke Jugoslavije – zapravo socijalističke, ali hrvatska historiografija nema vremena baviti se pizdarijama – uspio je tako suspendirati svaku ozbiljnu priču o emancipacijskoj ulozi Jugoslavije u hrvatskoj povijesti: nikome više odavno nije sumnjivo zašto se na etiketama ostataka industrijske proizvodnje u Hrvata – od piva do tramvaja – ponosno koči pomodarsko ‘since 1946’ ili ‘since 1947’, i što uopće znači ‘Končar’ ili ‘Kraš’.
Kao kontraefekt javila se, posve očekivano, antihrvatska ‘kontrarevolucija’, razmjerno široki nostalgijski pokret otpora s romantičnom slikom arkadijske Jugoslavije u kojoj su svi imali posao, stan, automobil domaće proizvodnje, regres za godišnji odmor i vikendicu na moru, u kojoj se igrao najbolji nogomet i najbolja košarka, i u kojoj su sretni radnici u plamena jutra pjevajući odlazili na posao. Takvoj idiličnoj slici komunističke Jugoslavije, gotovo pa preslikanoj sa socrealističkih plakata, hrvatski se nacionalizam suprotstavlja jednako plakatnom demonskom slikom Jugoslavije, sa prizorima masovnih grobnica posijanih duž Križnog puta. Što nas vodi trećem ozbiljnom društvenom problemu, koji za razliku od prethodna dva do danas gotovo da nije ni dotaknut: pitanje prave prirode komunizma, svjetskog i jugoslavenskog, o kojemu u Hrvatskoj, u svih dvadeset pet godina hrvatske države, nije izgovoreno ni napisano više od deset rečenica.
U zanimljivom raspletu ispostavit će se kako je agresivni, vulgarni hrvatski nacionalizam zapravo potpuno suspendirao svaku ozbiljnu kritiku komunizma. Hrvatska demokratska zajednica kao predvodnička snaga tog nacionalizma ima za to stotinu hiljada razloga – stotinjak hiljada članova Saveza komunista koji su prevratničke devedesete crvenu partijsku knjižicu zamijenili iskaznicom HDZ-a, na čelu sa samim mitskim dr. Franjom Tuđmanom, sivim armijskim ćatom, istoričarom i apologetom socijalističke Jugoslavije, i udbaškom kamarilom na njegovu dvoru. Prosvijetljeni Zdravko Tomac, vrtni patuljak Jakova Blaževića koji danas s krunicom u ruci traži crkvenu nit i zahtijeva zabranu komunističkih simbola, samo je groteskna karikatura takve Hrvatske.
Antikomunistička Hrvatska s HDZ-om kao vodećom političkom platformom ista je tako kao i ona komunistička sa Savezom komunista na čelu: nije ona iz općinskih komiteta Socijalističke Republike prenijela samo stotinu hiljada ljudi školovanih na partijskim kursevima, već i cijeli čudovišni komunistički aparat nacionalnog konsenzusa, državne ideologije, partijskog jednoumlja, revolucionarne mitologije, frizirane historiografije, tajnih agentura, odgovornih građana, narodnog jedinstva, unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, cijelu ideološku industriju koja upravo savršeno odgovara proizvodnji Hrvatske Države, da se s komunizmom obračunava upravo – komunistički.
Zato se nikad u ovih dvadeset pet godina nije u Hrvatskoj ozbiljno, niti uopće govorilo o suštini komunističkog režima, dokidanju individualne slobode – zato što je individualna sloboda jednaki neprijatelj takozvane demokratske Hrvatske kao i takozvane socijalističke Jugoslavije. Zato su apstraktni komunizam i stvarna socijalistička Jugoslavija svedeni na Bleiburg: to je posljednja historijska točka u kojoj su hrvatska i jugoslavenska državotvorna ideja bile stvarni historijski neprijatelji, odnosno – nakon uspješnog pretvaranja antifašizma u komunizam, za potrebe revizije NDH – posljednji stvarni komunistički zločin. Svi kasniji i svi ostali, uključujući i brutalni obračun s unjkavim ‘hrvatskim proljećem’ – koje je tražilo tek reformu, ne i dokidanje socijalizma – bili su dobro uhodana državna industrija koju je valjalo sačuvati za potrebe nezavisne Hrvatske.
Zato se danas u neprijatelje Hrvatske Države – i po automatizmu komuniste – gotovo bez iznimke ubrajaju ljudi koji su jednak kritički odnos imali i prema historijskom jugoslavenskom komunizmu i prema suvremenom hrvatskom državotvornom komunizmu. Nikad zapravo hrvatska državotvorna ideja nije imala nikakav problem s komunizmom, već s antifašizmom.
Zato je histerična antikomunistička Republika Hrvatska ostala lijep historijski spomenik komunizmu.
Zato, konačno, njegov bauk i danas kruži Hrvatskom.
Autor/ica 👤Boris Dežulović
