Živi mrtvaci

Povezani članci

• Lepo, lepše, a može i levo
• Markovina: Franjo Tuđman ključni je krivac za apsolutno civilizacijsko potonuće i pad ove zemlje
• Lj(ubi) udbaša svoga
• Kemal Kurspahić: Miloradov američki piknik
• Žuti prsluci protiv Baje Patka: “Budimo realni, tražimo nemoguće!”
• Ševe šege šešelja

Tomašica. Mjesto kojem su zločinci sa ovih prostora odredili mračnu sudbinu. Sudbinu koju već 70 godina dijele koncentracioni logori poput Aušvica ili Bergen-Belsena u kojima niti poljski cvijet nije lijep ni mirisan. U Tomašici, do sad najvećoj otkrivenoj masovnoj grobnici u Bosni, svoj život su skončali nevini, ne samo odrasli ljudi, nego i oni mali, oni maleni koji nikada neće doživjeti da napune 18 godina i tako porastu u vlastitim očima i odrastu u očima zakona. 

Piše: Amela Kazazić

Zakona, međutim, za njih nije bilo. Ubijeni su svirepo, na način o kojem punu istinu vjerovatno nikada nećemo saznati. Možda je tako i bolje za sve one koji su imali tu nesreću da prežive i ostanu iza svojih najmilijih.

Da, imali su tu nesreću da prežive. Jer teška je nesreća nadživjeti svoju djecu. Ostati sam i prekapati po poljima tražeći njihove kosti uz kosti supruge, majke i oca, brata i sestre. Teška nesreća je morati živjeti sa odlukom ljudi poput Theodora Merona koji krvnika jedne druge Tomašice, znane kao Korićanske stijene, pušta na prijevremenu slobodu nakon odsluženja dvije trećine 17-godišnje kazne zatvora uz obrazloženje da je on „spreman da vodi normalan društveni život u svom okruženju”. Teška je nesreća gledati kako je taj krvnik prema vlastitom priznanju, Darko Mrđa, dobio priliku za novi život nakon što je učestvovao u oduzimanju preko 150 drugih života. Teška je nesreća znati da je okruženje u kojem će taj kasapin provoditi svoje slobodne dane identično okruženju u selima u blizini masovne grobnice Tomašica čiji su mještani protestvovali ne zato što su bili uznemireni spoznajom o masovnom ubijanju njihovih komšija, nego zato što im je nesnosan smrad leševa narušavao miran život bez njih. Teška i pregolema nesreća je to.

Otkrivanjem Tomašice žrtve će konačno naći smiraj. Njihova tijela će po posljednji put biti uznemirena prije konačnog počinka. Za preživjele, međutim, mira nema. Za razliku od svojih dželata, oni nikada neće moći voditi „normalan društveni život u svom okruženju“. Normalan život je privilegija krvnika. Preživjeli su osuđeni na doživotnu kaznu bez mogućnosti pomilovanja. Oni su živi mrtvaci.