Zipka u kojoj domovina spi

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 21.9.2019. u 08:58

Povezani članci

Hapšenje, držanje u zatvorskoj ćeliji i osuda novinara portala Idex.hr Gordana Duhačeka – zbog toga što je na Twitteru, uz bilješku o brutalnoj policijskoj intervenciji u zadarskome fast-food restoranu, objavio pankerski akronim ACAB (skraćenicu od „All cops are bastards“), a drugom prilikom sročio vulgarističku obradu domoljubne budnice Vila Velebita (s naslovom „Govna Velebita“) – pouzdan su znak da je hrvatski režim prešao na mjere metodične represije radi zaštite „naših vrijednosti“.

Piše: Viktor Ivančić – Pescanik.net

U „naše vrijednosti“, kao što se pokazuje u slučaju Duhačeka, spadaju policija i domoljublje, odnosno – kao što ćemo pokazati u ovome tekstu – jedno te isto. Najmarkantnije je obilježje hrvatskoga domoljublja, naime, to što nad njim bdije hrvatska policija. Rasplamsala i sveprisutna ljubav prema domovini ishod je državnog terora.

Gordanu Duhačeku je zbog ACAB-a već dosuđena maksimalna prekršajna kazna od 730 kuna (novčana kompenzacija za 30 dana zatvora), dok se presuda za „Govna Velebita“ (song koji se, inače, bavi zagađivanjem okoliša, što će reći da „govna“ nisu metafora za nacionalističku vlast, već naprosto govna) očekuje na dan kada nastaje ovaj tekst. U prvome slučaju novinar je osuđen zbog „omalovažavanja državnih organa“, a u drugome okrivljen radi „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“. Ustvari, članak 14. Zakona o prekršajima RH poučno je citirati: „Tko na javnom mjestu vrijeđa ili omalovažava moralne osjećaje građana bit će kažnjen s kaznom od 50 do 200 njemačkih maraka ili kaznom zatvora do 30 dana.“

Na koji način jedna priglupa domoljubna pjesmica, odnosno njena satirična obrada, tangira „moralne osjećaje građana“, i što su to uopće „moralni osjećaji građana“, i zašto je normalno da domoljubna čuvstva budu izjednačena s moralom, iz čega proizlazi da je svatko tko se ne ćuti patriotom po zakonskoj osnovi nemoralan, prosječnome građaninu ne može biti jasno, no postoji, rekli smo, onaj tko o tome vodi strogog računa: redarstvo za utjerivanje rodoljubnog ćudoređa, to jest hrvatska policija, koja je protiv novinara i podnijela prijave. Čak i u slučaju da presude izostanu, zacrtana misija je uspješno obavljena – posijati strah i skršiti zadnje iluzije onih koji još uvijek naivno vjeruju kako u Hrvatskoj postoji ustavom zajamčena sloboda govora.

Stoga je presudi prethodio igrokaz zanimljive dramaturgije. Indexov kolumnist uhapšen je u ponedjeljak na zagrebačkom aerodromu, odakle je trebao otputovati na novinarski seminar u Njemačku, iako je dan ranije (u nedjelju) otišao u policijsku upravu kako bi dao iskaz i najavio sutrašnje putovanje, gdje su mu rekli da slobodno otputuje i da će biti ispitan kad se vrati. Događanje nakon pospremanja u zatvor Duhaček opisuje ovako: „Sudac mi je prije ročišta došao pred ćeliju u kojoj su me čuvala trojica policajaca i pitao: ‘Što ćemo sada s tobom?’ Pitao sam gdje je moja odvjetnica, a on mi je rekao da priznam ili me čeka 30 dana Remetinca.“

Isti sudac – zove se Krešimir Ožanić – osudio je prije stanovitog vremena aktivista Zorana Ercega, jer je u blizini spomenika Franji Tuđmanu uzviknuo za izlivenog u bronci da je zločinac. Nakon intenzivne policijske potrage, uhapšen je u Zagrebu i Filip Drača, jer je na postamentu istoga spomenika nacrtao srp i čekić, te je protiv njega podignuta optužnica za „kazneno djelo protiv imovine“ u kojoj se traži sankcija od deset mjeseci zatvora. Nedavno je policija privela čak i čovjeka koji je premijera Andreja Plenkovića oslovio kao „ćaću“, budući da izraz „ćaća“, zahvaljujući splitskim zajebantima, priziva neugodne asocijacije na korumpiranog Ivu Sanadera.

Redarstvo, dakle, radi punom parom, a zna se i zbog čega. Bez obzira na različite pravne kvalifikacije njihovih prekršajnih i kaznenih radnji, nedjela Duhačeka, Drače, Ercega i sličnih staju u jedan isti krimen: podrivanje duha vremena.

Kao što svi znamo, hrvatska policija ne hapsi one što se na sva zvona kurče sa „Za dom spremni“ ili „Ubij Srbina!“, iako su ulice, stadioni, zidovi, bine i društvene mreže zatrpane takvim i sličnim ljupkim porukama, nema toga savjesnog pripadnika snaga zakona koji će Thompsona skinuti s pozornice kada otpusti ustaški poklič iz pluća i zamandaliti ga u ćeliju, pa da zatim do rešetki došeta mrki prekršajni sudac, priupita pjevača „Što ćemo sada s tobom?“ i naposljetku mu razreže maksimalnu kaznu zbog „vrijeđanja moralnih osjećaja građana“…

Ne, zaboga, jer ustašoidi i srbomrsci ne dovode u pitanje duh vremena u današnjoj Hrvatskoj; naprotiv, oni ga hrane i snaže, a time u isto vrijeme čeliče „moralne osjećaje građana“, dok Gordan Duhaček, trpajući govna u legendarnu nacionalnu budnicu, inače dosadnu kao proljev, kao i Erceg, kao i Drača, upravo tome duhu vremena pokazuje zube i otkazuje lojalnost.

Vila Velebita paradigmatična je zbog toga što u nacionalnoj mitologiji slovi kao simbol zatrtog hrvatstva, melodijska šifra kojom su se prepoznavali i bodrili nacionalisti u doba disidencije. U hrvatskoj verziji Wikipedije ponosno se naglašava kako je pjesma zbog svog domoljubnog sadržaja u socijalističkoj Jugoslaviji bila zabranjena, kako se „pjevala samo u potaji“, a oni koji su to javno činili „dobivali su za to zatvorsku kaznu“.

Eto što je donijela spektakularna promjena režima početkom devedesetih: ranije se zbog pjevanja autentične verzije Vile Velebita odlazilo u zatvor, dok se danas u zatvor ide ako izvedba Vile Velebita nije autentična. Sve se mijenja, robija ostaje.

Vražji je duh vremena. Nitko ga nije tako upečatljivo približio kao Kolinda Grabar Kitarović kada je – samo dva dana prije hapšenja Gordana Duhačeka – prigodnim recitalom otvarala 54. Festival kajkavskih popevki u Krapini, rekavši: „Zato danas otpjevajte onu prekrasnu popevku ‘Došel bum doma, sel si bum pod brajde’, koju smo pjevali s vojnicima u Afganistanu, jer je to jedna od popevki koje su nastale u onim vremenima kada se nije smjela spominjati Hrvatska, Hrvatsko zagorje, domovina, bregi, zipka u kojoj domovina spi, sve ono što je izražavalo domoljublje.“

Pokazalo se, jebi ga, da je popevka „Pod brajde“ – čije stihove pune brega, zipki i domovine tronuta hrvatska predsjednica citira kao primjer glazbeno-literarnog otpora čizmi jugoslavenskog socijalizma što je nesmiljeno gazila hrvatstvo – skladana 2000. godine, skoro desetljeće nakon formiranja samostalne hrvatske države. Tako je kod Kolinde Grabar Kitarović – sjetimo li se da je ista gospođa stranim novinarima objašnjavala kako smo u socijalizmu imali samo jednu vrstu jogurta – do parodije dovedeno ono što je Adam Michnik nazvao „antikomunizmom s boljševičkim licem“.

Duhaček je, pak, taknuvši u mit – točnije: napunivši srcedrapateljne rime Vile Velebita dostatnom količinom govana dotaknuo bit, makar mu to možda nije bila izvorna namjera, a svojim otporom duhu vremena izazvao režimski aparat i samo potvrdio ono što već znamo: da je hrvatski postsocijalistički antikomunizam prešao s harangiranja na konkretnu i sistematsku represiju.

I tako postaje očito da doba kada su Hrvati zbog „pjevanja pjesama“ završavali na robiji nikada ne prestaje. Samo što im je jasno da, kao što nekoć nisu smjeli biti preveliki, danas ne smiju biti premali Hrvati. Format poželjnoga hrvatstva radikalno se mijenja, ali totalitarne mjere za očuvanje njegovih dimenzija ostaju iste.

Historija je takva čudna sila da adaptabilnom Hrvatu – koji pažljivo osluškuje šizofrene zahtjeve duha vremena, pa ima biti čas mali, čas veliki, a onda opet iznova – može donijeti sve osim slobode. On zna da je od najčvršćeg materijala, od zatvorskih rešetki, načinjena ona „zipka u kojoj domovina spi“.

A ova spava li ga spava. Reklo bi se, ko zaklana.