Zija Dizdarević: ZAVNOBiH – obezvrijeđena dragocjenost

Izdvajamo

• Koliko god današnjica Bosne i Hercegovine djelovala rezignirajuće, u odlukama i intencijama ZAVNOBiH-a mogu se naći inspiracije za ovovremene politike građanskog i socijalno osvještenog usmjerenja. Pa, tako dokazati i svoju državotvornost. ZAVNOBiH jeste u međuvremenu obezvrijeđena dragocjenost, ali je i dalje sasvim posebna politička i civilizacijska vrijednost bh. baštine.

Povezani članci

• Istraga o nacističkim zločinima: “Mi ne progonimo naciste, mi progonimo ubice”
• BABILONSKA KNJIŽNICA: SRPSKA STRANA NEBOJŠE POPOVA
• Bajtal: Nemamo zemlju u kojoj će živjeti ljudi – a ne etno podanci
• Tri institucije u Sarajevu izdvojile novac za dodatne mjere sigurnosti na Bh. povorci ponosa
• ODGOĐENO:Korak ka čistoj okolini: U petak šesta volonterska akcija čišćenja ilegalnih deponija otpada
• Nedžad Dedović: Gledao sam smrt direktno u oči i od tada me ništa čovjekovo ne može iznenaditi

Foto: radiosarajevo.ba

Državnost Bosne i Hercegovine je obnovljena prije 75. godina, usred Drugog svjetskog rata. Dok u zemljama ratne Evrope nisu zasjedali parlamenti, u Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini osnovana su antifašistička vijeća, kao svojevrsne državotvorne i ustavotvorne skupštine. Zasjedanja antifašističkog vijeća BiH nisu puke historijske činjenice i događaji koje treba samo memorijalno oživljavati. Na tim skupovima predstavnika bh. naroda i građana BiH donošene su odluke od suštinske važnosti za političku historiju Bosne i Hercegovine, njenu civilizacijsku izuzetnost. ZAVNOBiH je ispit za kulturu pamćenja.

Okvir – S agresijom armije Trećeg Rajha, praćenog napadima italijanske vojske i kvislinških formacija iz susjednih zemalja – brzo su poražene oružane snage Kraljevine Jugoslavije. Bio je to kraj te tvorevine, kralj Petar II Karađorđević i njegova vlada pobjegli su u London.

Zločini genocidnih razmjera

U Beogradu su hitlerovci uspostavili kvislinšku vladu Milana Nedića, a u Zagrebu vlast tzv. Nezavisne države Hrvatske pod patronatom Njemačke i Italije. Ustaška soldateska NDH-a učinila je zločine genocidnih razmjera (žrtve su bili Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti). Unutar NDH našla se BiH.

Kao oružani velikosrpski eksponenti djelovali su četnici, među njima jedinice pod komandom Draže Mihailovića koje su slovile kao kraljevska vojska. U početku su nazivani borcima protiv nacifašističkih okupatora na Zapadu i u Moskvi. Saradnja s njemačkom i italijanskom vojskom, pa i ustašama (sve to praćeno užasnim zločinima nad Muslimanima, Hrvatima i antifašistima) ukazala je da im je primarni cilj borba protiv partizana i komunista i povratak monarhije.

Imali su se i koga bojati. Partija je u tu ratnu i političku avanturu ušla sa svega oko 35.000 pripadnika (u Komunističkoj partiji Jugoslavije je bilo oko 7.000 članova krajem 1940. godine, a u Savezu komunističke omladine Jugoslavije u septembru 1939. 17.800 pripadnika).

Ciljevi – Težnje KPJ-u, na čelu sa Josipom Brozom Titom, mogu se svesti na tri cilja. Prvo, organizovanje oružanih jedinica i stvaranje širokog antifašističkog fronta za oslobođenje. Drugo, očuvanje države Jugoslavije. Treće, uspostavu socijalističke vlasti na komunističkoj ideji i, u vezi s tim, novog ustavnog poretka.

Uprkos malom početnom kadrovskom jezgru, zahvaljujući odlučnoj borbi i odnosu prema narodu, partizani i njihovo vođstvo sticali su sve masovniju podršku diljem Jugoslavije. Hrabrost i djelotvornost partizanske borbe prvi je uočio britanski premijer Winston Churchill. Poslao je misiju pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u kojoj je bio i njegov sin Randolph. Potom misije šalju Amerikanci, pa Sovjeti.

Prema njemačkim procjenama, snage jugoslovenskih partizana su oktobra 1943. brojale oko 100.000 ljudi. Oktobra 1944. godine NOVJ je imala 18 korpusa sa 50 divizija i oko 500.000 naoružanih boraca. Naspram njih bilo je 6 njemačkih korpusa, 19 njemačkih divizija, 24 njemačka puka, ustaško-domobranske i četničke jedinice, ukupno oko 1,100.000 neprijateljskih boraca. Kraj rata NOVJ dočekala je sa oko 800.000 pripadnika. Tako su narodnooslobodilačka borba i antifašistički pokret u Jugoslaviji dali izuzetan doprinos pobjedi savezničkih snaga nad nacifašizmom.

foto: radiosarajevo.ba

Državnost – Održana su tri zasjedanja ZAVNOBIH-a: u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. (sada Dan državnosti Bosne i Hercegovine), u Sanskom Mostu 30. juna 1944., u Sarajevu 26. aprila 1945. godine. Tu se oblikovala savremena državnost BiH.

U Mrkonjić Gradu ključan je pasos: “Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino političko predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska nego i srpska, i muslimanska i hrvatska bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine učestvovaće ravnopravno sa ostalim našim narodima u izgradnji narodne federativne Jugoslavije”.

Bitno je što se Muslimane tretira kao ravnopravan narod Srbima i Hrvatima. Muslimani su to izborili doprinosom Narodnooslobodilačkoj borbi. Istina, bilo ih je i u kvislinškim formacijama.

Bilo je različitih viđenja statusa Bosne i Hercegovine u vrhu KPJ-u, pa i da bude samo pokrajina. Presudio je Tito. Krajem 1943. od 27 divizija NOVJ u BiH je bilo 11 divizija i 37 odreda van divizijskog ustrojstva. Najzamašnije vojne operacije protiv partizana i NOVJ-e vođene su u Bosni i Hercegovini, gdje su Vrhovni štab i maršal Tito proveli najveći dio rata. BiH je daleko najviše stradala u odnosu na druge dijelove Jugoslavije. U BiH su donesene političke odluke o sudbini Jugoslavije. Josip Broz je to izuzetno cijenio.

Nakon zasjedanja Prvog ZAVNOBIH-a, Anifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije donijelo je odluku (29. 11. 1943.) o izgradnji Jugoslavije na federalnom načelu. Tako je ZAVNOBiH priznat kao nosilac državno-pravnih funkcija u BiH, budućoj federalnoj jedinici.

Prava – 1. jula 1944. godine, na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a, donesena je Deklaracija o pravima građana u BiH koja garantuje:

“Ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH koja je njihova zajednička i nedjeljiva domovina; slobodu vjeroispovijesti i savjesti kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti; slobodu zbora i dogovora, udruživanja i štampe; ličnu i imovinsku sigurnost građana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom životu; ravnopravnost žena sa muškarcima, kako u političkom životu zemlje tako i u svim oblastima društvene djelatnosti; izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birači će vršiti tajnim glasanjem na osnovu opšteg, jednakog i neposrednog prava glasa; aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki građanin i građanka koji su navršili 18 godina života, a nisu toga prava lišeni na osnovu zakona; borci narodno-oslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije imaju to pravo bez obzira na godine starosti; svakom građaninu zajamčeno je pravo žalbe na rješenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritužbe svim organima državne vlasti; niko ne može biti osuđen bez prethodnog sudskog postupka.”

Deklaracijom, uz tri naroda, kao ustavni subjekti označeni su građani. Četiri godine kasnije Organizacija ujednjenih nacija donosi Opštu deklaraciju o ljudskim pravima.

Opšte pravo glasa građani Francuske stiču 1945., Italija godinu dana kasnije. To znači, uz ostalo, da je u BiH usred rata, prije te dvije velike države, dala pravo glasa ženama.

Iznevjeravanja – Ustavom iz 1946. Narodna Republika BiH definisana je kao država republikanskog oblika. To je bio prvi Ustav Bosne i Hercegovine. Ustavom iz 1963. godine Socijalistička Republika BiH dobija odrednicu «državna socijalistička zajednica».

Politička stvarnost nije bila sasma u suglasju sa odlukama ZAVNOBiH-a, AVNOJ-a i ustavnim rješenjima. Politika je bila centralizovana a glavnu riječ nisu imale institucije vlasti nego Partija. Četiri su razloga za to. Prvo, ionako siromašna i slabo obrazovana država razorena je ratom i srela se s brojnim problemima kako bi se obezbjedilo golo preživljavanje. Drugo, u zemlji su djelovali ostaci domaćih nacifašističkih formacija koje su ohrabrivane od četničke, ustaške i ostale neprijateljske emigracije, uz podršku Zapada. Treće, počelo je globalno odmjeravanje Istoka i Zapada, kapitalizma i država koje se pozivaju na komunističku ideju. Četvrto, KPJ je slijedila rigidne sovjetske obrasce upravljanja koji su nanosili nepravdu, posebice, seljacima.

Počelo je doba tzv. Hladnog rata. Neformalnim dogovorom Churchila i Staljina, uticaj nad Jugoslavijom je trebao biti pola-pola između zapadnih saveznika i SSSR-a. Zapad je vršio pritisak da se nakon rata održe višestranački izbori. Komunista su kontrolisali izbore i pobijedili. Sa sovjetske strane Jugoslaviju se htjelo staviti pod punu kontrolu Moskve.

Nova Jugoslavija je državnu samosvojnost i pravo na svoj put izborila pobjedom nad nacifašistima. Ideološki, i, prije svega, međudržavni razlaz sa staljinizmom desio se nakon rezolucije Informbiroa. Uzgred, Moskva je bila protiv da Jugoslavija ostane država. Staljina su ljutile odluke AVNOJ-a.

Nakon distanciranja od staljinizma, a i ranije, Jugoslavija kreće u besprimjeren privredni razvoj – gotovo ni iz čega, nošena pobjedničkim entuzijazmom i angažovanjem masa. U završnici, kreiran je sistem socijalističkog samoupravljanja a na međunarodnom planu Jugoslavija postaje lider Pokreta nesvrstanih, kao protuteže hladnoratovskoj politici Zapada i Istoka. Federacija se sve više otvara prema svijetu. Jugoslovenski pasoš postaje najcjenjenija putovnica na planeti.

Procvat – U vrijeme centralizma, Bosna i Hercegovina je bila u inferiornom položaju, politički i u svakom drugom pogledu. Vladala je logika «nema šta da mi mislimo ima ko gore da misli za nas» i «što će nama Televizija kad ima u Beogradu i Zagrebu».

Šezdesetih godina u BiH dolazi do ključnog zaokreta s ciljem da BiH preuzme odgovornost za svoj razvoj i ostvari istinsku ravnopravnost u Federaciji. Ustavi SFRJ i SRBiH iz 1974. godine dali su pravno-politički okvir za punu emancipaciju Bosne i Hercegovine. Potvrđena je bh. državnost, Muslimani su, najzad, ustavno definisani kao narod ravnopravan drugima. Na političkoj ravni važni su destigmatizacija Hrvata u zapadnoj Hercegovini i provedba jezičke ravnopravnosti.

U dvadesetak godina BiH je doživjela privredni, obrazovni, naučni, kulturni, umjetnički, medijski, izdavački, sportski procvat – neusporediv društveni preporod. Smrt Tita 1980. godine i planetarno dokazana kreativna i organizaciona sposobnost bh. društva i države, domaćinstvom Zimskih olimpijskih igara 1984. – najavili su kraj renesansne epohe.

(Auto)destrukcija – Vanjska djejstva su uticala na tragično rasturanje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Prvi je raspad SSSR-a i pad vlasti komunista u državama koje su bile pod okriljem Moskve. Drugi je jačanje subverzivnih akcija prema SFRJ sa Zapada kako bi se zatro trag komunističkoj ideji i socijalizmu, obesnažila politika nesvrstavanja kojoj je lider bila Jugoslavija. Nesvrstani pokret je jednako nervirao SAD i SSSR.

Tragično rastu(p)ranje SFRJ

Ipak, odlučujuća odgovornost za tragično rasturanje SFRJ je na rukovodstvima Saveza komunista Jugoslavije. Umjesto demokratizacije političkog sistema, na scenu agresivno i sinhronizovano nastupaju velikosrpski hegemonizam, slovenački separatizam i hrvatski separatistički hegemonizam. Raspad ne bi bio tako užasavajući da otuđeni dio vrha Jugoslovenske narodne armije nije stao uz velikosrpstvo. To je dovelo i do genocidnih zločina u BiH.

Dejtonski sporazum je prihvatio posljedice agresije i zločina, legalizovao dezintegrirajuće faktore, stimulisao etnokratiju i učinio državu nefunkcionalnom. To je omogućilo nastavak parcelizacije društva i razaranje bh. identiteta.

Koliko god današnjica Bosne i Hercegovine djelovala rezignirajuće, u odlukama i intencijama ZAVNOBiH-a mogu se naći inspiracije za ovovremene politike građanskog i socijalno osvještenog usmjerenja. Pa, tako dokazati i svoju državotvornost. ZAVNOBiH jeste u međuvremenu obezvrijeđena dragocjenost, ali je i dalje sasvim posebna politička i civilizacijska vrijednost bh. baštine.

radiosarajevo.ba