ŽENE U CRNOJ HRONICI: ZLOČINKE, NASILNICE I DILERICE

Povezani članci

• FTV I BHT1: NE DAMO UNU!
• Poštenje ispod maske
• BHT1 I FTV: BOGATA ZALIHA PROPUŠTENIH INFORMACIJA
• Marinko Čulić: Salonski antifašizam
• Medijska organizacija za jugoistočnu Europu osudila smijenu Denisa Latina
• Vesna Rajnović: Poricati opsadu Sarajeva može samo moralna hulja

O ženama se u Crnoj hronici piše kroz unaprijed utvrđeni set predrasuda. Zločini koje su počinile žene predstavljaju se skandaloznije negoli oni koje su počinili muškarci. Mediji nas uče da žene ubijaju okrutnije od muškaraca, a u zatvoru im nedostaju djeca

Piše: Emina Žuna, analiziraj.ba

Istražujući temu žena u crnoj hronici, naletjeh na članak “Ko su žene ubice u BiH”, iz 2009. godine, u kojem se tvrdi sljedeće: “Na području Bosne i Hercegovine u prvih devet mjeseci dogodila su se 44 ubistva, od toga je 24 počinjeno na području Federacije BiH i sva su rasvijetljena, dok je na području Republike Srpske počinjeno 20, od kojih samo jedno nije rasvijetljeno. Među njima je i određeni broj žena koje se nisu ustručavale ubiti iz vlastitih pobuda.” Dalje se iz teksta saznaje da se radi o samo četiri žene, ali je to dovoljno da se predstave imenom i prezimenom i da se zločin za koji kazneno odgovaraju predstavi u detalje. Postavlja se logično pitanje zašto se autor članka (A. Kovač), od ukupnog broja optuženih, posvećuje samo ženama, iako one predstavljaju znatnu manjinu, i zašto piše da bi se žene trebale ustručavati ubiti (još iz vlastitih pobuda) jer iz toga slijedi da preostala 32 muškarca ne bi. Odgovor se sam nameće i dalje čitanje ga samo produbljuje: zato što se o ženama u crnoj hronici piše kroz unaprijed utvrđeni set predrasuda i rodni konstrukt kojem ne pristaje slika žene kriminalke i koji ne važi za muškarce. One unutar te hronike imaju “povlašten” status i u izvještavanju o njima se dopušta sloboda koja se ne bi smjela dopustiti.

ZBOG ČEGA ROBIJAJU ŽENE?

Na samom početku valja istaknuti da su žene u crnoj hronici statistički ipak znatno češće žrtve nego zločinke. Budući da se radi o rubrici koja se dnevno osvježava, dovoljan je period od nekoliko dana da naiđemo na veliki broj tekstova u kojima su žene premlaćene,silovane, ubijene, i toliko se zasitimo tim sadržajima da ih prestanemo i percipirati. Ali ono što je rjeđe i što se uglavnom dodatno naglasi pa nema šanse da nam promakne, jesu slučajevi u kojima su žene počinile zločin. Jedan od tekstova, sličan gorespomenutom, nosi naslov: Zašto su sve osuđivane žene pred Sudom BiH?, i također nam nudi spisak žena sa zločinima za koje se terete. Vidi se da su osuđivane zbog dilanja droge, krivotvorenja dokumenata, krijumčarenja ljudima, a samo se jednoj navodi i pokušaj ubistva i nema u tome ništa egzotično niti spektakularno i članak vjerovatno ne bi ni nastao da se ne radi o ženama. Na drugom mjestu se navodi informacija Federalnog ministarstva pravosuđa da najviše žena osuđenih u Federaciji BiH izdržava kaznu zatvora zbog ubistva. Iznosi se brojka od ukupno 46 žena koje služe kaznu u Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli, od kojih najmlađa ima 20, a najstarija 63 godine. Zanimljivo je kako vijest Večernjeg lista, koja je po prirodi kratka, informativna i ne ostavlja puno mjesta za konstrukcije, preuzima Kurir i to na sebi svojstven, tabloidno-skandalozni način, pa piše: UŽASNO: Nećete verovati zbog čega najčešće robijaju žene u BiH! Upravo se ovdje eksplicitno navodi ono što je implicitno sadržano u većini vijesti koje se tiču žena nasilnica – zgražavanje.

ZGRAŽAVANJE NAD NEOČEKIVANIM

Najpoznatija “žena ubica” u BiH je svakako Dana Škrba, i ovdje se valja podsjetiti kriminalno mahalske soap opere koja se emitovala na portalima tokom 2012. godine i krvavih i bizarnih detalja koji su je pratili. Podsjetimo, Škrba je optužena za ubistvo sarajevskog fotografa u februaru te godine i nije čudan interes medija za nju jer ona nije samo žena ubica nego je i scenična i vizuelno atraktivna umjetnica i pjesnikinja. Da stvar bude zanimljivija, žrtvu nije ubila bilo kako, nego je zaklala, o čemu nam slikovito govori i naslov: Dana Škrba fotografa zaklala skalpelom dok mu je sjedila na leđima. Iz članka izdvajam: “Prema optužnici, Škrba se u momentu ubistva nalazila na žrtvinim leđima, a on je bio nag do pojasa i ležao je na dušeku. Bio je okrenut stomakom prema podu, a kako se navodi u optužnici, Škrba je smišljeno i neočekivano Bukvića uhvatila za glavu, koju je naglo povukla prema gore, a onda i prema nazad, razdvajajući mu trupove između šestog i sedmog vratnog pršljena. (…) Bezosjećajno, ne osvrćući se na njegove muke, u namjeri da ga ubije skalpelom dužine devet centimetara, nanijela mu je smrtonosne povrede po vratu, stoji u optužnici.” Već iz ovog malog dijela se vidi da autor sebi dopušta pripovjedačku slobodu da ulazi u glavu lika i prenosi njegove misli, a članak bi se trebao navoditi studentima novinarsta kao jedan od primjera kako se ne bi smjelo pisati o zločinu.

Medijski tretman nasilnih tinejdžerki također zaslužuje posebnu temu. Sjetimo se medijskog linča usmjerenog prema učenicama tuzlanske srednje škole koje su pretukle kolegicu, što se vidjelo na snimku koji su zdušno širili lokalni i regionalni portali. Raduje otkriće da u momentu pisanja ovog teksta, a dvije godine nakon toga, snimak više ne postoji, a izbrisana je i većina tekstova u kojima su se napadale djevojčice. Spomenute članke pratili su komentari prepuni govora mržnje, pozivalo se na nasilje nad djevojčicama puno gore od onog koje su one počinile, a napravljene su i Facebook grupe s tim ciljem. Međutim, pogrešno je pretpostaviti da nakon toga nije bilo sličnih primjera. Prije samo nekoliko dana, objavljeno je kako su učenice iz Brčkog pretukle vršnjakinju bokserom zbog lajka na FB. Koliko je poznato, tekst nije imao ozbiljne posljedice i prilično je komičan, ali se ovdje navodi da se ukaže na činjenicu da ga zasigurno ne bi bilo da su akteri dječaci. Nasilni tinejdžeri su nešto što se podrazumijeva i postoji oduvijek, stoga nije dovoljno važno i interesantno da postane vijest.

MAJKE ČUDOVIŠTA

Posebnu temu, zbog načina predstavljanja u crnoj hronici, čine majke ubice. Jedan od posljednjih primjera odnosi se na odgodu suđenja majci koja je ubila tek rođeno dijete i bacila ga u kontejner, a što je bilo aktuelno prošle godine. Ono što obavezno karakterizira ovakve vijesti jesu eksplicitne osude majke kao čudovišta u samom tekstu i govor mržnje u komentarima.

Osude majke samoubice/ubice naročito su eskalirale u slučaju iz jula ove godine, kako na domaćim, tako i na portalima iz susjednih zemalja, pri čemu se nije propitivalo da li je majka imala psihičkih problema jer nije baš čest slučaj da se zdravi ljudi ubijaju. Jedan od primjera u kojima se to navodi odnosi se na majku ubicu u Austriji, iako i tu dominira osuda i skandaloznost u izvještavanju. Ono na što bi novinari trebali obratiti pažnju kad izvještavaju o ovoj osjetljivoj temi, naročito vezanoj za ubistva beba, jeste postojanje tzv.postporođajne psihoze (često pogrešno nazivane postporođajna depresija), koja se javlja kod određenog broja žena i zbog koje bi se žena ubica prije trebala nazvati bolesnom negoli čudovištem. Inače, za detaljnije senzibiliziranje o tom pitanju, preporučujem tekstDemonske majke.

Iako su u crnoj hronici statistički češći slučajevi oca nasilnika i iako se i oni često predstavljaju skandalozno, neosporno je postojanje dvostrukih standarda i oni ni približno ne odjeknu kao slučajevi u kojima je nasilnica majka. Mit o majčinstvu je u svijesti ljudi još prilično svet i nepoljuljan konstrukt, a ideja majke koja ne želi, koja zlostavlja ili čak ubije svoje dijete, jednostavno je nepojmljiva i zato se oštrije i osuđuje.

SVE JE POTAMAN, SAMO IM NEDOSTAJU DJECA

U BiH postoje dva zatvora za žene, u Tuzli i u Istočnom Sarajevu. U zadnje vrijeme se pojavilo nekoliko članaka koji tretiraju stanje žena u zatvorima. U junu ove godine, ekipa N1 je bila u posjeti zatvoru u Tuzli gdje je obavila razgovore sa zatvorenicama. Novinarka, nakon što je iznijela razlog zbog kojeg je optužena jedna osuđenica, započinje razgovor pitanjem: “Postoji li neka vrsta pokajanja”, očekujući valjda da ona “istrese dušu” gledateljima i tek nakon što potvrdno odgovori (jer kako drugačije), pokaže da je vrijedna razgovora. Inače, pored razloga zbog kojih su osuđenice u zatvoru, ne iznose se nikakva druga pitanja ni konkretni problemi koje imaju u zatvoru.

Pitanje koje se ne može izbjeći kada se radi o ženama u zatvoru jeste pitanje majčinstva. Postoji niz tekstova u kojima se navodi koliko je ženama teško bez djece u zatvoru i nisam naišla ni na jedan koji bi isto pisao o muškarcima, a sigurna sam da i među osuđenicima ima očeva kojima nedostaju djeca. U srcedrapaljnom tekstu naslova “Osuđenicima najviše nedostaju djeca”, predstavlja se jedna idealizirana zatvorska atmosfera u kojoj zatvorenice imaju različite aktivnosti, druže se i pripremaju čak i predstave, tačno da čovjek poželi da malo ode u zatvor, i skoro pa jedina stvar koja im fali jesu djeca. Očekivano, u tekstu se spominje i zatvorska celebrity, Dana Škrba, ovaj put u ulozi majke koja je rodila u zatvoru, i kaže: “Kada sam ga rodila, sin je bio uz mene i još 30 osuđenica. Bilo mu je fenomenalno, jer su ga sve nosale, ljuljale i tepale su mu. Bio nam je prava zanimacija, poput lutkice.” Ovdje je jasno da se tekstom želi proizvesti sažaljenje prema zatvorenicama koje su majke, kao da ih ta uloga čini manje odgovornim za zločin koji su počinile, što također upućuje na dvostruki standard i tabu majčinstva, samo suprotnog predznaka od gorespomenutog. Inače, za kvalitetnije tretiranje ove teme u domaćem medijskom prostoru, kao uzor bi mogao poslužiti tekst Žena, majka, zatvorenica, objavljen na H-alteru.

JEDNAKI U ZLOČINU – NEJEDNAKI U MEDIJIMA

Crna hronika je inače veoma osjetljiva novinarska forma podložna raznim povredama ljudskih osjećanja i prava i svakodnevno se dešava da novinari osude ljude prije suda, otkriju im identitet, naruše privatnost, iznesu pretpostavke o razlozima ubistva/samoubistva itd. To se podjednako odnosi i na muškarce i na žene. Međutim, namjera ovog teksta je bila pokazati da se određeni zločini koji su počinile žene predstavljaju “skandaloznije” nego isti zločini koje su počinili muškarci, naprosto zato što se radi o ženama i baš zato ovdje moramo govoriti i o rodnoj diskriminaciji. Zbog predrasuda koje imamo o ženskoj prirodi, skloni smo zločine žena osuđivati gore nego zločine muškaraca. Tema koja zaslužuje posebnu obradu, a koju navodim samo zbog još jedne ilustracije, postavlja pitanje o ženama ratnim zločinkama u tekstu: Žene su bile okrutnije u zločinima. U njemu se navodi da su žene u svojim zločinima bile okrutnije nego muškarci, pri čemu se ne navodi niti jedan argument u prilog toj tvrdnji, a apsurdno je pomisliti da postoje parametri na osnovu kojih bi se mogle vršiti te uporedbe. Izgleda da je u medijskom predstavljanju zločin gori samo zato jer ga je počinila žena.