Žena mi je muslimanka

Izdvajamo

• Jadna naša znanost i jadni naš doktor znanosti!

Povezani članci

• Princip i zgaženi principi
• Ulaz za nuždu
• Naši „golaći„
• GROBNICA IMPERIJA
• “Dame biraju” u subotu u Narodnom pozorištu Mostar
• Za „državu i čovjeka„ i dalje vukovi pojedoše magarce!

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je – „tko o čemu, a kurva o poštenju“.                       

Prvi obavještajac Bobanove Zajednice, a kasnije i propale Republike Herceg Bosne, do podne policajac a poslije podne znanstvenik povjesničar, viši znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, profesor na Filozofskim fakultetima u Mostaru i Zagrebu Ivo Lučić, tumačio je svim svojim akademskim autoritetom, znanjem i titulama novinaru Novog lista u nedavnom intervjuu kako su stare komunističke strukture prisutne i danas u Hrvatskoj – „svugdje gdje je preživio sustav nereda, nerada i korupcije“, vezujući korupciju kao svojinu komunističkog sustava, te optužujući tako komuniste kojih nema na vlasti već punih 27 godina i za naše današnje probleme. I tek što je uvaženi Ivo Lučić korupciju proglasio komunističkim čedom, stiže vijest kako je njegov najdraži, najbliži i najmlađi brat Milan upravo pod sumnjom za korupcijske malverzacije, te mu je istražni sudac  Županijskog suda u Zagrebu odredio čak i istražni jednomjesečni pritvor. Otkud  korupcija, to komunističko čedo, sada u našoj katoličkoj obitelji, kada sam tu istu korupciju koristeći operativno-obavještajne znanstvene metode adresirao komunistima, čudi se naš viši znanstveni suradnik Ivo Lučić, pitajući se – gdje sam fulao?

No, Lučići se nikada ne predaju, pa malo znanstvenik, malo udbaš Lučić uporno ponavlja kako je „lustracija nužna jer su stare komunističke strukture ovladale institucijama“, ističući da on ima „obvezu prema društvu i istini“. A istina je u brojkama koje kažu, ali Lučić to ne želi čuti, da je hrvatski narod najveći gospodarski prosperitet doživio u socijalizmu kada je privreda i BDP u SR Hrvatskoj  rastao po prosječnoj stopi od preko 7 % godišnje, a broj onih koji su se izjašnjavali kao Hrvati povećan za milijun ljudi, sa 3.5 na 4.5 milijuna osoba. Danas rasta nema ili je minimalan, BDP je manji nego prije 1990. godine, zarade su manje nego u socijalizmu, a i nas je sve manje. To su brojke i to je znanost gospodine uvaženi viši stručni suradniče, tako da je tvoja „obveza prema društvu i istini“ obična floskula i podvala. Jer, da nije tako, lustrirati bi trebalo  ne one koji su osiguravali rast i razvoj gospodarstva i naroda, već one koji tom narodu uništiše privrednu osnovu korupcijom i kriminalom, te mlado i staro odlazi trajno napuštajućo zemlju u kojoj možeš biti  malo policajac, udbaš ili general, malo naučnik ili profesor, i da ti uvijek bude dobro i da vječno živiš na državnom budžetu, jer sve su tvoje titule uz budžet vezane, uz proračun kojeg puni raja , a ti prazniš.

Omiljena tema našeg dr. Ive Lučića su „zločini od Vladivostoka do Trsta koje su pratila uvjeravanja da se to čini za bolje sutra. Činiti zločine zbog boljeg sutra je ludost“.

Tako je profesore generale Lučić. Ali kako je zločin uvijek zločin, bez obzira tko, gdje i kada ga je napravio, počinio, oni dakle imaju crtu univerzalnosti, to isto treba vrijediti i za zločine koji su počinjeni od Ljubuškog, do Mostara i Ahmića u vrijeme kada je naš sveučilišni profesor  Ivo Lučić, važna karika u vlasti na području Herceg Bosne kao utemeljitelj sigurnosno informativne službe HVO i njen načelnik. Otvaraju se logori za Bošnjake u Dretelju i Heliodrom kod Mostara – govorilo se to je za bolje sutra. Doktore Lučiću – „Činiti zločine za bolje sutra je ludost“, ili to možda ne vrijedi kada je u pitanju Herceg Bosna i logori za Bošnjake?

U travnju 1994. godine imao sam prometnu nesreću, samnom je u bolničkoj sobi ležao A. Iz Metkovića, Hrvat koji mi je pričao o kamionima koji su dolazili pred stambene zgrade u Čapljini gdje je živio sa obitelji, ženom i djecom, kamionima u koje su uguravali nepoćudne. Iako Hrvat, odveden je i ulogoren na Heliodromu. Kada sam ga upitao za razlog, reče: „Žena mi je muslimanka“. Naguravanje u kamione, usputno batinanje, ponižavanje i neljudskost, mržnja i zloća, sve smo to vidjeli u Schindlerovoj listi Stevena Spielberga. Žao mi je poštovani doktore Lučić. Mogao si biti Schindler, ali ti si izabrao biti Her Lučić.

I danas gospodin Lučić, promovirajući svoje ideje šeta Hrvatskom punih usta borbe protiv svih oblika totalitarizma, zaboravljajući da je i sam u jednom nesretnom vremenu za sve Bosanceihercegovce bio značajan obavještajno sigurnosni kotač u tvorevini koja se zvala HR Herceg Bosna, koja je pod potpunom kontrolom držala javni i kulturni, civilni i vojni, dakle cjelokupni život na području koje je nadzirala, otvarajući i logore za osobe nepoćudne režimu, a sve su to ozbiljne karakteristike totalitarnog sustava, pa ispada da je i sam Lučić bio dio jednog totalitarnog režima. Zato kada vidim da upravo takvi viču najviše o komunističkom totalitarizmu, prvo što mi padne na pamet je –

„tko o čemu, a kurva o poštenju“.

Briljirao je profesor Lučić nedavno u HTV-ovoj emisiji „U svom filmu“ Tončice Ćeljuske . Njegove udbaško-znanstvene konstrukcije – „U društvu se stvara depresija, slave se oni koji odlaze iz Hrvatske i tako potiče iseljavanje“, optužujući tako novinare da su oni ti koji stvaraju klimu, te da ljudi zbog njih napuštaju Hrvatsku, a ne zbog onih koji gotovo 30 godina  nekažnjeno otuđuju državnu imovinu i stječu bogatstvo korupcijom i kriminalom a za što je, vidimo, osumnjičen i njegov brat Milan.

I znanstvenik utvrdi, a Tončica šuti, niti da komentira – „Iseljavali su se ljudi i u doba Jugoslavije, ali se o tome tada nije smijelo govoriti“.

Jadna naša znanost i jadni naš doktor znanosti!

Sam sam kao srednjoškolac a i kasnije napisao više članaka o „odljevu mozgova“ kako se to tada zvalo, u našem lokalnom listu, a to je bila stalna tema komentatora Danasa, VUS-a i NIN-a, Vjesnika, Oslobođenja i Politike, a i Slobodne Dalmacije i drugih novina. Ne samo da je to bila priljepčiva novinarska tema, već su i Republički Zavodi za zapošljavanje imali ugovore sa njemačkim regionalnim Zavodima kako bi našim ljudima koji su u potrebi za poslom u Njemačkoj olakšali pristup radnom mjestu. I sada dođe prof. dr. znanosti Lučić i kaže kako je to bio tako zločinački režim da ako, parafraziram, o iseljavanju ljudi zucneš završiti češ na Golom otoku. Ovaj čovjek je smiješan, a znanstvenici ne bi smjeli biti smiješni.

Republika Hrvatska je u teškoj situaciji. Ona najbolje ljude koje ima „izvozi“ na Zapad, a sa Istoka uvozi ne baš najbolju „robu“.

Ona istjeruje Đikića, a uvozi Lučića.

Ona mijenja Đikića za Lučića.

Samo nas Bog može spasit.

Bože čuvaj Hrvatsku!