Zemlja koja ne cijeni svoju časnu prošlostm, a komemorira veleizdaju – nema budućnost

Izdvajamo

• Što lik za Pavelića spreman nije bio frajer, pa to otišao viknuti na Lajbaškom polju, a ne u bespuću jazovačke zbiljnosti, gdje ga vide i čuju samo HRT-ovi daroviti neprofesionalci koji, je li, paze na polit-ideološku ravnotežu sa srcem na luzerskoj hrvatskoj strani!? Eeee, tamo nisu na vlasti „antinacifašisti“ lika i djela Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i takvih, koji su svi troje  - istina - uputili javnosti korektne pisane čestitke u povodu državnog praznika antinacifašizma, ali s rukama u džepovima. Bodu oči, međutim, ispupčenja na tim mjestima, karakteristična za figu, što ne sluti na iskrenost, poštivanje povijesnih činjenica i osobno uvjerenje, a usporedba odnosa državnog vrha i ove godine prema šumi Brezovici i jami Jazovci više je no indikativna. Na Jazovku pompozno koračaju predsjedničini počasni, je li, licitar-gardisti, a bivši 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 Ante Deur, honoriran savjetničkom apanažom na Pantovčaku, drži prigodno slovo kakvo godi tomu auditoriju, mjestu i događaju, ali „crnci“ zvižde i negoduju na spomen Kolinde Grabar-Kitarović. Drže da ih je izdala, a bez tzv. ekstremne desnice, istina, ne bi primirišala ni portu bivše Titove vile Zagorje.

Povezani članci

• Djelo koje je jednu generaciju učinilo besmrtnom
• Donatella Di Cesare: Izdaja i samouništenje
• Marširala, marširala Vučićeva garda
• INTERVJU Milan Popović: Posljednji dani oligarha Mila
• Hrvatske i srpske kompanije osnivaju građevinski konzorcij
• Pametno: Zaštitimo žene od nasilja

Foto: Goran Mehkek/cropix

Nikad se dosad hrvatski državni vrh nije toliko osramotio – urbi et orbi – kao ove godine 22. lipnja, bagatelizirajući središnju proslavu Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici nedaleko od Siska, gdje je prije 78 godina počeo prvi i najmasovniji oružani otpor nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi u Drugom svjetskom ratu. Ta vrst nerazlikovanja dobra i zla u nedavnoj nacionalnoj prošlosti, pod nakaradnim izgovorom kako su „svi totalitarizmi isti: nacistički, fašistički i komunistički“ ili da je „žrtva – žrtva“, a nisu i nije, neodgovornost je prema budućnosti RH i mladim naraštajima. Činjenice se ne daju prepraviti, kao ni bljutav dojam da je država u likovima HDZ-ovih prvaka u Banskim dvorima i na Pantovčaku sramotno pogazila i sâm smisao jednog od najvažnijih državnih praznika, čija je nedvojbena vrijednost za ovu zemlju izrijekom zapisana u Izvorišnim osnovama Ustava RH   

Marijan Vogrinec

Dan antifašističke borbe i tradicionalna proslava u šumi Brezovici – ne „šumi Brezovica“, kako tvrdoglave HRT-ovi neprofesionalci, i još neki – nedaleko od Siska, gdje je 77 hrvatskih komunista, Hrvata po etničkoj pripadnosti, 22. lipnja 1941. osnovalo Prvi (sisački) partizanski odred, prvu antinacifašističku vojnu postrojbu u okupiranoj Hrvatskoj, Jugoslaviji i cijeloj Europi, koja je iste noći izvela diverziju na ustaškoj infrastrukturi, državna je vlast bagatelizirala. Čak indikativnije no prethodnih godina, potvrdila je koliko je u pravu predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SAAB) Franjo Habulin, pa i u nedjeljnom slovu na središnjoj brezovičkoj proslavi, da HDZ-ovoj vlasti „antinacifašizam služi samo kao eksponat u međunarodnom izlogu i kad se treba dodvoriti naprednom, pobjedničkom svijetu u Drugom svjetskom ratu, a kod kuće ga neodgovorno prepuštaju povijesnim krivotvoriteljima/revizionistima“. Ta vrst nerazlikovanja dobra i zla u nedavnoj nacionalnoj prošlosti, pod nakaradnim izgovorom kako su „svi totalitarizmi isti: nacistički, fašistički i komunistički“ ili da je „žrtva – žrtva“, a nisu i nije, neodgovornost je prema budućnosti RH i mladih naraštaja. Činjenice se ne daju prepraviti.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković – sinkroniziran u bitnomu s mainstreamom „državnog“ odnosa prema antinacifašizmu i njegovim vodećim zagovornicima, uglavnom u SDP-u i na političkoj tzv. ljevici – niti je osobno došao u šumu Brezovicu niti je uputio izaslanika u svoje ili ime najvišeg zakonodavno-predstavničkog tijela u zemlji. A bio je dužan, iz više ključnih povijesnih i aktualnih političkih razloga budući da je antinacifašizam ustavni temelj RH (izrijekom u Izvorišnim osnovama), 22. lipnja je državni praznik, a pozicija predsjednika tzv. Visokog doma i obvezuje na poštivanje sadržaja, koji država praznuje te podrazumijeva barem minimum kućnog odgoja u odnosu na proklamirane vrijednosti. Gordan Jandroković, koji obnaša najvišu državnu dužnost – doduše, sa sramotnih 808 preferencijalnih glasova od 3,8 milijuna birača na izborima 2016. godine – nije vlaška mlada, pa se ima pravo nasmrt uvrijediti i kao najviši, kraljevski plaćen javnim novcem i povlašten državni dužnosnik ne doći ni poslati izaslanika na državnu svečanost.

Licemjerje na tihoj vatri

Samo zato, što mu SAAB nije pravodobno poslao službenu pozivnicu? Ili je poslao, a negdje je u protokolarnom lancu birokratskih uhljeba netko poslovično aljkav/nesposoban nešto zeznuo, pa poslano nije primljeno? Ili „poslano“ zapravo nije poslano te se „poslano“ ponovilo poslati, kad je već izbila frka u javnosti te se vlaška mlada očitovala korektnom pisanom čestitkom svima, koji se klanjaju 22. lipnja 1941. i svim vrijednosti na kojima se zasniva pobjednički/civilizirani svijet nakon Drugog svejetskog ratara i uvjerljivog poraza najgore ideologije u povijesti čovječanstva, genocidnog nacizma i fašizma. No, Jandroković se lisičjim smiješkom išao sramotiti pred javnošću tvrdnjom da neće doći na svečanost na koju nije pozvan. Bez obzira na to, je li, što se uistinu dogodilo sa službenom pozivnicom, na rubu je pameti makar i pretpostaviti da je SAAB svjesno izostavio s liste državnih uzvanika baš predsjednika Sabora. On – među stranačkim drugovima s dna HDZ-ove kace, u oporbi, ali i na društvenim mrežama kršten dvama posprdnim nadimcima, Njonjo i Pudlica – garant nije znân ni po najbezveznijoj sitnici kojom se „njegovo“ polit-ideološko stajalište, kojom bi se razlikovalo, bilo originalnije od stajališta/volje svog trenutnog stranačkog šefa.

Ive Sanadera, pa Jadranke Kosor, pa Tomislava Karamarka, pa Andreja Plenkovića… I čim jedan zglajza, nema veze zašto, eto Jandrokovića već pod skutima novog, a za starog više ne želi ni čuti. Ta vrst inteligencije i osjećaja za održanje glave iznad vode, dok mu stranačke drugove gutaju virovi nesnalaženja na „bespućima povijesne zbiljnosti“ (sic transit), mora da je presudila sadržaju poruke i antinacifašistima i pronacifašistima svojim „alibi“-nedolaskom u šumu Brezovicu. Jer, ta je poruka smisleno identična poruci u tom povodu predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića. Ni oni nisu došli antinacifašistima na noge, jer bi time – valjda kukavički drže licemjerje na tihoj vatri? – hraknuli na sve čime ipak uspijevaju hipnotizirati dio radikalnog/proustaškog tzv. desnog biračkog tijela. Zato premijer Plenković također ne ide u šumu, već šalje svog alter ega, ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića. Ovaj dostojanstveno polaže crveni karanfil podno partizanskog spomenika i drži vrlo korektan govor utemeljen na povijesnim činjenicama, klanja se i odaju zasluženu počast poginulim partizanima bez kojih 1941. i hrvatskih branitelja 1991. današnji RH ne bi bio moguć.

Doduše, ministar je Bošnjaković stoički istrpio nešto zvižduka i glasnog negodovanja antinacifašista u auditoriju kad je neuvjerljivo pokušao biti odvjetnikom vladajućem HDZ-u, muljao kako su u demokratskom društvu dopustiva različita mišljenja i pogledi na neke povijesne događaje, jer da nemaju osnove optužbe kako vladajući toleriraju proustaški revizionizam. A time što je pobrao odobravanje tvrdnjom da je nacifašizam najveće zlo 20. stoljeća – kontra, je li, krivotvoriteljskom maainstreamu o trima istim zločinačkim totalitarizmima, što npr. Grabar-Kitarović vrti kao gramofon pokvarenu ploču – navukao je proustašku fetvu i na sebe i na HDZ. Jer, u šumi Brezovici jest govorio, dao je znati, i u svoje ime, ali za govornicom je bio službeni, vladin trbuhozborac. Takvim je predstavljen i pozdravljen. Riječju, zborio je Plenkovićevim ustima ono, što Plenković navodno drži o antinacifašizmu, njegovim vrijednostima i tradicijama, što ih je aktualna Hrvatska dužna njegovati. Državno priznanje Hrvatske i njezina pozicija u međunarodnoj zajednici (UN, EU, NATO, etc.) ne bi bili mogući na tzv. čistonacionalnim, endehazijskim bezvrijednostima, na rasnim zakonima, genocidu, zločinu protiv same čovječnosti… RH postoji – doduše, zbog nesposobnih/nesavjesnih „domoljuba“, problematične tzv. samostalnosti, neovisnosti i suverenosti – isključivo zbog svoje antinacifašističke borbe, vrijednosti i doprinosa globalnoj pobjedi u srazu s uistinu najvećim zlom u povijesti čovječnstva, koje je odnijelo više od 60 milijuna života.

Doktrina bratstva i jedinstva

Više je no glupavo odricati se, pače stidjeti, te svoje prošlosti kakvom se diče i mnoge europske zemlje (npr. Francuska, pa sve srednjoeuropske države), koje nisu imale organiziran/masovan antinacifašistički pokret otpora kakav je Hrvat, kumrovečki Joža, Stari, Ljubičica Plava i Ljubičica Bijela, partizanski vođa Josip Broz Tito utemeljo u tadašnjoj Jugoslaviji. U odnosu na broj stanovnika, najviše je partizana bilo iz Hrvatske i među ovima iz Hrvatske najviše Hrvata. Od 22. lipnja 1941. i Prvog (sisačkog) partizanskog odreda do kapitulacije Trećeg Reicha 9. svibnja 1945. – i desetak dana besmislenog oružanog otpora, odbijanja predaje razbijenih ostataka ustaša, četnika, domobrana, belogardejaca i inog kvislinškog šljama u masovnu bijegu s mjesta zločina prema Dravogradu i Bleiburgu, koji su po izručenju Jugoslavenskoj armiji odgovarali za svoja nedjela – u antinacifašističkom pokretu pod Titovim i vodstvom Komunističke partije izravno je sudjelovalo više od 500.000 hrvatskih građana, pripadnika svih naroda, što je u odnosu na broj žitelja bio najveći postotak u Europi.

Tito je – prema doktrini bratstva i jedinstva („čuvajte ih kao zjenicu oka svoga“), međunacionalne jednakosti/ravnopravnosti, koja se njegovala od prvih partizankih dana do raspada SFR Jugoslavije 1990. godine – imao i partizanske postrojbe u kojima su protiv okupatora te tzv. NDH, (ustaša i domobrana) ratovali pripadnici manjina. Glavni štab NOV i PO Hrvatske je, suglasno s Vrhovnim štabom NOVJ i POJ, od 1943. godine dao utemeljiti postrojbe u kojima su pod titovkom s crvenom zvijezdom ratovali hrvatski Nijemci (postrojba „Ernst Thälmann“), Česi i Slovaci („Jan Žižka z Trocnova“), Mađari („Sándor Petőfi“), Talijani („Giuseppe Pino Budicin“), Židovi (Rapska/židovska brigada, sastavljena od uznika talijanskog kon-logora Kampora, kasnije u sastavu Sedme banijske), etc. Partizanska je vojska sastavljena od pripadnika svih društvenih slojeva, svih slobodarskih političkih opredjeljenja i apolitičnih ljudi, pripadnika svih etničkih skupina, a Narodnooslobodilački je pokret jedina vojno-politička organizacija u antinacifašističkoj koaliciji pod vodstvom SAD-a i SSSR-a imala židovsku postrojbu, „koja se ne zasniva na rasizmu, nacionalnoj isključivosti i otvorenom i agresivnom antisemitizmu“ (Jasmin Agić, Al Jazeera Balkans).

E sad, je li, to u „hrvatskom nacionalnom interesu“ (sic transit) valja baciti niz rijeku, pa s Čavoglavim zadrnadati „Jasenovac i Gradišku Staru“, „Maksove mesare“, pomoliti se u sisačkoj bogomolji s biskupom Vladom Košićem za „mučeničku“ dušu fra Tomislava Filipovića – Maksova nadimka Majstorović, zbog majstorskog rukovanja ustaškom kamom za rezbarenje srpsko-židovno-romsko-hrvatskih vratova – ili s apologetima pravomoćno osuđenog dilera kokaina prizivati „maglu oko Zagreba“, „stadionski/grafiterski ubijati Srbina“, bacati sa splitske Rive srbijanske sportiste u more, u Supetru čoporativno premlaćivati mlade sezonce iz Varaždina i Vukovara, slomiti nos mjesnom vatrogasci koji im priskače u pomoć, nekažnjeno pljuvati na Milorada Pupovca i Svetozara Livadu nasred Zagreba, etc.? Eeee, to je „domoljublje“, to je u modi, to je cool i to tako se „voli Hrvatsku“. Ne s „komunjarama“ šalabajzati po šumi kada – niste čuli na HRT-u, koji kobajagi slučajno baš u ovo vrijeme rafalno, za obilan javni novac „domoljubnoj“, HDZ-ovoj upravi, šiba agitpropovske, neobjektivne i huškačke serijale o tzv. komunističkim zločinima.

Pravi, je li, ljudi na pravomu mjestu u pravo vrijeme. Čim više podjela i sukoba u trknutoj zemlji, koja natalitetno umire, radno kopni i blamira se po svijetu notornim budalaštinama, je li, tim bolje. Trećepozivci na javnoj dalekovidnici i krugovalu – neke je instalirao još Karamarko – jamačno ne razumiju suštinu demokracije i ne žele dobro zemlji i narodu. Profesija u kojoj se traže znanje, nepristranost i poštenje mislena je imenica družbi uzvišenoj iz gradske kronike, regionalnih programa, sporta i tehničke službe, jer se traži – sačuvajbože grjehote – ideološka pravovjernost i stranačka podobnost. I sasvim je u redu poslati u šumu Damira Smrtića, čije dopisničko novinarsko ni vrit niti mimo iskustvo odgovara potrebi izravnog tv-prijenosa središnje svečanosti Dana antifašističke borbe. Koju će ideološki učinkovito, je li, amortizirati kasnije svako malo najave nastavka ponovno emitiranog (nakon 2014. godine) dokumentarno promašenog, a proustaški isključivog serijala (nema druge strane, znanstvene) u četiri epizode „Zločini komunizma u Hrvatskoj“ izvjesnog redatelja i scenarista Krešimira Čokolića, koji se HRT-ov uradak naslanja na istoimeni tzv. znanstveni skup Matice hrvatske.

Ne’š ti jazovačkog junaštva!?

Pa navečer o Danu antifašističke borbe HTV 2 u prime time terminu emitira tzv. dokumentarni film „Antifašisti“ izvjesnih redatelja Srđana Segarića i scenarista Borne Marinića u kojem također nema nijednog povjesničara od formata tzv. antinacifašističke struje u znanosti, nego ton udara među manje-više anonimcima Ivo Banac, česti gost u proustaškom talk showu „Bujici“ na lokalnoj televiziji Z1 i birani uzvanik na svadbi voditelja Velimira Bujanca. Serijalom se poručuje javnosti kako je komunizam/antinacifašizam zločinačka ideologija/praksa, ni u čemu bolja, pače i gora od ustašluka u tzv. NDH te da „demonski oblik vladavine tzv. narodne demokracije obilježava totalitarna narav odnosa prema građanima Jugoslavije“. Filmom „Antifašisti“, pak, ista je poruka zakrabuljena u kvaziznanstvenu larpurlartistiku mekšeg diskursa, pa se naoko može učiniti prihvatljivom. Desetero povjesničara, ne znanstvenika tzv. prve brzine, u biti relativizira činjenice zbog kojih se Hrvatska u sklopu Titove Jugoslavije uvrstila među pobjednike u Drugom svjetskom ratu, ali i problematizira samu suštinu/definiciju antinacifašizma, njegovu ulogu u hrvatskoj povijesti, odnosno ulogu antinacifašizma u suvremenom društvu.

Ravnoteže, je li, mora biti i kad je nemoguća? Pa će HRT također izvijestiti o već tradicionalnoj u RH hodnji preživjelih ustaša, domobrana, njihove rodbine i simpatizera na jamu Jazovku na Žumberku – pa baš iz tradicionalnog prkosa i zlobe, revanšistički na Dan antifašističke borbe nedokazano tvrditi o pokolju 500 nedužnih Hrvata/ica, ranjenika i bolesnih iz zagrebačkih bolnica 1945. – gdje kamerman nije mogao odoljeti robusnom starmladom liku u majici s preslikom ustaše pod nacističkom kacigom preko cijelih prsa, golobradom adolescentu u crnini i punih usta tzv. NDH (na mladima svijet, pardon – i zlo ostaje), nacifaši folkloru zbog kojeg se u bivšoj kolijevci nacizma Austriji i Njemačkoj „bezodvlačno“ ide iza rešetaka, ali ni oriđinalu s kruškom pod njuškom što je naočigled svijeta svršavao junačkim usklikom na kraju crne anateme tzv. partizanskih/komunističkih zločinaca: „Za dom i domovinu spremni!“ Ne’š ti junaštva! U zemlji predsjednice i premijera, gdje je ustašluk zakonom zabranjen, ali dopušten „u svečanim prigodama“ (sic transit) i gdje policija Davora Božinovića nema vremena ordinirati uz Jazovku, jer je prezaposlena premlaćivanjem i pljačkanjem izbjeglica/migranata na Risnjaku, u Korenici i okolnim brdovito-šumovitim vukojebinama. Na svoju i diku RH?

Što lik za Pavelića spreman nije bio frajer, pa to otišao viknuti na Lajbaškom polju, a ne u bespuću jazovačke zbiljnosti, gdje ga vide i čuju samo HRT-ovi daroviti neprofesionalci koji, je li, paze na polit-ideološku ravnotežu sa srcem na luzerskoj hrvatskoj strani!? Eeee, tamo nisu na vlasti „antinacifašisti“ lika i djela Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, Gordana Jandrokovića i takvih, koji su svi troje  – istina – uputili javnosti korektne pisane čestitke u povodu državnog praznika antinacifašizma, ali s rukama u džepovima. Bodu oči, međutim, ispupčenja na tim mjestima, karakteristična za figu, što ne sluti na iskrenost, poštivanje povijesnih činjenica i osobno uvjerenje, a usporedba odnosa državnog vrha i ove godine prema šumi Brezovici i jami Jazovci više je no indikativna. Na Jazovku pompozno koračaju predsjedničini počasni, je li, licitar-gardisti, a bivši 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 Ante Deur, honoriran savjetničkom apanažom na Pantovčaku, drži prigodno slovo kakvo godi tomu auditoriju, mjestu i događaju, ali „crnci“ zvižde i negoduju na spomen Kolinde Grabar-Kitarović. Drže da ih je izdala, a bez tzv. ekstremne desnice, istina, ne bi primirišala ni portu bivše Titove vile Zagorje.

Al Jazeera

Navodno je predsjednicu ostavio na cjedilu međimurski župan Matija Posavec koji se 21. lipnja navečer, uoči Dana antifašističke borbe ispričao kako „zbog privatnih razloga“ ne može biti njezin izaslanik (lani je bio) na skupu u šumi Brezovici, pa je ova na brzaka – ako je vjerovati Velimiru Bujancu na njegovu FB zidu, navodno vijesti iz „pouzdanih izvora bliskih protokolu predsjednice“ – pokušala preusmjeriti Antu Deura s Jazovke u šumu Brezovicu, ali je on to odbio. Navodno, već je bio „među svojima“ na Jazovci, pa… Gdje i spada, a ne među antinacifašiste, kojima ne pripada ni srcem niti dušom. I kojega ovi također ne trebaju: to su dva međusobno suprotstavljena svijeta. I tako se Deur našao na istomu mjestu s jedinom dvojicom saborskih zastupnika svoje ideološke krvne grupe: Zlatkom Hasanbegovićem i Željkom Glasnovićem.

Nesretna predsjednica RH je oporbi i velikom dijelu politički neostrašćene javnosti gaf-predsjednica i hodajuća sramota, a otkad se ogradila od tzv. zablude da je ustaška krilatica „Za dom spremni“ stari hrvatski pozdrav (kaže, savjetnici je pogrešno informirali; sic transit), Grabar-Kitarović je tzv. desnici postala hodajuća izdaja/prijevara i više ne računaju na nju na predsjedničkim izborima, gdje će joj suprotstaviti estradnog pjevača Miroslava Škoru. No, u drugom  krugu, ako Škoro ispadne iz igre u prvom, ona će im biti favorit protiv najvjerojatnije Zorana Milanovića. Nema veze, je li, što kontroverzna i ideološki nezbrojena HDZ-ova „žena iz naroda“ iz svog ureda u bivšoj Titovoj vili Zagorje – iz koje je prvim predsjedničkim potezom iselila vlasnika, a uselila svoju kartonsku silhuetu u prirodnoj veličini među dvama licitar-gardistima šupljih glava, radi fotkanja s posjetiteljima – nikog nije poslala u svoje i ime državne institucije položiti crveni karanfil podno partizanskog spomenika, jer time ne bi ni lijevo niti desno pokazala što uistinu (ni)je.

A nije iskrena i jest neiskrena. Mirnije će počivati kosti partizanskih heroja koji su i njoj omogućili predsjedničku aroganciju i narcisoidnost, ako nad njima ne bi nasilu, protiv svoje volje i savjesti „hodočastio“ jedan Deur. Neka njega uz predsjednicu i „među svojima“, pa državna blamaža može biti kompletna i analogna jasenovačkoj tzv. službenoj komemoraciji na koju s Plenkovićevom družbom ne žele ići predstavnici najvećih stradalničkih skupina u ustaškom konc-logoru, navećem i najstrašnijem u jugoistočnoj Europi – Srbi, Židovi i Romi. To je slika i prilika Bijedne Naše kakvu su tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i HDZ instalirali na nemogućoj doktrini tzv. miksera, pomirbe partizana i ustaša, koja će nemogućnost i dalje razdirati zemlju, uskraćivati joj budućnost i dijeliti ljude. To je slika i prilika Hrvatske kakvu (ne) trebamo? Predsjednici RH, koju na društvenim mrežama časte epitetima hodajuće katastrofe za bilo koju politiku, a slijeva i zdesna u političkom narodu drže prevrtljivom, lošeg karaktera, bolesno ambicioznom i politički potkapacitiranom, Svjetski je židovski kongres upravo udijelio pljusku zbog ideje o postavljanju u Zagrebu spomenika holokaustu. „Ne želimo takav spomenik“, kažu, „u zemlji u kojoj su ustaše u tzv. NDH provodili genocid nad Srbima, Židovima, Romima…“ Pametnom dosta.

Foto Novi list

Vijenac na Sutjesci, ustašluk u Zagrebu

Nikomu ne treba Hrvatska, čiji premijer prvi put 16. lipnja ove godine šalje svoje izaslanstvo na Tjentište u BiH na središnju proslavu legendarne bitke na Sutjesci u Drugom svjetskom ratu – 17.000 partizana s Centralnom bolnicom i 3500 ranjenika, medicinskim osobljem te Vrhovnim štabom NOVJ i POJ i maršalom Titom u obruču protiv 127.000 elitnih postrojbi njemačkih nacista, talijanskih fašista, ustaša, četnika, domobrana i inog kvislinškog šljama; uz 7500 ubijenih partizana, najviše Hrvata iz Druge dalmatinske brigade, među kojima Šibenčana i Splićana, koji su spasili ranjenog Tita – a samo tjedan kasnije, je li, „pod budnim okom policije“ dopušta notorni ustašluk usred Zagreba više desetaka ucrnjenih pripadnika Autohtone – Hrvatske stranke prava redikuloznog fuehrera Dražena Keleminca? Bivši HDZ-ov ministar branitelja Tomislav Ivić s izvjesnim časnikom OSRH pali svijeće, klanja se herojima jedne od dviju ključnih (druga je bila na Neretvi) pobjedničkih partizanskih bitaka protiv nacifašista u Drugom svjetskom ratu, a na vijencu je traka sa zapisom: „Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković herojima Sutjeske“, dok istodobno ni država niti njezina policija malim prstom nije pomaknula protiv otvorenog ustaškog derneka sa svom pratećom ikonografijom i parolama u srcu hrvatske metropole. Čast i sramota u samo tjedan dana!?

Takva Hrvatska nikomu ne treba. Keleminčevo – i ne samo njegovo – nekažnjeno proustaško kontaminiranje RH i vijenac/svijeće u Dolini heroja na Tjentištu, brate, ne ide to zajedno u vjerodostojno njegovanje demokracije, slobode, ljudskih prava, međuetničke i deološke snošljivosti. Što ne valja, kaže mudar pûk, ni s kruhom nije dobro. Zemlja koja ne cijeni svoju časnu prošlost, tolerira povampireno najcrnje zlo i komemorira veleizdaju – nema budućnost.