ZAVNOBIH – LICE PROŠLOG I BUDUĆEG OTPORA

Izdvajamo

• Sada je red na novoj generaciji da to učini, političkim putem reformi za koje nam je potrebna građanska hrabrost i partizanski moral.

Povezani članci

• U PODNE
• BEĆA
• U ćumezu Evrope 
• Performans i predstavljanje knjige „Nindža od Japana sa Balkana“ Marije Grujić u Zvonu
• Život drugih
• Parada ničega

Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene novima. U BiH se na tome sistemski radi, srušeno je ili devastirano na desetine spomenika podignutih u znak sjećanja na pokret otpora u II svjetskom ratu, na partizane. Danas ešaloni nekvalificiranih i plaćenih kvazi- historičara rade na brisanju antifašističke prošlosti i ozakonjenju, institucionaliziranju drugačijih historijskih verzija. U takvoj atmosferi dočekujemo skoro 30 godina ZAVNOBiH koji ukazuje način na koji je stvorena država i kontekst nastanka u velikoj antifašističkog koaliciji. Dramatična 1943. godina prošlog stoljeća bila je značajna i presudna kada je u pitanju ishod rata, tada se naziralo da partizanski pokret otpora odnosi pobjedu nad fašizmom. Pokret je u BiH bio značajan, jer se pored jugoslovenskog patriotizma snažno isticao i bosanski patriotizam. Delegati na zasjedanju ZAVNOBiH-a opredijelili su se da žele živjeti slobodni u državnoj zajednici s drugim narodima i republikama i da s njima grade zajedničku državu Jugoslaviju.

Nedjeljivost i ravnopravnost su dva principa nastala u ZAVNOBiH-u. Princip jednakosti je princip na kojem je BiH utemeljena i na kojem se zasnivala. Ovi principi su prosvjetiteljski i politički ideal emancipatorskih vrijednosti na kojima se jedino može i graditi budućnost evropske BiH. ZAVNOBiH je nulta tačka moderne države BiH. Srednjovjekovna Bosna je predmoderna država, a zavnobihska Bosna je moderna država.

Ovaj datum budi u mom sjećanju đačke dane kada sam učio o važnosti slobode za koju se moraš izboriti jer je trebaš zaslužiti i odbraniti. Generacije naših predaka su čvrsto vjerovale kako je nakon rata moguće imati svijetlu budućnost, društvo u kojemu neće biti gladnih, poniženih ni prezrenih. Danas, kao posljedica posljednjeg rata iz 90-ih, imamo drugačije strukturiranu Bosnu i Hercegovinu (podijeljenu na dva entiteta i deset kantona unutar jednog entiteta), u prvi plan se ističe konstitutivnost naroda, a ne njihova ravnopravnost. Ovo što se događa u našoj zemlji proteklih godina niko ne može povezati s onom Bosnom, onom pravom, onom koju nosim u sjećanju i u sebi, onom u kojoj smo odgojeni i gdje je nam je prvi komšija bez obzira na vjeru i naciju uvijek bio malo važniji i malo bliži od svake moćne vlasti. To je dio naše kulture, identiteta bosanskohercegovačkog bića. Kultura je žilava i nesalomljiva, pa zato BiH i čini  jednom od najotpornijih zemalja u Evropi, koja i pored svega što joj je učinjeno u posljednjih 30 godina i dalje stoji, kako je nedavno poručila i bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske -Vesna Pusić. Poetska doskočica kako “Bosna šaptom pade” vezana za srednjovjekovnu historiju nikada nije bila ni utemeljena jer je Bosna pružala otpor više od 70 godina i moćnim Osmanlijama, kao što je čudesno odbranjena sa Armijom RBiH od agresorskih apetita Hrvatske i Srbije i zlokobnog dogovora Milošević-Tuđman iz Karađorđeva 90-ih. Iako su srpsko-hrvatski ratni ciljevi neostvareni, oni nisu nikada napušteni, čuče kao sjena, tamni oblaci koji čekaju povoljnije geostrateške vjetrove kako bi se opet reaktivirali.

Danas su na vlasti etno oligarsi, oni kojima nije važno ni sveto ama baš ništa. Njima je važna proizvodnja problema najčešće u odori etnonacionalizma kako bi se sakrili pravi životni problemi.

Ako više od 170. 000 domaćinstava ili više od pola milijuna stanovnika u Bosni i Hercegovini živi ispod praga relativnog siromaštva;ako je stopa relativnog siromaštva stanovništva u Bosni i Hercegovini 16,9 %; ako je prema podacima EUROSTAT-a, BiH posljednjih 5 godina napustilo više od 100.000 ljudi; ako u državi apsolutno caruje cno tržište i korupcija 25 godina nakon rata; ako i ako- a jest – tada nije pretjerano reći da su u BiH deprivilegirani svi narodi, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, kao i oni koji žele biti prvenstveno građani. To se mora promijeniti.

Imamo li snage da skupimo ljude na klasnoj osnovi iako su rasuti u rezignaciji, defanzivi i letargičnom defetizmu? Nacionalisti se pokazuju izuzetno čvrstim i demokratski nepobjedivim u skoro svakom izbornom ciklusu, jer gebelsovski manipuliraju strahom od drugog i drže tenzije postkonfliktnog društva kao generator statusa quo. Da li to znači da smo generacijski prvi put u historiji “šaptom pali” i pomirili se sa postojećim stanjem stvari? Skoro sam siguran da nije moguće kroz dijalog ovu vlast dovesti do nivoa spoznaje da je ona servis i sluga građana u okviru državnih dužnosti. Ako to nije moguće, a skoro je sigurno da nije, pitanje je kako je moguće nenasilno i demokratski promijeniti vlast, rastjerati ove bogate nikogoviće, i to tako da se više ne vrate na pozicije. Oni koji bi trebali biti prvo lice promjena, socijaldemokrate i liberali teško se mogu probuditi iz opijenosti stranačke samozadovoljnosti ponekom pozicijom u izvršnoj vlasti ili udobnim sjedenjem u više mandata kao “šarmantni” opozicionari sa plaćom od koje boli glava. I da se ne lažemo to su već uglavnom potrošena lica od sterilnog djelovanja u politici bez rezultata. Neka nova lica koja su se pojavila troše se mnogo brže nego što je to očekivano svojom nepristojnom pohlepom za moći, ponavljajući greške svojih prethodnika, praveći kompromise koji prazne bilo koji ideološki sadržaj. Te stranke više ništa ne pokreće u akciju, niti brine, pa su im stavovi na nivou salonske ljevice i bezopasnih, populističkih parola, a strategijska razuđenost proizvod je nestišljivih ličnih sujeta koje onemogućuju zajednički nastup i kompaktniji ideološko-programski blok.

Danas je moralno pitanje vratiti dostojanstvo svih naroda koji žive u BiH. Da li obespravljena narodna masa nema potrebu za dostojanstvom? To nije tačno. ZAVNOBIH je lekcija i put, inspiracija gdje možemo potražiti energiju koja će opet stvoriti i širiti narodni i građanski front borbe za dostojanstvo i ljudska prava. To je ona vrste snage sa kojom možemo napajati naše moralne baterije i zahvaljujući kojoj možemo vratiti konkretnu nadu i unijeti malo svjetlosti u mraku koji oko nas širi etnička oligarhija. Vrijeme je za otpor koji će pokupiti sve probosanske snage sa idejom antifašizma koja je štit vitalnosti i opstojnosti bosanskohercegovačke ideje kao multietničke državne tvorevine. Delegati ZAVNOBiH-a nisu bili samo komunisti koji su činili najveći dio delegata, bio je prisutan i veliki broj delegata iz drugih građanskih stranaka, bilo je delegata sveštenika kao i onih koji su nosili ahmedije. Moramo pružiti svenarodni otpor poput naših predaka nacionalističkom i fašističkom nasilju, tako što ćemo razvijati solidarnost, odgovornost i bratstvo. To su vrijednosti koje su gotovo  iščezle iz stvarnog života, a jesu supstanca i kultura koja dekontaminira zemlju  od otrova nacionalizma, nacionalističke mržnje i zločina.

BiH je oduvijek bila civilizacijski prostor na kome su ljudi iz različitih naroda mogli da žive zajedno i izmješani. To je razlog što su nacionalisti Bosnu krvavo kaznili i kasapili. Nisu uspjeli ni ’41 kao ni’ 92, ostalo je ime Bosne kao zemlje koje i danas istrajava, i koja se ponegdje obnavlja, i koji mnogi takvom osjećaju i praktikuju, čak i mladi ljudi, rođeni posle Dejtonskog sporazuma. ZAVNOBIH nas obavezuje metafizički, gotovo fatumski na zajedništvo koje danas može postati najvažniji oslonac otpora nacionalizmu i etničkoj mržnji. Samo tako možemo korjenito promijeniti sadašnji političko-ekonomski sistem koji nas drži za taoce. Treba radikalizirati zahtjeve probosanske orijentacije koji neće mijenjati sistem kozmetičkim promjenama tj. smjenom jednih ljudi drugim ljudima.

Smatram kako se ta transformacija ne može dogoditi na taj način što bi neka avangardna partija “odozgo” povela smjenu, već promjene moraju biti rezultat aktivnosti i borbe, kontinuirano i istrajno kao generacijski imperativ. Treba reartikulirati viziju bosanskohercegovačkih vrednota ZAVNOBIH-a koje otvaraju perspektivu drugačijeg društva. To je prije svega vizija države, a ne samo smjena vlasti, nipošto samo politički pragmatizam, već pamet i kreativni angažman koji strukturalno mijenja kvalitet našeg života u 21 vijeku. Za tako nešto potrebna je i radikalnija ekonomska politika koja treba zamijeniti dominantan smjer ekonomskog razvoja koji se kod nas temelji na potrošnji i uvozu, vanjskom zaduživanju te daljnjem bogaćenju bogate elite. Jasno se treba vratiti aspektu socijalne pravde koja ima temelje u ZAVNOBiH-u kroz model ekonomskog razvoja usmjerenog prema društvenom i ekonomskom planiranju, reindustrijalizaciji uz punu zaposlenost, proizvodnju za zadovoljavanje “moralno važnih potreba” hrana, stanovanje, obrazovanje, zdravstvo i potom ekološku i energetsku održivost.

Čekaju se oni koji će se bez dvojbe zalagati i za poništavanje svih sumnjivih privatizacija u kojima je bilo nepravilnosti i pogodovanja, provesti reorganizaciju načina vođenja javnih poduzeća kroz departizaciju, zatim izvršiti reformu radnih prava u korist radnika i sindikata, zabraniti prekovremeni rad. Preispitati povlaštene penzije i lažne invalidnine, vratiti se dostupnom i besplatnom javnom zdravstvu i isto takvom obrazovanju.

Ovo sve podrazumijeva okrupnjavanje svih političkih faktora (stranaka), pojedinaca i društvenih grupa koji žele suštinske promjene i koje su spremne učestvovati u promjenama i nositi ih sa odgovornošću i čašću njihovih predaka koji su ovu zemlju branili životima od fašizma.

Sada je red na novoj generaciji da to učini, političkim putem reformi za koje nam je potrebna građanska hrabrost i partizanski moral.

Oslobođenje