ENG
ZAUSTAVLJENA EVOLUCIJA: “NOVI VRLI SVIJET” MAĐARSKE SNIMATELJICE PETRE LAszLO
Autor/ica 👤tačno.net
Izdvajamo
- Krvavo povijesno iskustvo Balkana, pokazalo je kakva sve ruha može nacionalizam mimikrijski navlačiti da bi se ispoljavao u svoj svojoj bolešćini isključivosti i krvi. Cijelo vrijeme rata skrivanje je bilo uspješno, čemu su povjerovli i najmoćniji u Evropi. Iza navodne zaštite dostignutih evropskih građanskih prava na temeljima kršćanstva buktio je obračun dva nacionalizma (srpskog i hrvatskog), koji su pokazivali samo suštinu onog što jesu, a rezultirali su pored masovnih pokolja, logora, silovanja i protjerivanja i razgradnjom jedne države koja je, uz sve manjkavosti, nosila mogućnosti upravo temeljnih francuskih i evropskih vrijednosti bolje i pravednije Evrope. Vulkani ovih nacionalizama ni danas nisu ugašeni, samo umjesto rata koriste hladno oružje. Ideje Miloševića i Tuđmana pokušavaju se dovršiti ili čak „unaprijediti“ novim političkim metodama. Najveću cijenu „zaštite kršćanske Evrope“ od ovih dvaju nacionalizama platili su Bošnjaci iako su i danas manja opasnost po Evropu od njih.
Povezani članci
Ima jedna izreka kad nadmoćniji prijeti nejačem – Ubiću dušu u tebi. Nebi ona imala neki poseban značaj da ne izražava suštinu odnosa čovjeka prema čovjeku. Nadmoćnijem nije dovoljno samo tijelo nejačega, već želi i njegov duh i dušu poniziti ili “ubiti”. To se čini na način poniženja do krajnje granice onečovječenja i skrnavljenja dostojanstva žrtve, od negiranja prava žrtvi na fizičku egzistenciju, prava na život, do još težeg zločina – totalnog poniženja. Takve ubice ne znaju da se duh ne može ubiti.
Piše: Ismet Muratspahić
Proganjanje izbjeglica iz Sirije po mađarskim ravnicama i kukuruzištima proteklih dana imalo je i jedan izuzetan događaj, u kome se posebno istakla Petra Laszlo, snimateljica mađarske televizije. U stampedu izbjeglica koji se pored policije i mnogih snimatelja i novinara probijao prema daljim destinacijama zapadne civilizacije kojoj su hrlili kao unaprijed zamišljenoj sreći i bijegu od rata. Jednu djevojčicu je udarila nogom u stilu blažeg džudo zahvata a potom je podmetnula nogu jednom čovjeku sa djetetom u naručju, koji je pao, srećom ne i na dijete. Tako je Petra iskazala svoje junaštvo, za koje smo mislili, u predrasudama ili neznanju, da je rezervisano isključivo za muški šovinistički svijet. Taj čovjek je bio Oszama al Ghabad sirijski nogometni trener, koji je mučen od zloglasne i zločinačke IDIL tvorevine. Samo je bježao od njih i od rata. Epilog Petrinog junaštva bio je otkaz na poslu. Meni je nešto bilo žao, jer volim junakinje takvog tipa koje mijenjaju muške predrasude kako je junaštvo samo za njih rezervisano kroz cijelu pamćenu povijest, a da je ženama predodređeno samo kuhanje i podizanje djece.
Meni je slučaj Petre pobudio neka osjećanja i asocijacije, osjećaj da mijenja dugomilenijsko iskrivljeno poimanje o junaštvu. Odjednom sam vidio Petru kako negdje u džungli uzima tobolc i strijele i ide u lov dok svog mužeka našminkanog plemenskim bojama, plemenske raspoznatljivosti, ostavlja pod slamom pokrivenom kolibom da brine o potomstvu i kuha ručak dok ona donese današnju lovinu za sutra. Osjećanju junaštva kod nje ne može odoljeti niko ko imalo pusti mašti na volju. U jednom momentu me asocirala na strašnu lavicu, nakon što su joj muški članovi lavovi pripremili teren i okružili stado brzonogih gazela, od kojih će jedna sigurno biti njena žrtva i današnji obrok. Baš mi je žao što je otpuštena s posla, mogli smo gledati još njenih predstava u afričkim savanama. Kako su samo netačne tvrdnje da se svijet mijenja, pa još lažu, velikom brzinom. A trebalo milenijume čekati da žena preuzme primat u junaštvu. Slagali su nam još i to da čovjek evoluira. Evolucija nije makla ni milimetra. Lavica se najjačom osjeća kad je u krdu ili čoporu i tada pokazuje najveću snagu. Tako sam odagnao najmanje tri zablude – da čovjek evoluira, da žene nisu junaci i da se mogu podnositi različite čoporske zajednice.
Prevedeno na jezik masovnog razumijevanja mase, zavedene današnje mase bilo gdje u svijetu, ne samo kod Mađara, manipulativna sredstva straže u kojima se opkoljuju žrtve, ljubomorno se čuvaju samo za svoje čoporativne zajednice. Opasnost je, kako kažu stražari, da će izbjeglice islamizirati katoličku Mađarsku ili kako će konvertitovati cijelu Češku, pa iz sličnog razloga i Slovaci žele isključivo hrišćanske izbjeglice. Englezi bi zaštitili nedodirljivost njihove nebeski uznesene kulture.
Evropa bi, prije svih morala spoznavati opasnost od plemenskog uređanja i zatvaranja zajednica u sebe, jer ima teško i krvavo iskustvo dva svjetska rata, koje je počinjala iz sličnih razloga. Do sada, u cjelokupnoj izbjegličkoj krizi nezapamćenih razmjera, jedino Njemačka i skandinavske zemlje kao da prepoznaju suštinu problema. Njemačka je priznala svoju odgovornost za 2. svjetski rat. Iako nikad ne može pobrisati istoriju, odrekla se Hitlera i zablude o plemenskoj i rasnoj čistoti pa danas, iz tog iskustva, prednjači u prihvatu izbjeglica. Izbjeglički problem morale bi razumjeti i spomenute zemlje, kao i sve druge proizašle iz Istočnog bloka, društvene zatvorenosti i sličnih podjela. Sama forma demokratije, u kojoj su novopridošlice, nikako nije i garant boljeg stanja u ovim državama. Pokazalo je iskustvo najmoćnijih zemalja svijeta da demokratija može biti samo društveni okvir za nove oblike ropstva i porobljavanja čovjeka. Ali dok se ne smisli nešto bolje nama je trpjeti i demokratiju. Bivše istočnoblokovske države morale bi gajiti poseban senzibilitet za izbjeglice, jer su njihovi narodi često bili žrve raznih ratova, zbog čega su proživljavali sudbinu današnjih sirijskih i bliskoistočnih izbjeglica. Izlazak iz boljševizma ipak je ostavio velike društvene trauma koje moramo razumjeti. Ove zemlje imaju mnogo učiti od današnje Njemačke u kojoj su beznačajne grupe koje podržavaju Hitlerovu Njemačku.
Današnji svijet suočen je sa problemom kojeg ne želi sam sebi da prizna a koji je jednostavan: sila ne može biti princip vladavine u svijetu iz koje proizilaze dva osnovna pogrešna uvjerenja kod moćnih: ljudske moći su bezgranične i svaki život ne polaže pravo na život.
Iz toga treba razvijati svijest:
- Ne treba voljeti vojsku i militarizam, jer svaka vojska je rušilačka – militarizacija Njemačke 1939. godine ekstremni je primjer,
- Svako oružje je napravljeno da ubija život i treba razvijati svijest o odvratnosti oružja i fabrika oružja za za osvajanja i za profit,
- Odreći se „ljubavi“ prema vođi koji je prigrabio neograničenu društvenu moć,
- Ne insistirati na isključivosti svoje društvene grupe koja je prvi je korak u fašizam,
- Oslobađati se ropstva slobodnim mišljem i slobodnim djelovanjem,
- Razvijati svijest o etici čija je osnova ne u metafizici, već u razmjeni rada među ljudima,
- Solidarnost razvijati na temelju jednakih životnih šansi a ne milostinje i sažaljenja, što je ruganje solidarnosti i nešto najnemoralnije što je svijet smislio
- Treba prepoznavati sve oblike porobljavanja čovjeka
Dosadašnje povijesno iskustvo uči da čovjek postiže ciljeve koje nije želio ni kao pojedinac ni kao grupa. Društveni sistemi i uređenja nisu u čovjekovom životu stvoreni za vječnost. Organizacije i institucije su samo jedan od primjera kako nešto čovjek napravi za sebe što njime poslije vlada kao odvojena sila od njega i često je potpuno nemoćan pred njihovom vladavinom. U tu grupu vladara nad ljudima spadaju i okoštali i zatvoreni oblici društvene svijesti, koji su najotporniji na bilo kakve promjene.
Današnja Njemačka priznaje svoju strašnu prošlost kojom je nanijela nesreću većini država. Danas, za razliku od ondašnje Njemačke, izgleda kao „obećana zemlja“ za sve izbjeglice i migrante svijeta. Od nekadašnjeg protjerivača svega što nije arijevsko preoblikuje se u simbol različitosti. Njena zaštita današnje „evropske civilizacije“ uveliko se razlikuje od mađarske, češke i slovačke zabrinutosti za zaštitom „kršćanske Evrope“ od drugih uvjerenja i kulturnih nazora.
Mnogi su bili uvjerenja da je samim postavljanjem i prihvatanjem cilja izgradnje drugačije Evrope na principima Liberte, egalite i fraternite i francuskih ideja slobodnog građanskog društva učinjeno glavno i da će samim tim proklamacijama Evropa ići putem većih sloboda i jednakosti. To se samo djelimično desilo, jer u najvećem njenom dijelu nisu prevaziđene teške bolesti, koje svoje korjene vuku iz bremenite prošlosti isključivosti. Nacionalizam i zatvorenost naročito razjedaju društva i države koje su krajem XX vijeka izašle iz totalitarnih režima, prije svega istočne i novonastale države Balkana.
Krvavo povijesno iskustvo Balkana, pokazalo je kakva sve ruha može nacionalizam mimikrijski navlačiti da bi se ispoljavao u svoj svojoj bolešćini isključivosti i krvi. Cijelo vrijeme rata skrivanje je bilo uspješno, čemu su povjerovli i najmoćniji u Evropi. Iza navodne zaštite dostignutih evropskih građanskih prava na temeljima kršćanstva buktio je obračun dva nacionalizma (srpskog i hrvatskog), koji su pokazivali samo suštinu onog što jesu, a rezultirali su pored masovnih pokolja, logora, silovanja i protjerivanja i razgradnjom jedne države koja je, uz sve manjkavosti, nosila mogućnosti upravo temeljnih francuskih i evropskih vrijednosti bolje i pravednije Evrope. Vulkani ovih nacionalizama ni danas nisu ugašeni, samo umjesto rata koriste hladno oružje. Ideje Miloševića i Tuđmana pokušavaju se dovršiti ili čak „unaprijediti“ novim političkim metodama. Najveću cijenu „zaštite kršćanske Evrope“ od ovih dvaju nacionalizama platili su Bošnjaci iako su i danas manja opasnost po Evropu od njih.
Naša junakinja Petra Laszlo, koja nam je dala samo povod za ovo kratko razmišljanje o evropskim putevima i mogućnostima, niti je jedina niti usamljena u svijetu, a pripada samo jednoj od malobrojnih grupa za koje vjerujemo da se nikad neće domoći vlasti i moći da odlučuju o životima drugih bilo gdje.
Autor/ica 👤tačno.net
