Zašto smo odšutjeli stajanje Emira Hodžića? Zašto se stidimo heroja koji prkose zločinu?

Povezani članci

• Infantilno Kosoričino iznuđivanje isprika
• Serbian family tree
• Reportaža sa Kosova: Ples na Balkanu
• U IŠČEKIVANJU KONAČNIH REZULTATA: SDA najveći gubitnik sa 65.500 glasova manje u odnosu na izbore 2016.
• Predgrađe
• Željko Grahovac: HRAM JE UNUTRA

Jelena Topić dvadesetdevetogodišnja djevojka iz Banja Luke prošle sedmice završila je svoj performans. Pokupila ja kutiju na kojoj je mjesec dana stajala i napustila je glavni prijedorski trg ostavivši iza sebe samo kredom ispisan broj humanitarnog telefona za pomoć oboljelom dječaku Igoru Starčeviću.

Tako je završena misterija djevojke koja šuti. U proteklih mjesec dana mediji i kompletna bh. javnost pokušavala je dati odgovor na pitanje Zašto šuti? Valjda nikome nije bilo jasno kako neko danas, kada smo se konačno izborili da možemo reći šta god hoćemo, ipak želi šutjeti.

Svako je na svoj način pokušavao riješiti ovu misteriju. Šuti zbog nezaposlenosti, možda šuti zbog stanja u državi, a mnogi od nas su u našem prepoznatljivom balkansko-šovinističkom maniru zaključili da šuti zato što je neudata. I kako to obično biva, svi smo pogriješili.

Jelena je šutila da bi ukazala na bolesnog dječaka, a mi koji smo pomno pratili dešavanja sa prijedorskog trga poput nama najdraže turske sapunice ostali smo razočarani. Očekivali smo zaplet, kulminaciju događaja, eventualno revoluciju, možda čak i spektakularni vatromet, a dobili smo samo još jedno u nizu bolesno dijete koje njavjerovatnije neće preživjeti  ukoliko mu mi ne pomognemo.

Al budimo realni koga još u našoj zemlji interesuju bolesna djeca, pozivi za humanitarne akcije, starice koje nemaju hljeba da jedu, ljudi bez bubrega, jetre ili plućnog krila. Sve je to poprilično dosadno, nije vala ni glamurozno, a ostavlja i ružne slike zbog kojih možda nećemo tako lako zaspati.

Jelena Topić nije prva osoba koja je na ovaj način pokušala ukazati na probleme bh. društva. Rijetki od nas će se sjetiti Emira Hodžića koji je prije dvije godine stajao je na istom mjestu u Prijedoru ukazujući na sramotan odnos prijedorskih vlasti prema zločinima i masovnom ubijanju civila na području prijedorske opštine u periodu od 1992-1995 godine.

Međutim Emir Hodžić za razliku od Jelene Topić nije bio interesantan medijima, a ni nama.

Najvjerovatnije jer smo znali šta šutnja i bijela traka na Emirovoj ruci simboliziraju.  Emirove šutnje se stidimo, želimo je zaboraviti, a imena hiljada ubijenih ljudi, slike kostiju, lubanja podsjećaju nas na period kad su mnogi od nas pognuli glavu pred Omarskom, Dreteljom, Srebrenicom, Trusinom.

Možda nas je Emirova šutnja podsjetila na period kad su nažalost samo rijetki imali hrabrosti da govore.

Po našoj istoriji nećemo kopati. Nema potrebe da nas bilo tko podsjeća na period kada smo se ko najveći  idioti ubijali zbog imena i prezimena.

Nemile scene zaboravljamo, počinje novi serijala „Zvijezda možeš biti ti“, Gile će ponovo pobijediti na Grand paradi, a mi ćemo sa oduševljenjem navijati i  nabijati telefonske račune kako bi naš favorit pobjedio.

U vremenu kada je svakome dopušteno da kaže šta god hoće Emir Hodžić i Jelena Topić svojom šutnjom jasno i glasno su nam poručili: „Kakvi ste to vi ljudi, ako ste uopšte ljudi“?