Zašto se Srbija naoružava?

Povezani članci

• Hrvatska zakovica
• Američka lova preko krova
• Kosovo: Kritika kafanskih heroja
• Fra Stipe Nosić: Lešajina zahrđala memorija
• Turistički booooom u Hrvata
• Dragan Markovina: Lovrenovićev silazak s Olimpa

Tokom nedavno završene posijete Premijera R.Srbije Aleksandra Vučića Rusiji, sa Predsjednikom Putinom je dogovorena je kupovina modernog ruskog oružja u vrijedosti od pet milijardi dolara.

Piše: Nedžad Ahatović

Mnogi stručnjaci i kod nas i u regionu su oprezni sa davanjem ocjena o kvalitetu i kvantitetu oružja koju Srbija kani kupiti, jer se informacije o tipu naoružanja kriju od javnosti, vjerovatno kao rezultat klauzule u potpisanim ugovorima. Međutim, ako se pogleda šta Srbija već ima i šta to u suštini Srbiji treba onda se može zaključiti šta je predmet interesovanja srpskih generala. U globalu gledano Srbiji je potrebno naoružanje koje će uspostaviti strategiijski balans snaga na Balkanu, koji je poremećen dinamičnom i kvalitetnom modernizacijom Hrvatske vojske u sklopu modernizacije njenih oružanih snaga po NATO standardima. Pored ostalih kvalitativnih unaprijđenja Hrvatska vojska je sve svoje mehanizirane jedinice opremila novim oklopnim vozilima posljednje generacije. U tu svrhu nabavljeno je 167 super modernih američkih terenskih vozila M-ATV, 47 borbenih oklopnih vozila MRAP, a u domaćoj produkciji će biti proizvedeno još 127 borbenih vozila pješaštva PATRIA po licenci. Hrvatska vojska je za podršku oklopnim brigadama HV-a kupila najsavremeniju i danas u svijetu najubojitiju samohodnu haubicu Panzerhaubitze 2000, koja je zajedno sa gore pobrojanim vozilima prikazana na vojnoj paradi povodom 20 obljetnice od održavanja vojno-redarstvene operacije «Oluja».

Panzerhaubitze 2000 je ubojito artiljerijsko oruđe u kalibru 155 mm dometa 56 km namijenjeno za vatrenu podršku pješadiji i oklopnim jedinicama koje ima iznimno veliku vatrenu moć. Osnovni dio ovog artiljerijskog sistema je cijev haubice koja je u stanju da izdrži visoke temperature zagrijvanja cijevi, što omogućava posadi ovog artiljerijskog sistema da ispali 3 granate od 155 mm u roku od samo 9 sekundi. Kompletan sistem upravljanja vatrom je kompjuteriziran i uvezan i jedinstven komjuterski terminal elektronskog rukovođenja i komandovanja oklopnim jedinicama. U taktičkom i operativnom smislu kompletna doktrina upotrebe oklopnih snaga je sa ovim samohodnim haubicama dobila prije svega na brzini i posebno vatrenoj snazi djelovanja. Ova haubica šalje na cilj u prosijeku 5 granata simultano, što znači da kad prvi projektil eksplodira na cilju, za njim su u uzraku još četiri koji padaju u vrlo kratkim razmacima od par sekuundi sa odstupanjem od 1 do 5 metara po zadatim elementima. Republika Hrvatska je za potrebe svojih Oružanih snaga naručila 12 samohodnih haubica PzH-2000 sa desetostrukim kompletom municije za 41 milion eura.

Ova posljednja nabavka oružja u Hrvatskoj alarmirala je ratne sokolove u Srbiji, ali i vojne krugove koji su izrazili ozbiljnu zabrinutost sa činjenicom da hrvatska vojska ima mobilnije oklopno-mehanizirane jedinice koje imaju podršku modernog artiljerijskog sistema i moderniziranih tenkov M-84AB. Srbija nije modernizirala svoju vojnu opremu i tehniku više od dvadeset godina. Ratna tehnika bivše JNA koja je okosnica srbijanske vojne sile danas, još je krajem osamdesetih godina od strane samog vojnog vrha proglašena zastarjelom. Tada je procjenjeno da JNA u zrakoplovnoj tehnici kasni najmanje dvije, a u tehnici kopnene vojske jednu generaciju tehnološkog razvoja. To Srbiji nije predstavljao problem, dok su kvantitativno i kvalitativno armije regiona zaostajale za njenom vojnom silom. Bosna i Hercegovina je u postratnom periodu dobila značajnu pošiljku naoružanja i vojne opreme vrijednosti od 150 miliona dolara i to od nekoliko zemalja donatora, među kojima je najveći donator bila SAD. Iako je naoružanje bilo svega jednu generaciju iza najmodernijih NATO oružanih sistema, s obzirom na složenost političke i vojne organizacije BiH i njenog sistema rukovođenja i komandovanja ta modernizacija je u Srbiji smatrana manjom prijetnjom.

Srbija će s obzirom na sadašnji postroj zračnih i kopnenih snaga, od Rusije najvjerovatnije potraživati sredstva za podizanje protuzračne odbrane i svojih artiljerijskih oružanih sistema sa operativne na stratešku razinu. To će se najlakše postići kupovinom protuzračnih raketnih sistema SAM-11 BUK M3 i novih poboljšanih Lovaca MiG-29M2, kao i artiljerijskih oružanih sistem u vidu višecijevnog lansera raketa BM-30 SMERČ kalibra 300 mm i samohodne haubice MSTA S kalibra 152 mm. SAM-11 BUK M3 je najnovija temeljito poboljšana verzija ovog protuzračnog raketnog sistema iz 1979. godine, dometa 50-70 km u gađanju i 150-200 km u radarskom otkrivanju i praćenju ciljeva u zraku na svim visinama. BUK će zamjeniti stari PZO raketni sistem SAM-6 KUB daleko slabijih karakterstika još iz sovjetske ere nabavljen za potrebe JNA početkom sedamdesetih godina. Osnovna razlika između ova dva PZO raketna sistema je u potpuno promijenjenoj elektronskoj infrastrukturi sistema koja je kompjuterizirana i zasnovana na električno-faznim radarima i optičkim vezama, koje je teško elektronski ometati u osmatranju i gađanju ciljeva u zraku. Multifunkcionalni lovački borbeni avion MiG-29M2 (NATO kodno ime Super Fullcrum) predstavlja najnoviju verziju unaprijeđene „dvadesetdevetke“. Ova verzija ima nove jače mlazne turbofan motore RD-33K koji daju nešto bolje ukupne performanse u letu i borbenim zadacima. U kombinaciji sa boljim performansama ugrađen je i potpuno novi kompjuterizirani sistem upravljanja vatrom. Suštinski verzija MiG-29M2 predstavlja za 100% unaprijeđenu početnu verziju MiG-29B i u određenim taktičko-operativnim situacijama može se sa uspjehom upotrebljavati protiv modernih NATO letjelica. Sva ova unaprijeđenja su izvedena kako bi se na već postojećoj aerodinamičkoj platformi starih MiG-29 lovaca dostigao standard četvrte generacije lovačkih borbenih aviona. Međutim, u usporedbi sa pomenutim letjelicama JAS-39 Gripen, za koji su se odlučili Hrvatska, Mađarska i Češka novi MiG-29M2 i pored svih poboljšanja u aerodinamičkom smislu ne može dostići tako visoke standarde, ali u borbenoj upotrebi ova dva lovca imaju skoro izjednačene mogućnosti oružanih sistema. Srbija će pored četiri starija lovca MiG-29B najvjerovatnije nabaviti 12 zrakoplova MiG-29M2 kako bi kvalitetno modernizirala i popunila svoje ratno zrakoplovstvo za kratko vrijeme, jer ima i zemaljsko i letačko osoblje koje je visoko obučeno u upotrebi ovog tipa zrakoplova. BM-30 SMERČ je višecijevni lanser raketa kalibra 300 mm sa 12 cijevi koji koristi raznovrsnu municiju za uništavanje neprijateljske žive sile, velikih koncentracija oklopno-mehaniziranih jedinica i stacionarnih visoko važnih meta na daljinama od 90 km. Njegova osnovna odlika je raznovrsnost municije, među kojima je i raketa sa spakovanim mini dronom koji se nakon ispaljvanja u zraku rastvara i aktivira i može se zadržati nad bojištem 20 minuta emitujći jasnu TV sliku. Tu je također važno napomenuti i kratko zadržavanje na vatrenom položaju zbog potpuno kompjuteriziranog sistema upravljanja vatrom koji omogućava ispaljivanje kompletnog punjenja od 12 raketa za manje od 2 minuta. Samohodna haubica 2S19M MSTA S kalibra 152 mm bazirana je na šasiji tenka T-72 koju također Srbija može samostalno remontovati. Radi se o artiljerjskom oruđu dometa 40 km sa potpuno kompjuteriziranim sistemom upravljanja vatrom koji ima širok asortiman municije za gađanje visoko važnih ciljeva i oklopno-mehaniziranih jedinica, a može ispaljivati navođena zrna tipa «Krasnopol».

Sa ovim oružanim sistemima Srbija će pokušati uspostaviti strateški balans u regionu i dobiti ulogu ruskog policajca na Balkanu. Da li će to značiti i promjenu uloge posmatrača Srbije u status punopravnog članstva u ruskom vojnom savezu ODKB ostaje da se vidi. Ono što je sigruno, BiH i Crna Gora, kao i Makedonija će u skladu sa svojim mogućnostima u narednom periodu krenuti u nabavku modernih oružanih sistema i ubrzati svoj ulazak u NATO savez. I pored izraženog političkog htijenja da probleme rješava mirnim putem Srbija se naoružava, a premijer Vučić je za to našao opravdanje u neprovjerenoj vijesti da će Hrvatska nabaviti američke višecijevne lansere raketa M-270 MLRS. S obzirom na bremenitu prošlost našeg regiona treba se zapitati zašto se Srbija naoružava?