ZAŠTO POLITIČARI MORAJU TUMAČITI PRESUDU?

Povezani članci

• Velika poruka antifašista iz Jablanice: Krv partizana nas obavezuje na vječnu borbu protiv fašizma
• Sistem Bosna Sema: mehanizmi i strategije obmane
  (Ima se – može se… samo dokle?)
• RASHOMONSKI EHO BERLINSKE KONFERENCIJE EU – ZAPADNI BALKAN
• Ćoki, javi se!
• Žega
• 70. godišnjica ZAVNOBiH-a: Sjećanje na Tita i heroje koji su pobijedili fašizam

Nakon izricanja presude Karadžiću, mediji u regiji uspjeli su još jednom podijeliti žrtve po nacionalnom ključu. Najviše prostora za tumačenje presude dato je političarima

Piše: Nidžara Ahmetašević, analiziraj.ba

Dok se mediji širom svijeta nisu ustručavali da osude Radovana Karadžića i njegova zlodjela, mediji u regiji su dijelili žrtve po nacijama, pravili se neutralni i profesionalni kao nikada, ili su, pak, držali mikrofone pred političarima koji su nam tumačili presudu. Uobičajeno, reklo bi se.

Tamo daleko u Bosni

U izvještajima u kojima nisu samo prenosili ono što govore tamošnji političari, srbijanski mediji su se trudili da informacije donesu kao da izvještavaju o događanjima u nekoj dalekoj zemlji. Srbija, naravno, nije imala ništa s ratnim događajima u BiH, a i eventualne veze se tiču Slobodana Miloševića i nikoga više. Trude se imati puno reakcija na presudu – političara, građana, međunarodnih zvaničnika, nešto rjeđe žrtava. Uglavnom se u tim reakcijama licitira oko visine presude. One su, za većinu stanovništva u regiji, potpuno nebitne i ne pomažu na bilo koji način razumijevanju ili suočavanju sa činjenicama koje su utvrđene tokom ovog suđenja.

Reakcije političara su, naravno, najmanje korisne, no medijski atraktivne. U Srbiji, sudeći po medijskim izvještajima, uglavnom su se trudili da pojasne građanima da ono što piše u sudskoj odluci nema veze s tom državom ili da neće uticati na status Republike Srpske. Tako Blic piše kako “stručnjaci i javnost ocenjuju da je u pitanju presuda pojedincu, a ne republici, kao i da je i ovim postupkom dokazano da Republika Srpska nije genocidna tvorevina. Tome u prilog govori i deo presude kojim je Karadžić oslobođen optužbi za genocid u sedam opština”, a glavna riječ je data predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku. Slično su govorili i ostali političari, trudeći se da se što više udalje od onoga što ova presuda zaista znači i donosi.

Drugačiji, pak, pristup imao je portal Peščanik, koji donosi analize i čiji autori tumače presudu. U tekstu Vesne Rakić-Vodinelić, autorica napominje kako “treba razumeti šta to sud govori u ovoj presudi da bi se mogla kuditi ili hvaliti”. Nemanja Stjepanovića objašnjava šta presuda znači za Srbiju i Republiku Srpsku. Sofija Mandić “tumači” reakcije političara, stavljajući ih u kontekst vremena i presude. “Vrlo je tipično da zločinci sebe proglašavaju žrtvom, čak i onda kada žrtva odavno nije među živima. Ovom prilikom su Karadžić, Nikolić i Vučić samo potvrdili stvarno stanje stvari i pokazali lice koje previše dobro poznajemo – bezdušno i nasilničko, bez trunke kajanja zbog učešća u velikosrpskom projektu”, piše Mandić. Ovi i ovakvi tekstovi pomažu shvatanju presude, ali i reakcija u javnosti. Oni daju jednu drugačiju sliku Srbije i regije, generalno, i upućuju na vrlo važne probleme – da ideje zbog kojih je Karadžić osuđen, nažalost, još uvijek žive.

Političari umjesto stručnjaka

U hrvatskim medijima data je prilično velika pažnja izricanju presude, ali se također može iz nekih izvještaja steći utisak da je riječ o događajima u nekoj dalekoj zemlji. Previše je prostora dato političarima i njihovom tumačenju sadašnjeg trenutka, i rata uopće, a u tim reakcijama vrlo vješto je zaobiđena istina, a događaji su stavljeni van konteksta. Nisu izbjegnuti senzacionalizam i flertovanje s nekim drugim izmima. No malo je medija koji su jasno osudili zločine koji se spominju u presudi.

Veliki broj online medija u Hrvatskoj dao je veliki prostor Karadžićevoj izjavi dan nakon izricanja presude u kojoj on postavlja pitanje: “Zar Evropa nakon Pariza i Brusselesa ne zna protiv koga smo se borili?” Naravno, nije čudo da on ovo kaže, jer je to dio njegove propagande koja je započeta 1991. godine, a koja je osuđena ovom presudom. Ali je degutantno da mediji daju toliko prostora ovoj fašističkoj izjavi, bez osude.

I hrvatski mediji daju prostora političarima, time im omogućujući da oni, umjesto eksperata, tumače presudu javnosti. I u ovom slučaju mediji ili prenose saopćenja iz ureda ili samo snimaju i donose izjave bez da ih stavljaju u kontekst. Svaka riječ političara čini se kao da je polusveta. Nema pitanja, nema problematiziranja, nema povezivanja… A, recimo, da su analizirali i malo kontekstualizirali reakciju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, mogli su primijetiti kako je rekla da vjeruje da je ova “presuda jasna poruka svima koji se i danas upuštaju u zločinačke pothvate protiv čovječnosti te međunarodni terorizam utemeljen na rasnoj i vjerskoj netrpeljivosti, kako neće proći nekažnjeno”. Da li ovo znači da će isto ovako srdačno dočekati presudu tvorcima i liderima takozvane Herceg-Bosne?

Nasuprot ovakvom načinu izvještavanja, vrijedi ukazati na dobar intervju s bivšim logorašem iz BiH koji je objavljen na Tportal.hr-u. Dobar izbor sagovornika, odlična pitanja, bez patetike i relevantno za široku javnost.

Mediji u regiji su nakon izricanja presude uspjeli još jednom podijeliti žrtve po nacionalnom ključu. Tako se u hrvatskim medijima potenciraju žrtve hrvatske nacionalnosti, u medijima u Federaciji BiH bošnjačke, dok su se mediji u Srbiji fokusirali na srpske žrtve rata u BiH. Nažalost, ideje koje su nam nametnuli ljudi poput Karadžića i njihova propaganda, očito još nismo prevazišli.