ZAŠTO NAS MEDIJI NE INFORMIŠU DA SRLJAMO U PROPAST?

Povezani članci

• Kad opanak umisli da je cipela…
• EUROPA I TITO
• Ustani Franjo, reis te zove
• TV1 ZNATNO KVALITETNIJA OD HAYATA
• Dobro jutro
• TKO IZDAJE HRVATSKU?

Takozvana Reformska agenda kojom se namjeravaju napraviti oštri ekonomski rezovi koji će utjecati na veliki dio bh. populacije predstavlja jednu od najznačajnijih poslijeratnih ekonomskih tema. Na koji način bosanskohercegovački mediji predstavljaju javnosti ovaj proces? Da li mediji služe javnosti tako što informiraju o širokom spektru mišljenja ili sluganski nastoje proizvesti konsenzus u interesu vladajućih političkih elita koje panično nastoje popuniti budžetske rupe? Jesu li mediji u BiH konačno svedeni na puke glasnogovornike dnevne politike? Pročitaje britku analizu Aleksandra Brezara

KAPITALIZAM KATASTROFE: U knjizi Doktrina šoka, kanadska autorica Naomi Klein još prije desetak godina detaljno je opisala kako neoliberalne kapitalističke institucije i vlade koriste vanredno stanje u državama – izazvano prirodnim katastrofama ili ljudskim djelovanjem – da u toku stanja šoka, u stanovništvu legalno postignu svoje prevashodno ekonomske ciljeve. Taj fenomen Klein je nazvala “kapitalizam katastrofe”. U Doktrini šoka jedno ime se ponavlja 364 puta: Milton Friedman. Friedman, profesor ekonomije na Univerzitetu u Chicagu, doveo je antikeynesijansku neoliberalnu ekonomsku teoriju do svog dehumanizirajućeg savršenstva. Sljedbenici njegovog pristupa uključuju neke od najmoćnijih ljudi svijeta, od američkih predsjednika (kao što je Ronald Reagan) i britanskih premijera (Margaret Thatcher) do direktora MMF-a. Friedmanov princip, koji se očitavao u politici gore navedenih, jednostavan je: sačeka se velika kriza, zatim se vrijedniji segmenti države prodaju privatnim “igračima” dok se građani još uvijek oporavljaju od šoka, a onda se što prije takozvane “reforme” proglase trajnim.

Pritom ne govorimo ni o kakvoj teoriji zavjere; sam Friedman je rekao da “samo kriza – stvarna ili percipirana – proizvodi prave promjene. […] Naša [je] osnovna funkcija da razvijemo alternative u odnosu na sadašnju politiku, da ih održimo na životu i prisutnim dok ono što je politički nemoguće ne postane politički neizbježno”. U trenutku krize “nova administracija ima šest do devet mjeseci unutar kojih treba postići važnije promjene; ako ne zgrabi priliku da djeluje odlučno tokom tog perioda, neće ponovo imati takvu priliku”, savjetuje Friedman. Makijavelijanski pristup, kako ga je Naomi Klein okvalifikovala, Friedmanu očito nije bio stran – govorimo, ipak, o čovjeku čija je prva ozbiljnija gaža na terenu bio posao savjetnika čileanskog diktatora Augusta Pinocheta.

REFORMSKA AGENDA: Zastrašujuće je zato primijetiti eho friedmanovske ekonomske misli u reformskoj agendi koja je prvobitno u domaćoj javnosti spomenuta kao Sporazum za rast i zapošljavanje krajem maja 2014. (dakle, netom nakon katastrofalnih poplava), a koji je nastao na inicijativu Njemačke i Velike Britanije. Sporazum, poznat i pod imenom Compact, sastavili su i potpisali Evropska unija, Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka i Evropska banka za razvoj. Reformska agenda je četvrti termin koji se koristi u medijima u manje od godinu dana za razne verzije istog plana koji uključuje šest oblasti: smanjenje opterećenja na plate, smanjenje barijera pri zapošljavanju, bolje poslovno okruženje, razvoj poduzetništva, borbu protiv korupcije i bolju socijalnu skrb. Agenda se u javnosti predstavlja kao glavni uslov za posljednji voz BiH za Evropu, a njime su također uslovljene i sve buduće tranše kredita MMF-a. Analizom Compacta, iako je čitav paket predstavljen kao set pozitivnih i afirmativnih promjena, iole pažljivijem čitaocu između redova teško će promaći činjenica da je, uz očit orvelovski novogovor o “državi koja brine”, na djelu najobičniji sistem mjera štednje koji će najteže pogoditi upravo građane BiH. Dugoročne posljedice promjena opisanih u Compactu, posebno novog Zakona o radu koji je pisan u saradnji sa MMF-om, restrukturiranje poreza i privatizacije za našu ekonomiju elementarnih preduzeća ‒ prije svega elektrodistribucija i BH Telecoma ‒ zasigurno će dalje osiromašiti i državu i već izuzetno ugroženu radničku klasu, te stvoriti još veći jaz između najbogatijih i najsiromašnijih.

NAJVAŽNIJA POSLIJERATNA PRIČA: Ovaj dokument, koji je u početku predstavljen kao paket preporuka, kasnije je u nešto drugačijoj formi (ali držeći se osnova zacrtanih u Compactu), pod nazivom “Nacionalni program ekonomskih reformi”, potpisalo Vijeće ministara nakon što je Parlament BiH jednoglasno potvrdio Odluku o potvrđivanju i usvajanju izjave Predsjedništva BiH u februaru 2015. Sve bi vjerovatno prošlo bez previše pažnje javnosti da u junu ove godine, u procesu prihvatanja programa reformi, nije došlo do krize Vlade Federacije BiH i razilaženja ministara DF-a u ključnom momentu za izglasavanje pristanka na ovaj paket reformi. O reformskoj agendi se još uvijek zna malo. Djelimično zbog toga što je sadržaj samog dokumenta još uvijek obavijen velom tajnosti dok ga ne odobre svi nivoi vlasti (mada su određeni mediji poput Oslobođenja i portala Fokus uspjeli doći do njegovogprednacrta), ali i zbog katastrofalno ispolitiziranog, neinformativnog i nekritičkog pristupa bh. medija najvažnijoj priči od rata naovamo.

NJEMAČKO-BRITANSKA INICIJATIVA ILI DOMAĆA REFORMSKA AGENDA: Za bilo kakvo razumijevanje toka događaja i osnova sadržaja reformske agende, potrebno je konsultovanje velikog broja izvora, a zatim i mukotrpno sastavljanje bar osnovnih obrisa dokumenta od opšte važnosti za svakog građanina i građanku BiH. Također, najviše informacija od pomoći za stvaranje slike o reformskoj agendi pojavilo se tek u proteklih mjesec dana upravo radi eksponovanja priče o reformi kroz krizu Vlade FBiH. Nama je za ovu analizu tako najvažniji period između 09. 06. 2015. godine, kada je Vlada FBiH usvojila reformsku agendu, i 18. 06., kada je premijer Vlade FBiH Fadil Novalićodržao konferenciju za medije povodom agresivnijeg pristupa reformskim tačkama sa posebnim naglaskom na privatizaciju državnih firmi i reorganizaciju federalnih uprava.

Iako je o događajima vezanim za nepojavljivanje ministara DF-a na sjednici Vlade FBiH 09. 06. i razlozima njihovog odbijanja da učestvuju u njenom radu većina medija pisala vrlo opširno, ali i često jednostrano, rijetki su mediji koji su obratili pažnju na sadržaj same sjednice. Zvonko Komšić je u članku na bosanskom dijelu portala TV kuće N1 jedan od rijetkih koji je kontekstualizirao problem izostanka DF-ovih ministara, te primijetio da je ono što su drugi portali nazivali reformskom agendom Vlade FBiH ustvari njemačko-britanska inicijativa prerasla u inicijativu Evropske unije, a da je Vlada FBiH samo njen prvi potpisnik. Nažalost, umjesto da članak fokusira na bitniji dio priče, Komšić se vratio na špekulacije oko krize Federalne vlade i potencijalnih koalicionih partnera.

STRANAČKI PROGLAS UMJESTO VIJESTI: Krizu Federalne vlade i nejasnoće oko razloga za krizu najbolje su iskoristili sami političari. SDA, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, uspješno je preusmjerila vodu na svoj mlin i intenzivno lobirala za izglasavanje reforme uz insistiranje da je reforma jedini put iz krize. Dobra ilustracija stranačkog politiziranja situacije putem iskorištavanja nedostatka volje i/ili interesa medija radi vlastitih ciljeva je saopštenje SDA, koje je u obliku članka pod naslovom “SDA pozdravlja odluku Vlade FBiH kojom je usvojena reformska agenda” objavio čak i portal turske državne televizije TRT na bosanskom jeziku (kao izvor je na kraju navedena Anadolu Agency). Identičnu vijest prenijeli su i Klix (koji je kao izvor potpisao agenciju Fena) i portal Radio Sarajevo (koji je kao izvor potpisao samog sebe). Indikativno je da je u prvom paragrafu reformska agenda minimizirana u odnosu na obnovu pregovora BiH o pristupanju EU, te da se, bez ikakvog kontekstualiziranja ili argumentacije, bilo kakvo protivljenje izglasavanju reformske agende predstavilo kao negativno. Ideja zadnjeg voza za BiH koji se ni po koju cijenu ne smije propustiti, a koja stavlja u drugi plan bilo kakvu kritiku reformi ‒ jer je takva kritika a priori ocijenjena opstruktivnom ‒ jasno se vidi iz zaključne rečenice: “‘Šansa koja je pružena BiH ne smije biti propuštena. Neprihvatljivo je da BiH i njeni građani budu kažnjeni zbog ponašanja pojedinih političkih stranaka’, stoji u saopćenju SDA.” Neprihvatljivo u ovom slučaju je, ipak, to da je stranački proglas u medijima predstavljen kao agencijska vijest uz minimalne ili nikakve naznake izvora informacija. Naprotiv, jednoglasje bez talasanja trebalo bi da bude nedopustivo.

BOMBASTIČNI NASLOVI, A SADRŽAJA NEMA: Koliko je problematičan odnos medija prema ovoj tematici primijeti se i u članku na portalu Klix “Šta sadrži reformska agenda Vlade FBiH: Zakon o radu, oporezivanje toplog obroka, ukidanje institucija”. Suprotno naslovu, sam članak ne sadrži praktično nikakvo objašnjenje sadržaja reformske agende, već služi kao puko glasilo premijera Federacije Fadila Novalića. Pozitivna strana ovog članka, koji većinom citira ili parafrazira ono što je Novalić rekao na konferenciji za štampu, jeste činjenica da se po prvi put nazire stvarna motivacija iza kampanje za reformsku agendu ‒ Vlada, po riječima premijera, nije u stanju da izmiruje svoje obaveze, a agenda je način da se sredstva dobiju od međunarodnih finansijskih ustanova. Iako je logično popratno pitanje da li smo svjedoci klasične ucjene, nijedan od novinara prisutnih na konferenciji nije se usudio da to pitanje postavi ili objavi.

U RS-u ŠTURO I BANALNO: U međuvremenu, mediji u Republici Srpskoj pokušali su priču o reformskoj agendi banalizirati do besmisla. Nezavisne novine, u članku od 16. 06. pod nazivom “Reformska agenda pred NS RS?”, temu su konstruisali oko važnosti održavanja vanredne sjednice, a ne samog pitanja agende i njenog sadržaja. Jedini citat u prvom dijelu članka je onaj Radovana Viškovića, šef Kluba poslanika SNSD-a u Narodnoj skupštini RS-a, koji je kazao: “Nemamo ništa protiv održavanja posebne sjednice, ali ne znam kuda to sve vodi ako ćemo za svaki problem sazivati posebnu sjednicu”, pritom jasno implicirajući da je, po njemu, rasprava o agendi nedovoljno vrijedna njegove i pažnje njegovih kolega. Nezavisne su šturo izvijestile da je razlog neusvajanja agende rasprava o mogućoj privatizaciji Elektroprivrede RS, što je, kako se da zaključiti iz teksta, glavni razlog protivljenja i vladajućih stranaka i opozicije. Međutim, banjalučka ATV je u članku na svom sajtu “Reformska agenda posvađala poslanike” posvetila više prostora predstavnicima drugih stranaka u RS-u i njihovim mišljenjima, kao i mogućim drugim razlozima nepotpisivanja reforme. Iz izjave premijerke Željke Cvijanović jasno je da je glavni kamen spoticanja zahtjev da se u agendu uvrste prijedlozi iz RS-a, i to nakon sastanka sa MMF-om i Svjetskom bankom, što je svojom izjavom potvrdio i Mladen Bosić iz SDS-a. On je rekao da je “Vlada RS-a u finansijskim problemima i da ucjenjuje svojim potpisom”. Nažalost, osim prenošenja šturih navoda pozicije i špekulacija opozicije, niko od medija u RS-u nije našao za shodno da direktno istraži šta je sadržaj prijedloga iz RS-a na kojima se toliko insistiralo u proteklim sedmicama, a za koje će kasnije iz Delegacije EU u BiH biti potvrđeno da će biti uvršteni u konačnu verziju dokumenta Reformske agende. Zato bi se moglo zaključiti da u RS-u vlada još manja informisanost, ukoliko je tako nešto uopšte moguće.

FEDERALNI MEDIJI NEKRITIČKI UZ VLAST: Vratimo se kratko Vladi FBiH ‒ nakon usvajanja reformske agende 09. 06., u narednim danima uslijedili su i prvi intervjui sa premijerom Novalićem. Avaz je prenio vijest Srne da je Fadil Novalić na sastanku sa članovima Misije Međunarodnog monetarnog fonda 16. 06. razgovarao o uvođenju diferenciranih cijena struje, što bi značilo jeftiniju cijenu struje za siromašna domaćinstva u Federaciji, kao i povećanje plata u određenim industrijama i djelatnostima. Novinari ovog dnevnog lista propustili su priliku da postave pitanje kako i na koji način se neki eventualni gubitak namjerava nadoknaditi. Zanimljivo je da je premijer Novalić rekao da u FBiH ne postoji nijedno mišljenje protiv dokumenta Reformska agenda – što su novinari ponovo nekritički prihvatili. Izvještačeno pozitivnu sliku sastanka premijera Novalića sa MMF-om nadopunilo je jedino Oslobođenje u članku o sjednici Federalne vlade dan ranije. Novinarka Mimi Đurković Rukavina ipak je navela i činjenicu da je u planu oporezivanje ostalih prihoda (kao što su topli obrok, naknada za prevoz itd.), kao i novo zaduživanje kroz trezorske zapise i obveznice od 430 miliona KM (gdje je možda bilo poželjno naglasiti da će korist od takvog zaduživanja na kraju imati kupci zapisa i obveznica – kao što su komercijalne banke i ostale institucije – kojima će na osnovu tog zaduživanja Federacija BiH morati isplaćivati kamatu). Đurković Rukavina je, doduše, u ranijem članku od 12. 06. detaljno pisala o Reformskoj agendi uz komentar Svetlane Cenić koji je približio povezanost između agende i svih nivoa vlasti u BiH sa novom tranšom MMF-ovih kredita. Također, uključivši u svoj članak reakciju SDP-a BiH, Đurković Rukavina je ukazala na činjenicu da na političkoj sceni ipak postoji mišljenje protiv reformske agende – bez obzira koliko je mišljenje SDP-a trenutno devalvirano. Bitno je reći da je ovo jedan od rijetkih članaka koji je za stav pitao nekog iz opozicije, jer smo do ovog članka mogli čitati samo o stavovima stranaka na vlasti.

DIZDAREVIĆ ‒ DON KIHOT MEĐU NOVINARIMA: Govoreći o Oslobođenju, bitno je reći da je najsvjetlija tačka u medijskom pokrivanju priče o ekonomskim reformama Eldar Dizdarević, koji je u kolumnama za ovaj dnevni list na jednostavan, a precizan način analizirao većinu implikacija agende. U kolumni od 16. 06. pod nazivom “Referendumom do odluke o prodaji elektroprivreda”, Dizdarević, ekonomski analitičar, na stručan a jednostavan način, detaljno je secirao osnovne odlike Reformske agende iz ugla struke, gdje je otkrio niz problema sa ovim dokumentom, uključujući i činjenice koje su političari i mediji ili skrivali ili prešućivali: MMF-ov direktni uticaj na novi Zakon o radu, povećanje PDV-a i planove za privatizaciju telekoma i elektroprivreda “pod paskom ‘ukidanja partijskog funkcionisanja javnog sektora’”.

U narednoj kolumni od 23. 06., Dizdarević je detaljnije analizirao problematiku privatizacije profitabilnih kompanija, prije svega telekoma i elektroprivreda, i odnosa između vrijednosti koje te firme predstavljaju i novca koji se za njih može dobiti. Na pojednostavljen način, Dizdarević na kraju poentira zaključkom iz kojeg je jasno da je dio reforme koji se odnosi na privatizaciju potpuni promašaj. Primjer je to dobre analize i iznošenja činjenica koje drugi mediji nisu bili u stanju (ili nisu imali hrabrosti) da primijete u proteklih nekoliko sedmica ili mjeseci.

DRŽAVNE AGENCIJE, VLADINE INFORMACIJE: Neki od medija, poput Fene, čak su dozvolili premijeru Novaliću da duži vremenski period banalizira, relativizira ili indirektno negira sve implikacije reformi koje će se kasnije pokazati tačnim. Tako je još 18. 04. Fena objavila intervju sa Novalićem u kojem je izjavio da “nevoljko vezuje pitanje zakona o radu za MMF i Svjetsku banku”, iako je od same pojave Compacta jasno naglašeno da su ove dvije institucije učestvovale u kreiranju svih tačaka reformske inicijative. Također, premijer Novalić je izjavio da se od međunarodnih institucija očekuje “samo tehnička podrška”, tj. “da nam predstave primjere drugih zemalja koje su prošle slične probleme”. Ako se uzme u obzir da je čitav paket reformi ne samo urađen u saradnji sa stranim institucijama već su ga zaista i napisale te iste institucije koje na njima insistiraju, jasno je da premijer Novalić svjesno minimalizira čitavu priču, te samim tim legitimitet njegovih tvrdnji se gubi. Međutim, Fena (kao što će kasnije uraditi i Srna) apsolutno nekritički (a sarkastičari će reći, podanički) dopušta ovakve tvrdnje, te prešutno dozvoljava plasiranje samo onakve slike o reformama kakva odgovara federalnom premijeru i ostalim proponentima. Novalićev intervju je još bizarniji ako se uzme u obzir njegov demanti članka u Avazu iz februara 2015., kada je insistirao da ni u kojem slučaju neće doći do privatizacije bh. elektroprivreda – što se kasnije pokazalo netačnim kada je objavljeno da je jedna od tačaka dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH 09. 06. 2015. upravo izrađivanje planova za privatizaciju elektroprivreda. Nameće se sasvim logično pitanje: da li je moguće da premijer Vlade Federacije nije znao da je privatizacija energetskog sektora dio agende u februaru 2015., kada je agenda, tada još pod imenom “Nacionalni program ekonomskih reformi”, predočena Parlamentu BiH i Predsjedništvu? Također, zašto je premijer u aprilu govorio samo o tehničkoj podršci međunarodnih finansijskih institucija, a onda u junu priznao da se očekuje i finansijska?

ŠTO PRIJE DA SE OPARIMO, A POSLIJE…: Uzevši u obzir sve što je već navedeno u ovom članku, teško da će ikoga začuditi da je premijer Novalić na konferenciji za štampu 18. 06., pri predstavljanju prvih koraka u implementaciji reformske agende, uključujući privatiziranje značajnog broja (sada već bivših) poslovnih giganata, mrtav-hladan rekao: “Bolje da se firme prodaju što prije jer Vladi treba novac.” Ne treba da čudi ni činjenica da se, naprimjer, tri vrlo bitne agencije – Agencija za privatizaciju, Agencija za pasivni podbilans i Agencija za reviziju privatizacije – konsoliduju u jednu, čime će se sigurno smanjiti njihov domet i kvalitet dužnosti koje obavljaju usred nove runde privatizacije. Ono što treba da se zapitamo jeste: kako je moguće da se praktično niko od novinara i urednika nije usudio da dovede u pitanje doktrinu šoka koja nam se prodaje pod reforme? Kolege novinari bi također mogli da se zapitaju da li još uvijek misle da imaju pravo da kažu da je interes građana njihov glavni prioritet? Jer ako jeste, zašto tome nismo svjedočili u ovom periodu? Ako jeste, da li misle da mogu naći hrabrosti i snage da reaguju dok je još vrijeme?

I DA MEDIJI POČNU INFORMISATI: Naomi Klein kroz Doktrinu šoka insistira da za “kapitalizam katastrofe” postoji jedan jedini lijek – informisanost. Najvažnija poslijeratna priča nemušto se odvija pred našim očima. Evidentno je da nas političari tjeraju da na sivu budućnost, koju nam pripremaju, gledamo isključivo kroz ružičaste naočale. Ako mediji konačno ne počnu da rade svoj posao, uskoro ćemo biti potpuno nemoćni i slijepi.