ZAŠTO MISLITE DA SMO MI GLUPI?

Povezani članci

• Koliko vrijedi život migranta?
• Heni Erceg: Sjevernokorejski sindrom
• Priča iz zemlje orlova: Kako nam je Albanija postala zapad
• Parada srama
• Igor Serdar: Isti, isti, pa opet isti…
• Grad pun grafita mržnje: Oliver Frljić nije jedini kojem se prijeti s vinkovačkih zidova

Naslov ovoga teksta “ukrali smo” od ruskog predsjednika Vladimira Putina. Na nedavno održanoj redovnoj polugodišnjoj press konferenciji s domaćim i stranim novinarima, dopisnik britanske radio-televizijske mreže BBC upitao ga je osjeća li i najmanju odgovornost za sadašnje loše stanje odnosa između Zapada i Rusije. Miran i koncentriran, kakav je bio za gotovo petosatnog maratona s novinarima (što će ga ključni mediji na Zapadu gotovo unisono predstaviti kao “spektakl u režiji Kremlja”), Putin je počeo s konstatacijom da Rusija vodi miroljubivu politiku, a potom pobrojao sve poteze Zapada koji su vodili prema zaoštravanju (od nepoštivanja obećanja, doduše samo usmenog, Gorbačovu da se NATO neće širiti dalje od granica nekadašnje Istočne Njemačke, pa preko svih ugovora o ograničavanju naoružanja iz kojih je Washington izašao), te uz lakonsku konstataciju kako Moskva to nije mogla gledati prekriženih ruku, zaključio s pitanjem: “Vi ste pametni ljudi, zašto mislite da smo mi glupi?”

I upravo to pitanje: “zašto mislite da smo mi glupi?” čini nam se ključnim za razumijevanje ponašanja vladajućih “elita” na Zapadu (pa onda i u Hrvatskoj). One, naime, očito misle da su tzv. obični građani, oni koje je prvi hrvatski Predsjednik tako umiljato nazvao “stokom sitnog zuba” zaista glupi, odnosno da će u najmanju ruku u nedogled tolerirati da se vlast bilo izravno, bilo preko medija pretvorenih u njezine propagandne poslužitelje, prema njima ponaša kao da jesu glupi.

Ilustrirat ćemo to na samo tri konkretna primjera, mada u tekstu duljemu od uobičajenih; jednome iz Sjedinjenih Država, drugome iz međunarodnih odnosa, iz sfere prepucavanja na relaciji Zapad – Rusija, a trećemu iz Hrvatske. I pri tome se nečemo ustručavati ponoviti već više puta rečeno, jer upravo ta metoda – stalnoga ponavljanja (ali uglavnom notornih laži) – poslužila je desničarima uopće, a povijesnim revizionistima osobito, da uspješno isperu, ili u najmanju ruku umrtve mozgove ne maloga broja ljudi; pretvarajući ih tako u bezličnu masu koja više nema ni snage, ni volje, ali ni motivacije da one što, mada demokratski izabrani, grubo zloupotrebljavaju demokraciju koristeći je kao plašt za sakrivanje ružnog lica svojih sebičnih interesa, upitaju: zašto mislite da smo mi glupi?

Primjer prvi: predsjednički izbori u SAD. Održani potpuno u skladu s američkim zakonima, ali s rezultatom što nije zadovoljio sadašnjeg Predsjednika koji je reflektirao na još jedan mandat. Njegove su pristaše uglavnom iz ruralne Amerike, slabog obrazovanja, jedva informirani o svijetu u kojemu žive, ljudi iz gradova nekadašnjih industrijskih centara pretvorenih u ruševne spomenike prohujale američke gospodarske moći (čiji su je “gospodari”, za volju profita, preselili dobrim dijelom u Aziju), jedva prikriveni rasisti (jer, rasizam je u Americi, svim zakonima usprkos, itekako živ i prisutan), pobornici teorije o supremaciji bijele rase i – što nikako ne valja zaboraviti – zaljubljenici u vlastito oružje kojim će “braniti kućni prag”. I, a to je najvažnije, “vjernici” u priču o slobodi svakoga pojedinca da odlučuje o tome kako će živjeti. To u teoriji sasvim dobro zvuči, ali ako znamo (a znamo, jer to činjenice potvrđuju!) da ta sloboda u američkoj interpretaciji uključuje i pravo da se djecu ne šalje u škole, nego da ih roditelji sami “obrazuju” kod kuće, ali i “pravo” da se odbije opće zdravstveno osiguranje, (jer valjda će svatko sam za sebe odlučiti hoće li potražiti pomoć liječnika i – ako hoće – kojega) onda ta priča poprima sasvim druge dimenzije.

Ti i takvi pristaše (još) Predsjednika Trumpa bez razmišljanja (a valjda je pravo svakoga i da ne razmišlja?) prihvaćaju njegove ničim potkrijepljene, ali uporno ponavljane tvrdnje kako on nije izgubio izbore, kako mu je izborna pobjeda ukradena “prijevarom bez premca u američkoj povijesti”. Doda li se tome i agresivna kampanja što se vodi preko elektronskih sredstava masovnoga komuniciranja (društvene mreže u prvome redu), a u kojoj istaknutu ulogu ima Trumpov sin, pa ako se još zna da se te poluobrazovane i neinformirane Amerikance plaši – iz dana u dan – socijalizmom što će ga uvesti Demokrati, otimajući “dobrim Amerikancima” njihove osnovne slobode, kao što je ona na posjedovanje oružja i odbijanje općeg zdravstvenog osiguranja, te poništiti tradicijske vrijednosti američkog načina života (što vjerojatno podrazumijeva podređeni položaj žene, zabranu pobačaja svakako, a ksenofobni odnos prema svim došljacima druge boje kože, izravno ili neizravno), onda je jasno kako je u Sjedinjenim Državama malo, žalosno malo onih, koji bi Bijeloj kući mogli uputiti pitanje: zašto mislite da smo mi glupi? Ali ne i samo Bijeloj kući. Činjenica je, naime, da i dobar dio Demokrata dijeli strah od socijalizma, koliko iracionalan, toliko i lažan jer u osnovi služi samo kao bauk kojime se plaši svakoga tko bi se usudio dovesti u pitanje ono jedino i osnovno – interes i profit (McCharty kuca na vrata, svatko tko zna povijest može ga čuti!)

Primjer drugi: Odnosi Zapada, prvenstveno Amerike, ali i EU s Rusijom sve su zaoštreniji, s time da se kao glavni razlog novih sankcija Moskvi navodi slučaj oporbenog političara Aleksandra Navalnog. Riječ je o nekome tko na ruskoj političkoj sceni nema pretjeranu specifičnu težinu (s obzirom na broj stanovnika, okupiti u Moskvi desetak tisuća demostranata i nije pokazatelj velikoga utjecaja), ali koji je očiti miljenik Zapada. Prije neka dva mjeseca Navalnom je pozlilo na unutarnjem letu u Rusiji. Njegovo je okruženje odmah “znalo” da je otrovan, da iza atentata stoji Kremlj i da je jedini spas prebacivanje na Zapad. Nakon dva dana liječenja (pazite: liječenja!) u jednoj ruskoj bolnici, Navalni je – uz dozvolu službene Moskve – prebačen u Berlin. Odmah po dolasku njemački liječnici “nisu isključili” trovanje, a nakon desetak dana kada se Navalni kojemu se predviđala skora smrt, dobro oporavio, “potvrdili su” kako je otrovan bojnim otrovom Novičok (iz arsenala sovjetske armije). U protekla dva mjeseca priča o trovanju Navalnoga tri je puta promijenjena. Najprije mu je otrov serviran u šalici čaja što ju je popio na aerodromu prije polijetanja, potom je otrov bio u bočici mineralne vode koju su njegovi suradnici kao dokaz “prokrijumčarili” na Zapad, a prema posljednjoj verziji otrov mu je u gaće (!) stavio agent ruske tajne policije.

A sada malo o činjenicama. Novičok je iznimno smrtonosno kemijsko sredstvo. Osim Navalnoga nitko iz onih u njegovoj blizini nije pokazao ni najmanje znakove trovanja. Čudno, u najmanju ruku. Potom: Rusija koja tvrdi da ni jedan nalaz iz ruske bolnice ne ukazuje na trovanje Novičokom uporno traži njemačke nalaze, ali ih Nijemci – mada Ruse iz svega glasa optužuju – ne daju na uvid. A da su ruske tajne službe trovale Navalnoga, zar je logično pretpostaviti da bi mu bio dozvoljen odlazak na Zapad, ili bi – kako je Putin cinično-iskreno rekao na spomenutoj press konferenciji – “dovršile posao do kraja”?

No, logično zaključivanje nije u programu zaglupljivanja masa. Jer da jest, mogao bi se naći netko tko bi zapitao: a zašto mislite da smo mi glupi? Pa se optužbe uporno ponavljaju, a i začinjavaju sve nevjerojatnijim detaljima. Globalno utjecajna TV mreža CNN pokaže Navalnom (koji je evidentno u dobrome zdravlju i kondiciji) fotografije petorice muškaraca koje je “CNN razotkrio kao tajne agente koji su Navalnoga pratili na 30 njegovih putovanja”. Fotografije su onakve kakve su obično u dokumentima, dakle iz nekih su, bilo policijskih, bilo obavještajnih dosjea, pa ne može biti govora o istraživačkom novinarstvu, nego o obavještajnoj igri. Navalni pogleda fotografije i kaže da ne prepoznaje ni jednoga. Dakle, nije ih ni vidio, što znači da mu nisu prilazili. Potom CNN pokaže svoju novinarku u Moskvi kako stoji pred nekom stambenom zgradom i najavljuje da će sada pokucati na vrata jednoga od te petorice navodnih agenata. U idućem kadru ona zaista kuca na neka zelena vrata koja se samo malo odškrinu, tako da gledatelji ne vide tko je iza njih. Novinarka se predstavlja i postavlja ključno pitanje: “Jeste li vi trovali Navalnoga?”, na što se vrata zatvaraju, ona se okreće kameri i u pola glasa izgovara: “Čini se kao da ne želi razgovarati”, a voditeljica u studiju oduševljena je takvom neviđenom hrabrošću. Dva dana kasnije javlja se Navalni sa “senzacionalnim otkrićem”. On je telefonski nazvao jednoga od tih “identificiranih” trovatelja (zvao je, naravno, iz neke zapadne zemlje), predstavio mu se kao njegov nadređeni (a odakle njemu taj podatak?) i ovaj je u razgovoru priznao da ga je trovao. Hajde da malo razmislimo. Svi današnji telefoni prikazuju broj s kojega dolazi poziv (ili prikazuju da je broj sakriven). Pa je taj ruski agent, ako je riječ doista o pripadniku tajne policije, odmah morao primijetiti da poziv “njegovog šefa” dolazi iz inozemstva, ili sa sakrivenog broja. I usprkos tome raspričao se o trovanju Navalnoga? Tko servira takve priče bez i najmanje sumnje misli da su svi kojima su namijenjene – glupi. Baš tako: glupi. A možda i jesu, jer ni u jednom main-stream mediju na Zapadu, ni iz jednoga vladajućeg kruga u bilo kojoj zemlji nije se čulo pitanje: zašto mislite da smo mi glupi?

Ako, naime, jesmo onda nam ni na pamet neće pasti pomisao (logičan zaključak, još jedan) kako je najnovija antiruska kampanja sračunata na to da novome američkom Predsjedniku stvori startnu poziciju s koje naprosto neće moći ići u normaliziranje odnosa s Rusijom, pa ni u ukidanje svih mjera sračunatih na sprečavanje finalizacije plinovoda Sjeverni tok 2. A riječ je upravo o tome i samo o tome.

Primjer treći: Hrvatska i pandemija. Kada je potkraj zime ove, odlazeće, godine Covid-19 zakucao i na vrata “lijepe naše” formiran je Nacionalni stožer civilne zaštite koji je ubrzo uveo rigorozne mjere, tzv. lockdown. S opipljivim rezultatima. Broj novozaraženih u roku od neka dva mjeseca pao je na svega nekoliko dnevno, a bilo je dana i bez ijednoga. Mjere je određivala struka, a “amenovala” Vlada. Do Uskrsa. Tada je dozvoljena Uskrsna povorka na otoku Hvaru (“Jer to ljudima tamo puno znači”), a na intervenciju Crkve povećan je dozvoljeni broj sudionika. I time je označen početak kraja stručnog upravljanja pandemijom. Od kada igru vode Vlada i Crkva. Premijer će samouvjereno izjaviti kako smo “pobijedili coronu” (što će kasnije neuvjerljivo interpretirati kao izjavu o pobjedi u prvome poluvremenu?!), raspisani su parlamentarni izbori, jer su sve ankete predviđale upravo tada pobjedu “zna se” koje stranke, nakon pobjede otvorene su sve granice, Hrvatska je reklamirana kao “corona-free” zemlja (slobodna od corone), turistička sezona je dijelom spašena, da bi već početkom ljeta počeo rasti broj zaraženih. I umjesto da se povuče kočnica, opijeni izbornom pobjedom, vladajući su samouvjereno najavljivali kako drugoga lockdowna neće biti (nikada!), kako u narednoj školskoj godini on-line nastava “nije opcija”, hvalili se time kako Hrvatska ima najliberalniji pristup borbi protiv pandemije u Evropi. I tako sve dok broj novozaraženih nije prešao četiri tisuće u jednome danu, a broj umrlih približio se stotini u jednome danu (i jedno i drugo nezamislivo u tzv. prvome valu). Tek tada tjedan za tjednom objavljivane su polovične i nedorečene mjere koje su u zbroju bile gotovo jednake lock-downu (ali tu se omraženu riječ nije izgovaralo), zimski su praznici za učenike produljeni, on-line nastava je ponovo uvedena na mala vrata. Cijepljenje se priprema, ali o tome da je susjedna Srbija, mada nije članica EU, već dobila Pfizerovo cjepivo i da se tamošnja premijerka cijepila pred kamerama, u Hrvatskoj se, barem na razini nacionalnih televizija, a one su osnovno sredstvo (dez)informiranja najšire javnosti, ne govori.

Ima usamljenih glasova kako hrvatskih stručnjaka koji rade u inozemstvu, tako i nekih ovdašnjih koji upozoravaju na promašaje, na nepripremljenost, na serviranje javnosti čak i pogrešnih podataka (napr. da ni jedna zemlje više ne poseže za lock-downom, što je notorna laž), no vlast i njezin prvi čovjek to arogantno odbijaju, pa čak i kada se postavi pitanje osobne dogovornosti za smrt mnogih koji (možda) i nisu trebali umrijeti, odgovor glasi: “To su oporbene igre u kojima ja neću sudjelovati.” A umjesto priznanja: da, pogriješili smo, zakasnili smo s mjerama, javnosti se nudi teza kako – eto – Vladine mjere pokazuju uspjeh, jer broj novozaraženih pada, mada je broj umrlih i visok, odnosno takav da je Hrvatska sada u cijeloj Evropi ona zemlja u kojoj broj smrti od Covida-19 najbrže raste, dok je po apsolutnom broju dosadašnjih smrti uzrokovanih pandemijom trenutno druga najgora, odmah iza teško pogođene Slovenije. I što poručuje javnosti vlast takvim manipulacijama, činjenicama usprkos? Samo jedno: smatramo vas glupima!

Tri primjera, samo tri od mnogih što bi ih se moglo navesti. Nadamo se da dovoljno jasno govore o onome na što pokušavamo upozoriti, i ovim tekstom, kao i mnogima prethodnima. Mnogo je i premnogo razloga da se strukturama vlasti postavi pitanje:  Zašto mislite da smo mi glupi? Hoće li ga napokon netko postaviti? I u Washingtonu, i u Londonu, i u Berlinu, i u Parizu, ali i u Zagrebu? Ili će sve ostati na pitanju ruskoga predsjednika, onom pitanju što je poslužilo kao naslov ovome tekstu, a kojega – indikativno – nijedan ključni zapadni medij nije prenio. Zašto? Zato, što oni koji nas truju propagandnim koktelom od laži, poluistina, mržnje i sumnji nisu glupi. Ali jesu i pokvareni, i korumpirani, jesu i beskrupolozni i bešćutni. Oni dobro znaju što i zašto čine. I oni su ti koje treba upitati: zašto mislite da smo mi glupi? Za sada neka svatko za sebe odgovori na to pitanje. Pa ako iz odgovora izvuče i određene zaključke, i to će biti neki početak.