ZAŠTO JE DOBRO BITI JAZAVAC?

Povezani članci

• Ibrahim Prohić: PUT OD POLITIČARA DO DRŽAVNIKA
• Knjiga o neprijatelju kojeg nema i prijatelju kojeg se ne vidi
• ALEM KORKUT: SKULPTURE
• DO KADA ĆE POLITIČARI KONTROLISATI JAVNE TELEVIZIJE?
• Kongres Demokratske fronte – kongres vlastite ideološke legitimacije
• Elvedin Nezirović: Zašto smo zagorčali život sami sebi?

Dok Jazo mirno spava, misleći o svom idealnom obujmu, ljudske oči i um bombardirani su nasiljem, lažima, dernjavom, konzumerističkim cinizmom, glupošću, ružnoćom, moralnim smradom i dosadom, koja ubija svaki elan i životnu radost, svaku kreativnost i borbeni duh u čovjeku. Predani smo Paklu, beznađu, opijatima, rastrojstvu i rasulu, dok nas sa zaslona motre iscerene maske infernalnih volontera, često neodrediva spola, dobi i mentalne kategorije.

Evo, zašto mislim da je dobro biti jazavac u zimi: dobra, topla, skrovita rupa čeka te na odabranom mjestu, i nitko te iz nje ne može iseliti.Takva se rupa zove jazbina, a kako je stanar u načelu uredan, ima i dodatne kanale gdje obavlja nuždu i drži neke male zalihe. Meles meles, kako se službeno zove, uopće nije izbirljiv u pogledu dijete: jede miševe, ličinke kukaca, jagodičasto voće,uzme kukuruza koliko voli, a gazdama pušta da čupaju kosu, što se može, takva mu je narav. Inače, ima ga posvuda, po Europi, Aziji, Americi, Africi, Indiji, tek nešto malo drugačijeg oblika, ali iste ćudi kao i naš primejrak. Uvijek znaš na čemu si s jazavcom: što ti vidi, to ti uzme, danju spava, noću šalabaza okolo, u zimi skuplja salo, isprekidano spavajući i pazeći na svoju lijepu kožu, jer lovci su čeljad neuračunljiva. Ima ljudi koji jedu jazavca, u kasnu jesen vade ga iz rupe, negdje oko Dana mrtvih, ogule, oslobode sala, odsjeku nožice čudno nalik dječjim prstima, drže u pacu i spremaju na neki specijalni način. Drugi ga ne bi ni probali, jer je iz porodice kuna, i vjerojatno nije predviđen za ljudsku trpezu.

Jazavac, blago njemu, nema dosadne susjede, nem, a komunalce koji ne žele odgrtati snijeg na ulicama, nema popove koji propovijedaju skromnost i umjerenost a sibaritski se valjaju u raskoši i rastrošnosti, nema mutave i mucave političare bez kičme i stavova, gulikože u mrežama raznim za besmisleno brbljanje, prljavi i zatucani tisak koji kroji javno mijenje, drsku administraciju, profitere ratne i poratne, kriminalce koji glume normalne građane, heroje na staklenim nogama, kukavice i dangube u liku velikih reformatora, nedarovite i vulgarne zabavljače, raspuštenu i dezorijentiranu mladež bez ideala, koju je nemoguće držati na uzdi.

To sretno biće nema odvratnu televiziju, pretvorenu u đavolsku filijalu na zemlji i posve zakrčenu ordinarnim duhovnim smećem. Doduše, još je Baudelaire pisao: “Živi Đavo drži konce što nas miču”, ne znajući koliko će dobrovoljnih potezača konaca Veliki Opsjenar naći u dolazećim vremenima. Dok Jazo mirno spava, misleći o svom idealnom obujmu, ljudske oči i um bombardirani su nasiljem, lažima, dernjavom, konzumerističkim cinizmom, glupošću, ružnoćom, moralnim smradom i dosadom, koja ubija svaki elan i životnu radost, svaku kreativnost i borbeni duh u čovjeku. Predani smo Paklu, beznađu, opijatima, rastrojstvu i rasulu, dok nas sa zaslona motre iscerene maske infernalnih volontera, često neodrediva spola, dobi i mentalne kategorije.

Budistička vjerovanja vele da je moguće, zbog karmičkih promašaja i niskosti, nakon smrti prijeći i u životinjski svijet. To je, dakako, prikazano kao vrsta kazne. Duša se mora oporavljati, usavršavati i zaslužiti novi ulazak u svijet ljudi.
Ne znam baš, bi li se jazavcu to u potpunosti isplatilo, sada kad smo konačno otkrili i neke pozitivne aspekte njegova utjelovljenja.