ZASLIJEPLJENI MEDIJI

Autor/ica 👤tačno.net 3.7.2015. u 14:33

Izdvajamo

Važno je zato što je u Bosni i Hercegovini pripadnost etničkoj grupi od presudnog značaja za opstanak, ali i življenje skoro svakog pojedinca. Grupa nas štiti od neprijatelja, daje nam osjećanje važnosti i pripadnosti, omogućava nam da gradimo karijeru – pogotovo ako je konstitutivna, jer ima opipljivu političku moć koja se lako materijalizuje kroz određene beneficije. Takva pripadnost kolektivitetu itekako utiče na percepciju vlastite i drugih grupa. Imajući to u vidu, ne treba nas iznenaditi što je svaka etnička grupa u Bosni i Hercegovini vodila odbrambeni rat. Što svi sebe opažaju kao žrtve, ratne zločine kao incidente koje je isprovocirao protivnik, a zločince dočekujemo kao heroje.

Povezani članci

Bosna i Hercegovina je etnički podijeljeno društvo, i to ne samo etnički već i politički pa i medijski. Danas u Bosni i Hercegovini postoje tri javna mnijenja – srpsko, hrvatsko i bošnjačko. To je rezultat posljednjeg rata. Ta tri javna mnijenja ne preklapaju se mnogo, ili bolje reći, preklapaju se onoliko koliko to domaći političari žele i dozvoljavaju. Kada dođe do međusobnog kontakta tih javnih mnijenja, najčešće se izrodi sukob, vrlo rijetko konstruktivna kritika, a još rjeđe konstruktivna saradnja. Valjda zbog toga imamo podijeljene, a često i međusobno zavađene, entitetske komore – ljekara, farmaceuta i zubara, udruženja psihologa, lovaca i računovođa – i sindikate. U tako podijeljenom društvu lakše se vlada društvenim procesima, ali i ljudima. Naravno, taj etnički autizam u kojem sretno žive Srbi, Hrvati i Bošnjaci je omeđen i medijima, koji ne samo da su etnički podijeljeni već se i etnički opažaju i tumače.

Jedan od najznačajnijih modernih kritičara sumorne bosanskohercegovačke svakodnevnice, Srđan Puhalo, analizira za naš portal veze između etničkih, političkih i medijskih podjela

Piše: Srđan Puhalo

Podiglo se šest drugova
u Indiju, u daleku,
želja im je videt slona,
ne vid’li ga u svom veku.
Rekao im jedan starac:
“Priznajem vam prohtev lepi,
al’ vi, ljudi, videt slona
ne možete, jer ste slepi.”
Jer odista, slepi behu
sva šestor’ca valja znati,
al’ odgovor njihov beše:
“Mi ćemo ga opipati.”
E, pa dobro kad je tako.
I odoše šest drugova
i stigoše u Indiju
do slonova.

Primače se jedan bratac
jednom slonu, i to s boka.
Opipa ga, onda reče:
“Vala, stvar je to široka.
Ne treba mi očnji vid
slon izgleda kao zid!”

Drugi bratac, taj je opet
spreda stao,
pa je slonu zub dugački
opipao.
I on reče: “E, sad mi je
stvar poznata,
slon izgleda kao direk
mojih vrata!”

I treći je spreda doš’o
svome cilju,
on je slonu opipao
samo rilju.
Čim opipa, odmah reče:
“Znam sad i ja,
slon izgleda kao neka
grdna zmija!”

A četvrti, on je opet
drukče stao.
Pa je slonu samo nogu
opipao.
I on reče: “Hvala Bogu,
znam već sada.
Slon izgleda, slon izgleda
kao klada!”

Dođe peti pa ti ruku
gore diže,
opip’o je slonu uvo,
ništa više.
Pa sad mu je sud izreći
bilo lako:
“Slon izgleda ko lepeza,
isto tako!”

A šesti se primakao
odostraga,
njemu opet rep tog zvera
pade šaka.
Čudeći se pip’o ga je
ponajduže,
onda reče: “Slon izgleda
kao uže!”

Posle su se prepirali
dugo zdravo,
koji od njih šest slepaca
ima pravo.
Ta svaki je im’o pravo
nešto malko,
al’ celinu nije pozn’o
baš nijedan,
baš nikako.

Jovan Jovanović Zmaj

MALA BARA, A PUNO MEDIJA

Prema preliminarnim rezultatima popisa stanovništva koji je održan u oktobru 2013. godine, Bosna i Hercegovina ima 3.791.662 stanovnika, od toga su u Federaciji BiH popisane 2.371.603 osobe, u Republici Srpskoj 1.326.991 i u Distriktu Brčko 93.028 osoba. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini rade i na neki magični način opstaju 44 domaće televizijske stanice, 140 radiostanica, četiri novinske agencije, devet privatnih dnevnih novina, više od 100 periodičnih magazina i oko 80 online medija[1]. Oglašivačko tržište u Bosni i Hercegovini iznosi oko 50 miliona KM[2] i to nije dovoljno novca za normalno funkcionisanje ovolikog broja medija. Postavlja se pitanje ko to želi ovoliki broj medija i brižljivo ih njeguje? Izgleda da domaći tajkuni i političari umjesto kućnih ljubimaca imaju svoje medije o kojima brinu, a sličnu percepciju imaju i građani BiH[3].

Imamo li u vidu ovoliki broj medija, možemo s pravom da očekujemo da su građani ove zemlje veoma dobro i objektivno obaviješteni o društvenim, političkim, ekonomskim i svim drugim dešavanjima, kao osnovni preduslov za promišljanje društva u kojem žive. Ali da li je baš tako?

SLUČAJ GOSPODINA ANTE

Gospodin Ante ima 43 godine i živi u ulici Blajburških žrtava 56. Ima ženu i dvoje djece i živi kao i svaki prosječan mostarski Hrvat. Radi u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici u Mostaru kao medicinski tehničar i zato svako jutro ustaje oko šest časova. Dok se sprema za posao, obavezno upali HRT 1 – a šta bi drugo – i pogleda svoju omiljenu emisiju TV kalendar. Voli Ante tu emisiju jer je naučio mnogo toga o povijesti Hrvatske i Hrvata, njihovim patnjama i stradanjima u tisućljetnoj borbi za pravdu, istinu i slobodu. Nema kad Ante da čita povijesne knjige, valja raditi i skupiti novce za more, ali mu je jutarnje gledanje TV kalendara na HRT1 pomoglo da razumije položaj Hrvata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, da shvati ko su im prijatelji a ko neprijatelji, da cijeni važnost katoličke crkve za opstanak Hrvata. Svjestan je Ante koliko je važno njegovati vlastiti jezik i identitet, pogotovo u Bosni i Hercegovini.

FAKTI:

– Istraživanja gledanosti TV stanica[4] pokazuju da Hrvati u Bosni i Hercegovini od televizijskih stanica najviše gledaju HRT1, HRT2, RTL i NOVU TV.

– Bošnjaci najviše gledaju FTV, BHT, TV HAYAT, FACE TV i druge sarajevske televizije.

– U Republici Srpskoj neprikosnoveni su RTRS, BNTV i ATV.

PRIČA GOSPODINA BAJRE

Bajro H. rođen je u Doboju prije 52 godine i ima podjednako izbjegličkog i radnog staža. Ima Bajro i porodicu – ženu Mevlidu i kćerke Almu i Azru. Htio je on i sina, ali mu rat ne dade. Ustvari, Bajro sada živi sa Mevlidom, dok su se kćerke poudale – jedna u Travnik, a druga u Njemačku. Paze ga kćerke, što jes jes, ali više ova iz Njemačke. Svakog 10-og u mjesecu, na račun u banci, Bajri legne 200 eura iz Njemačke. Nije to dovoljno za život, ali sasvim dovoljno da čovjek ne crkne od gladi. Podigne Bajro pare iz banke i odnese ih Mevlidi, jer ona nekako bolje raspolaže sa njima, ali ne da joj sve, već sebi ostavi 15 eura. To mu dođe oko 30 KM, da može svaki dan popiti kahvu u obližnjoj birtiji. Nije Bajri do kahve, slađa mu je da je pije sa Mevlidom kući, ali u birtiji pročita besplatno i na miru novine. Voli Bajro da vidi šta se dešava u Sarajevu, Tuzli, Goraždu, Mostaru i Bihaću, u cijeloj Bosni i Hercegovini. Voli da na miru pogleda i čitulje, da vidi je l’ ko od poznanika i prijatelja preselio na ahiret. Voli da na miru protabiri šta pišu naše novine o Bakiru, Fahrudinu, Zlatku, Dodiku ili Željku. Voli čitati novine, iako mu se čini da ga svi zbog toga čudno gledaju, pa i njegova Mevlida.

FAKTI:

– Za samo 18 posto građana Bosne i Hercegovine, printani mediji su glavni izvori informacija.[5]

– Iz nezvaničnih izvora, jer zvanični ne postoje, saznali smo da jedna od najtiražnijih dnevnih novina iz Republike Srpske u Federaciji BiH proda pet posto svog tiraža i to uglavnom u Sarajevu. Imamo li u vidu da je tamo smješten najveći broj press-kliping agencija, postavlja se pitanje koliko primjeraka novina uopšte dođe do građana?

– Plasman najtiražnije dnevne novine iz Federacije BiH na teritoriji Republike Srpske je osam posto od ukupnog tiraža. Koliko se proda i pročita, zasada je misterija.

CASE STUDY MARIJE P.

Marija P. je upravo završila gimnaziju u Banjaluci i planira da upiše žurnalistiku. Ne želi da bude novinarka. To je bljak, ona misli da je in baviti se PR-om. Članica je stranke, ali to nije dovoljno da bi ostvarila svoj cilj i mora da završi fakultet. Problem sa upisom je u tome što postoji prijemni ispit iz opšte kulture i informiranosti. Realno, ona mnogo toga zna o Kim Kardashian, Beyonce, Novaku Đokoviću, ali ne prati mnogo politiku i dešavanja u politici. Zna ona da su partije iz opozicije “sile mraka i bezumlja”, da je Čavić izdajnik, a Bosić probosanski orijentisan. Ipak, ona ništa ne zna o Bosni i Hercegovini i Federaciji BiH. A kako će i znati kada niko u njenom društvu, pa ni ona, ne čita knjige, novine i časopise? Oni su djeca 21. vijeka. Znači – vole ekrane što zrače. Ona ima problem što je samo nekoliko puta išla u Federaciju BiH, i to uglavnom na proputovanju za Crnu i Mokru Goru, i nema pojma šta se tamo dešava. Ona ne zna koliko ima kantona, koliko kantoni imaju ministara, kolike ministri imaju plate, ko je premijer Federacije BiH. Čula je da postoji nešto na nivou države što se zove Vijeće ministara. Ako ne prevlada razum, već pobijedi probosanska opcija, na prijemnom će se pojaviti pitanja o društvenim i političkim dešavanjima u BiH, i onda je gotova. Biće joj krivo zbog toga, ali ona neće osjećati krivicu jer ona je žrtva domaćeg obrazovanja i svog kosmopolitizma, a ne bosanskog nacionalizma.

FAKTI:

– Istraživanje znanja o politici[6] pokazalo je da građani o politici znaju manje od očekivanog matematičkog prosjeka.

– Građani Bosne i Hercegovine više poznaju same političare iz izvršne vlasti nego pojedine aspekte funkcionisanja same vlasti (broj ministarstava, vrijeme rotacije na mjestu predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ili način biranja Predsjedništva Bosne i Hercegovine).

– Stanovnici jednog entiteta znaju više o predstavnicima izvršne vlasti iz svog entiteta nego iz drugog entiteta.

– Analiza medija za vrijeme predizborne kampanje za opšte izbore 2010. godine[7] pokazuje da je podijeljenost javnog i medijskog prostora prema teritorijalnom i etničkom načelu dominantna. Najviše prostora pred opšte izbore u Bosni i Hercegovini u novinama HDZ BiH dobija u Večernjem listu i Dnevnom listu, a SNSD u Glasu Srpske i Nezavisnim novinama. Pogodite ko je najviše dominirao u Avazu!

– 83,5 posto mladih često koristi internet; 13,1 posto mladih internet koristi ponekad.[8]

– Istovremeno, mladi najviše vremena provedu na društvenim mrežama (74,3 posto), čitanju vijesti (47,6 posto), chatu (46 posto), traženju informacija (45 posto), te gledanju videa i slušanju muzike (39,2 posto).

KAKO PERCIPIRAMO NAS I NJIH

Osim toga šta gledamo, čitamo ili slušamo, veoma je važno znati i kako to radimo. U jednom psihološkom istraživanju u Americi, navijači dva kluba posmatrali su videosnimak ragbi utakmice koju su upravo uživo odgledali. Njihov zadatak je bio da bilježe faule koje su počinili igrači oba kluba. Rezultati su pokazali da navijači faule kluba za koji navijaju manje primjećuju, dok faule protivničke ekipe prenaglašavaju. U našem slučaju to praktično znači da u zavisnosti od pripadnosti određenoj grupi varira i naša percepcija. Ljudi svjesno ili nesvjesno biraju različita ponašanja na koja će obraćati pažnju. Isto tako, i tumačenje ponašanja prilično je različito. Istraživanja Tajfela i Turnera iz 1970. godine[9] pokazuju da se nestašluci kod članova sopstvene grupe opažaju kao manje strašni nego isti nestašluci neke druge grupe. Neka istraživanja pokazala su da što je oštriji kontrast/jaz između grupa, to je više istaknuta unutargrupna identifikacija.[10] To svakako utiče i na percepciju i ponašanje članova grupe. Istraživanja Feshbacha i Singera[11] pokazala su da osjećanje ugroženosti grupe dovodi do povećanja njene homogenosti i razvoja stereotipa, što svakako utiče na percepciju grupe kojoj ljudi pripadaju, ali i na percepciju drugih grupa.

Zašto je sve ovo važno?

Važno je zato što je u Bosni i Hercegovini pripadnost etničkoj grupi od presudnog značaja za opstanak, ali i življenje skoro svakog pojedinca. Grupa nas štiti od neprijatelja, daje nam osjećanje važnosti i pripadnosti, omogućava nam da gradimo karijeru – pogotovo ako je konstitutivna, jer ima opipljivu političku moć koja se lako materijalizuje kroz određene beneficije. Takva pripadnost kolektivitetu itekako utiče na percepciju vlastite i drugih grupa. Imajući to u vidu, ne treba nas iznenaditi što je svaka etnička grupa u Bosni i Hercegovini vodila odbrambeni rat. Što svi sebe opažaju kao žrtve, ratne zločine kao incidente koje je isprovocirao protivnik, a zločince dočekujemo kao heroje.

U PREDRASUDAMA I STEREOTIPIMA JE SREĆA

Marija, Ante i Bajro se vjerovatno nikada neće sresti u stvarnom životu, ali će biti potpuno uvjereni da znaju kakvi su drugi, šta misle o nama, šta žele i čemu teže, i šta mogu da očekuju jedni od drugih. Oni će svoju sliku o drugima stvarati pomoću stereotipa, predrasuda, strahova. Uz pomoć konformizma i putem pripadnosti etničkoj grupi. Kao u ovoj pjesmi o slonu Jovana Jovanovića Zmaja, oni neće moći, ili neće željeti, da stvore pravu sliku o tome šta se dešava u Bosni i Hercegovini, jer će tu sliku stvarati na osnovu ušiju, repova, nogu, surle ili kljova. Oni će znati da su Bošnjaci dvolični i emotivni, Srbi agresivni i naivni, a Hrvati čisti i hladni. U tome će im nesebično pomagati njihovi mediji.

FAKTI:

– Istraživanje Puhala iz 2009. godine[12] pokazuje da šest posto Hrvata formira sliku o drugim etničkim grupama u BiH prateći medije u Republici Srpskoj, a 24,6 posto prateći medije iz Federacije BiH.

– Svoje viđenje Srba, Hrvata i Roma, svaki peti Bošnjak (22,9 posto) formira putem medija iz Federacije BiH, a 10,7 posto prateći medije iz Republike Srpske.

– Kod Srba, svaki deseti ispitanik je svoje mišljenje o drugima formirao prateći medije iz Federacije BiH.

SRETNO PODIJELJENI

REFERENCE

[1] http://fes.ba/files/fes/pdf/publikationen/2014/2015/BH%20Medijski%20barometar%202014%20-%20print%20NSL-%202014_11_20.pdf

[2] http://www.6yka.com/novost/78474/balkanski-barometar-stanje-u-medijima-u-bih-ocijenjeno-mrsavom-trojkom

[3] http://www.media.ba/bs/magazin-novinarstvo/mediji-u-bih-medijske-slobode-profesionalizam-i-izazovi

[4] Turčilo, Lejla (2011). Zaradi pa vladaj: Politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH, vlastita naklada

[5] Turčilo, Lejla (2011). Zaradi pa vladaj: Politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u BiH, vlastita naklada

[6] Puhalo, Srđan (2009). Koliko stanovnici BiH (ne) znaju o politici, Banja Luka; Art print

[7] http://www.hrvatska-rijec.com/istrazivanje-potvrdilo-medijski-prostor-bih-etnicki-podijeljen/

[8] Žiga Jusuf i drugi (2015). Studija o mladima u BiH. Sarajevo, Friedrich Ebert Stiftung

[9] Tajfel, H. (1970). Experiments in intergroup diskriminations. Scientific American 223. Pp. 96-102.

[10] Oakes, P. J. (1987). The salience of social categories. In J. C. Turner (Ed.), Rediscovering the social group: A self categorization theory Oxford: Basil Blackwell. pp. 117–141.

[11] Feshbach, S., & Singer, R. (1957). The effect of personal and shared threats upon social prejudice. The Journal of Abnormal and Social Psychology, 54(3), pp.411–416.

[12] Puhalo, S (2009). Etnička distanca i (auto)stereotipi građana Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Friedrich Ebert Stiftung