Zamke i zablude centrizma u Crnoj Gori

Izdvajamo

• Ne može se zaboraviti činjenica da je Dritan Abazović potpredsjednik Vlade čiju je strukturu i personalni sastav kreirala grupa sveštenika Srpske pravoslavne crkve. Imajući ovo na umu, nijesu bez osnova tvrdnje da je politička uloga Abazovića i njegove partije da institucionalno i politički podupiru srpske nacionaliste i negatore genocida, te da takva pozicija ne doprinosi stabilnosti Crne Gore i regiona. Takve tvrdnje nijesu dezinformacija, bez obzira koji autoritet nastojao da ih tako prikaže.

Povezani članci

• Nakon događanja referenduma vrijeme je za kontra priču
• Giorgio Agamben: Funkcija policije je uvođenje nereda
• SVAKO TREBA NEKOGA DA GA MRZI
• Hoće li Vojvodina postati nova republika na Balkanu?
• Immigrant Song ili jesu li svi Hrvati serijski ubojice?
• Ekstremisti ponovno prijete Zvonku Jurišiću

U svijetu kojim dominiraju suprotstavljene naracije u službi suprotstavljenim interesima, gravitirati ka političkom centu koji projektuje odmjerenost, realizam, i razboritost zaista jeste atraktivna opcija. Ljudi vjeruju da je u vremenu ekstrema istina ,,negdje u sredini“, i da predstavlja kolaž od elemenata tih suprotstavljenih naracija. Ipak, to nije tačno jer je svakoj civilizaciji politička zlatna sredina vrlo često, ako ne po pravilu, bila inkubator opasnih i retrogradnih ideja

Piše: Srđa Pavlović – Pobjeda

Jedan od najomiljenijih sportova koji upražnjavaju skoro svi politički i parapolitički akteri u Crnoj Gori, s izuzetkom Demokratskog fronta, jeste naglašeno samodefinisanje u okvirima centrističkog diskursa koje je uvijek garnirano retorikom ozelenjelog i proevropskog građanskog izraza.

BAJKA O ,,SREDNJEM RJEŠENJU“

Mnogi od njih tvrde da rješenje crnogorske krize mora da se traži u prostoru zlatne političke sredine, jer je sve ostalo priklanjanje jednom ili drugom ekstremu. Naravno, kompromisno rješenje nije uvijek i obavezno loše. Crnogorski problem je u tome što zagovornici zlatne političke sredine tvrde da se tu mora tražiti rješenje!

U tome prednjači Ura. Oni zaboravljaju da nas istorija uči i tome da centristička pozicija nije uvijek bila ni najprogresivnija, ni najmoralnija. Na primjer, tokom 18. vijeka u Britaniji su centristi podržavali robovlasništvo, reformisti tražili da se poboljšaju uslovi rada za robove, a radikali zahtijevali da se robovlasništvo zabrani.

Pomenuti izuzetak – Demokratski front – nekima može izgledati kao osvježenje, jer skoro da nema dileme kakvu ideologiju i koja politička rješenja u Crnoj Gori zastupa i zagovara ova koalicija. Mnogi mogu pomisliti da se DF sasvim uklapa u ono što je kultni filmski balkanski špijun, Ilija Čvorović, govorio: ,,Čim ga vidiš, znaš ko je“! Takvi zaboravljaju drevnu istinu da niko nije savršen, te da je i DF imao svoju zlatnu sredinu za prodaju glasačima.

SPRINTERI I DUGOPRUGAŠI

Ova koalicija je svoj kleronacionalizam dugo vremena uspješno sakrivala bajkom o tački susreta dvije samoće, odnosno, narativom o takozvanom srpsko-crnogorskom pomirenju. No, budući da vrijeme zaista jeste ,,majstorsko rešeto, pomiriteljske lažigaće DF-a su, na našu sreću, brzo izašle na vidjelo.

Svi ostali političari u Crnoj Gori se zaklinju u svoju apsolutnu posvećenost zlatnoj sredini, dok svakodnevno manifestuju partijsku poslušnost koja ih udaljava od proklamovane središnje tačke susreta i kompromisa.

U ovoj trci ka centru prednjači sprinter i samodefinisani favorit Zapada – trenutno vlastodržajuća Ura. Njoj za vrat dahću srednjeprugaške zajapurene Demokrate, koji su tek par skokova ispred iskusnog političkog maratonca, DPS-a.

U daljini, izmoren ponoćkama i jutarnjim sladostrasnim snovima o dočeku u Beogradu, četvrtom stazom kaska naš domaći medicinski fenomen koji je uz to i trenutni predsjednik Vlade. Zna da se ne može nadati nekoj od medalja, ali vjeruje da je važno učestvovati. Osim toga, obećao je počivšem mitropolitu da će preći cilj, pa makar skončao kao Filipides.

Javnost je odavno prozrela dvoličnost tog građenja političkog Skadra na Bojani, odnosno, projektovanja imidža partija (koalicija/pokreta) kao kolijevki demokratičnosti, zona poštovanja razlika i uvažavanja drugačijeg mišljenja, deponija velikog demokratskog kapaciteta, razboritosti, i spremnosti da se nađe kompromis koji je svima prihvatljiv.

Uprkos tome što društvena i ekonomska stvarnost u Crnoj Gori svakodnevno devalviraju i razgrađuju ovu ideološku kulu od karata, svjedoci smo kolektivne deifikacije takozvane politike srednjeg puta. Uz nesebičnu i značajnu pomoć političara i analitičara iz okruženja, trenutno vodeća Ura nastoji da kapitalizuje na ideji o centrističkom spasu za Crnu Goru.

Koristeći ovu strategiju, Ura je u poziciji da odredi gdje je centar, a gdje su (i ko su) ekstremi. Njihova pozicija u centru automatski postaje neutralna, balansirana i nekontroverzna. Nju ne treba objašnjavati i opravdavati sve dok je ona na pristojnoj udaljenosti od ekstrema.

TREĆA STRANA

Ako ćemo da budemo iskreni prema sebi i drugima, moramo priznati da većina ljudi vjeruje da svaka priča ima dvije strane: njihovu stranu, i pogrešnu stranu. Kao i drugi zagovornici laži o apsolutnoj vrijednosti političke zlatne sredine, lideri Ure i njima naklonjeni analitičari vjeruju da u svakoj priči postoje tri strane.

Za njih je prva strana kolekcija kleptokrata i krakova poslovične kriminalne hobotnice; skupina lopova, političkih omnivora i korumpiranih partijskih aparatčika koji su orobili državu tokom posljednje tri decenije; grupacije emotivno nestabilnih komita koji zagovaraju ono što je u idiotskom maniru vremešni poslanik nazvao “,crnogorski velikonacionalizam“. Prosto rečeno: DPS i sateliti.

Na drugoj strani oni vide kleronacionaliste, četnike, negatore Crne Gore, negatore genocida koji žive retrogradnu ideologiju i atavisitčke strasti nacionalizma. Prosto rečeno: Demokratski front.

Treća strana je njihova. To je, po njima, strana pravde, istine, objektivnosti, i politike kao vještine mogućeg. Analitičari su ih uvjerili da ova treća središna pozicija sažima sve dobre strane ekstremnih suparnika, i čini harmoničnu cjelinu kojoj se nema što zamjeriti.

Svaka kritika te ,,harmonije“ i svaka analiza njenog problematičnog odnosa prema stvarnosti se diskvalifikuju kao partijski instrumentalizovano sluganstvo DPS-u, ili kao dezinformacije potekle iz te partijske kuhinje.

Istovremeno se svaki nastup lidera Ura predstavlja kao ovaploćenje zlatne političke sredine i kao nepatvoreni izraz ,,progresivne, zelene i liberalne, i dakako antikorupcijske, opcije“. Nakon ovakve kategorizacije obično slijedi poslovični ,,neutralni“ šlag na torti: preporuka gledaocima da ,,procijene sami“ utemeljenost Abazovićevih stavova i legitimnost preporuke.

Ovako je nedavni intervju Abazovića jednoj hrvatskoj televiziji preporučila politička analitičarka i član uticajne BiEPAG grupe, dr Tena Prelec, na svojoj Fejsbuk stranici.

Iako ova FB preporuka ne predstavlja zvaničnu poziciju BiEPAG, jer ova grupa ne radi analitičke profile individualnih država, povezanost dr Prelec s ovom organizacijom može da izazove određenu zabrinutost. Ono što ovako dizajnirana preporuka oslikava jeste lična politička vizura. Takođe, njome se nastoje marginalizovati ili potpuno sakriti brojne karakteristike političke realnosti u Crnoj Gori.

ODGOVORNOST

Da ne bi bilo zabune: tri decenije DPS vlasti je devastiralo crnogorski politički, javni i ekonomski prostor, pa ova partija i njen lider treba da snose odgovornost za učinjeno. Obim te devastacije i dubina odgovornosti DPS-a su jasno vidljivi.

Ono što lideri Ure i neki politički analitičari pokušavaju sakriti od pogleda jeste – što je uslijedilo nakon što su glasači kaznili DPS prošlog septembra. Nakon prebrojanih glasova je Ura, de fakto, na vlast u Crnoj Gori dovela retrogradne kleronacionalističke snage i, od izbora do danas, ona legitimiše sve političke odluke i aktivnosti tih snaga.

Formalni profil i deklarisane programske ciljeve partije koju predvodi Dritan Abazović ne bi trebalo koristiti kao alatku kojom se odvraća pažnja od konkretnih političkih aktivnosti i procesa u kojima ta partija i njen lider učestvuju. Istorija nas uči da su riječi i proklamacije jeftine, i da često služe da pokriju tragove nedostojnih političkih aktivnosti.

Progresivnost, liberalizam, i zaštita životne sredine jesu integralni elementi programa Ura. Ipak, ne može se marginalizovati činjenica da je, iz raznih razloga, deklarisani centrizam građanske provenijencije ove partije i njenog sadašnjeg lidera bio kalauz koji je Crnu Goru otključao ultra desničarima, kleronacionalistima i trampoidnim ovisnicima o teorijama zavjere.

Ne može se zaboraviti činjenica da je Dritan Abazović potpredsjednik Vlade čiju je strukturu i personalni sastav kreirala grupa sveštenika Srpske pravoslavne crkve.

Imajući ovo na umu, nijesu bez osnova tvrdnje da je politička uloga Abazovića i njegove partije da institucionalno i politički podupiru srpske nacionaliste i negatore genocida, te da takva pozicija ne doprinosi stabilnosti Crne Gore i regiona. Takve tvrdnje nijesu dezinformacija, bez obzira koji autoritet nastojao da ih tako prikaže.

Vraćajući se za kraj na priču o zlatnoj političkoj sredini, važno je reći da u svijetu kojim dominiraju suprotstavljene naracije u službi suprotstavljenim interesima, gravitirati ka političkom centu koji projektuje odmjerenost, realizam, i razboritost zaista jeste atraktivna opcija. Ljudi vjeruju da je u vremenu ekstrema istina ,,negdje u sredini“, i da predstavlja kolaž od elemenata tih suprotstavljenih naracija.

Ipak, to nije tačno jer je svakoj civilizaciji politička zlatna sredina vrlo često, ako ne po pravilu, bila inkubator opasnih i retrogradnih ideja.