Zakon o zaštiti druga Transkripta

Povezani članci

• Predsjedniče, liječite se!
• Vodozaštitna zona u Sarajevu: Raj za investitore i bakterije!
• Društvu koje revitalizira zločinački karakter NDH dopušten upis u Registra udruga RH
• Papa dolazi da nam uzme zadnju kunu
• Slovce o portretu, Božica Jelušić
• BOSNA & UKRAJINA: Jedina istinska gospoda su uvijek gubitnici

Zatražio Budimir Lončar – posljednji ministar vanjskih poslova Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i kasniji savjetnik Stjepana Mesića, posljednjega predsjednika Predsjedništva te države iz prošloga stoljeća, nakon što je ovaj izabran i za predsjednika Republike Hrvatske – da mu se omogući uvid u transkript razgovora što ga je s Mesićevim prethodnikom na Pantovčaku, dr. Franjom Tuđmanom, vodio 10. rujna 1997. godine.

Bio je to, veli Lončar, »jedan od zanimljivih tajnih razgovora« dvojice starih prijatelja i iskusnih aktera povijesnih zbivanja, kako onih s otvorene pozornice, tako i onih iza njezinih kulisa, pa je zanimljivi sadržaj tog davnog sastanka u Predsjedničkom uredu htio učiniti dostupnim povjesničaru Tvrtku Jakovini koji o takvim zanimljivostima upravo piše knjigu. Stoga je Hrvatskom državnom arhivu, gdje je taj transkript pohranjen, uputio zahtjev koji je – ma gle čuda! – bio rutinski odbijen, budući da ta ustanova »nema ovlasti da izda odobrenje za uvid u arhivsku građu nastalu djelovanjem Franje Tuđmana«.

Lončarov je zahtjev proslijeđen Vladi pod ravnanjem Tuđmanova obožavatelja Zorana Milanovića, odnosno njezinu deseteročlanom Povjerenstvu za sređivanje arhivskoga gradiva od posebnog nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid i njegovo korištenje, sastavljenom od predstavnica i predstavnika Ureda predsjednice Republike Hrvatske, Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, Sigurnosno-obavještajne agencije, Vojne sigurnosno-obavještajne agencije, Agencije za zaštitu osobnih podataka, Hrvatskog državnog arhiva i ministarstava pravosuđa, obrane, unutarnjih poslova te vanjskih i europskih poslova.

Zahtjev je glatko odbijen i na toj adresi, a Vlada je usput iskoristila posljednje dane svojega mandata da rokove dostupnosti »arhivske građe nastale djelovanjem Franje Tuđmana« uskladi s tretmanom ostalog arhivskoga gradiva od trajne važnosti za kulturu, povijest i druge znanosti, koje se smije koristiti tek 30 godina nakon nastanka, a čija se nedostupnost proteže i na čitavih pola stoljeća ukoliko je klasificirano kao tajno zbog toga što sadrži podatke vezane za vanjske poslove, obranu i poslove nacionalne sigurnosti, pa se zato smatra da bi njegovim objavljivanjem nastupile štetne posljedice za državni interes.

Budimir Lončar bi tako u transkript »zanimljivog tajnog razgovora« sa starim prijateljem u najboljem slučaju mogao zaviriti tek 2027. godine, nakon što proslavi 103. rođendan, a nije isključeno da se to čekanje protegne i sve do kasnog ljeta 2047. Nešto kraće bi mogao čekati povjesničar Albert Bing čiji je zahtjev da mu se omogući uvid u građu povezanu s Planom Z-4 za integraciju okupiranih područja također odbijen na istoj sjednici Povjerenstva. On bi se trebao strpjeti do 2024. ili – što je vjerojatnije – do 2044.

Toliko strpljenja neće trebati Anti Nazoru, ravnatelju Hrvatskog memorijalnog dokumentacijskog centra Domovinskog rata, jer on za sada ostaje jedini sretnik kojemu je Milanovićeva Vlada odobrila korištenje »arhivske građe nastale djelovanjem Franje Tuđmana«, i to za potrebe istraživanja »okolnosti okupacije Vukovara«. Taj se presedan dogodio prije dvije godine, kada je – za razliku od Nazora – odbijenicu banskodvorskih čuvara Tuđmanovih pisanih tajni, i to bez ikakva obrazloženja, dobila Julijana Antić-Brautović, znanstvenica iz Konavala, kojoj je palo na um da napravi doktorat na temu tajnih razgovora i pregovora o »razmjeni teritorija između Hrvatske, Savezne Republike Jugoslavije i Bosne i Hercegovine«. A da je takvih razgovora i pregovora bilo, poznato je i Julijani Antić-Brautović i svima koji su čitali neke Tuđmanove transkripte, objavljene u vrijeme kada ih je Stjepan Mesić učinio dostupnima javnosti. Kakve se sve ideje o prekrajanju granica kriju u gomiletini ostalih transkripata i drugih papirina, saznat ćemo za nekih 25 godina, kada se deklasificiraju dokumentirana svjedočanstva o toj gruntovnoj opsesiji popravljača hrvatske kifle.

Do tada će nas ključari »arhivske građe nastale djelovanjem Franje Tuđmana« držati u blaženom neznanju, uvjereni da bi njezinim objavljivanjem mogle nastupiti »štetne posljedice za državni interes«. I time nam ustvari poručuju kako je bolje da nikada ne saznamo kakve su posljedice za državni interes Republike Hrvatske nastale samim Tuđmanovim djelovanjem.