Zadnja linija obrane Franje Tuđmana

Povezani članci

• Darko Cvijetić: HRVATSKOSRPSKI FAUN
• ŠEST OSOBA U PRITVORU ZBOG ISTICANJA FAŠISTIČKIH SIMBOLA U BLEIBURGU
• Lučićev doprinos filozofiji zlosilja
• Renato Baretić: Hvala ti Oče Seppy što ne izgubišmo od uvijek neugodne Gruzije
• Obilježavanje godišnjice dešavanja u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu
• Otvoreno pismo svim članicama PIC-a u BiH

Nema dvojbe, ovo što sada gledamo gore je i od onoga kada su počinjeni zločini zbog kojih su osuđeni Gotovina i Markač. Tada je te zločine netko trebao objelodaniti i na njih brzo reagirati, što je mala ali hrabro ustubočena grupa medija, nevladinih udruga i opozicijskih političara i učinila. Sada kada se o tim zločinima praktički sve zna i nije bogzna kakvo junaštvo o tome govoriti, spomenuta grupa osula se na šačicu entuzijastičkih kolumnista i nevladinih organizacija. A čitava regimenta hrvatskih političkih prvokategornika i navodnih prijatelja Haškog suda napravila je u gaće i začkomila.

Šute premijerka Kosor, šuti predsjednik Josipović, šuti šef opozicije Milanović, šute svi, jer nitko ne želi prevaliti preko usta dva slova političke abecede koja se sada nasušno nameću. Da, zločina je bilo, iako mi ne prihvaćamo kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata, ali bez obzira kako to završilo u drugostupanjskom sudovanju, već sada se ispričavamo zbog srpskih žrtava i upućujemo na Tuđmana i njegovu vlast kao glavne krivce za to. To su ta dva slova. Nitko ih međutim ne želi izreći, čak ni preko volje precijediti kroz zube. Nitko osim klijenta hrvatskog mirovinskog fonda Stipe Mesića, a i to uz jedan groteskni detalj koji je dodatno osramotio i ponizio Hrvatsku.

Čitav tjedan, naime, cijela je zemlja u mukloj tišini čekala da se čovjek vrati iz Kine – gdje je umirovljenički mogao ostati i mjesec-dva, ali eto imali smo barem toliko sreće da nije – kako bi se čula prva potpuna, ili relativno potpuna istina o zločinima zbog koji su osuđena dvojica generala. I Mesić je, vidjeli smo, to i napravio, ostavši na razini koju njegovom nasljedniku očito nije dano nikada dosegnuti. Rekao je da je zločina bilo više nego što javnost i danas zna, da je Tuđman naprotiv bio o njima obaviještan iscrpno i u realnom vremenu, i da krivicu prvog presjednika treba do kraja osvijetliti i osvijestiti kako bi Hrvatska i njeni građani prestali biti njegovi taoci. Točka.

Karamarko i Mesić

Nepotrebna obrana od davanja transkripata

Umirovljenik je ovim rekao sve što radno aktivni dio hrvatskih političara nije smio ili htio, iako se i on sam, polemikom s Tomislavom Karamarkom, djelomično sveo na razinu njihovog kalkulantstva. Zna se, naime, da su Mesić i Karamarko među najzaslužnijima što je Gotovina poslije više godina skrivanja zaskočen i otpremljen u Haag. A sadašnjom svađom tko je od njih dvojice kriv što je brijunski transkript završio u Haagu, sami su sebe stavili u defanzivni položaj da se brane od nečega od čega se ne treba braniti. Kao da su napravili nešto nedopustivo, a ne ultimativno poželjno i jedino moguće. Dakle, čak i na Mesićevom primjeru dade se djelomično očitati ovo opće srozavanje klime u zemlji nakon presude dvojici generala.

No, za njega se barem može reći da je više žrtva nego poticatelj te klime, dok su glavni krivci na drugoj strani. Vidim ih, zar to treba pogađati, prije svega u Josipoviću i Kosorovoj, jer se njihova odgovornost mjeri puno oštrijim metrom od bulumente huškačkih medija. Ili od pravničkih bezveznjaka koji sada pokušavaju spasiti generale i Tuđmana rušenjem kvalifikacije udruženog zločinačkog pothvata, iako je i djetetu u pelenama jasno da time više rade na spašavanju srpskih optuženika i osuđenika (koje je ta kvalifikacija daleko više zakačila). Ne, ne radi se samo o tome da Kosorova svojom istragom o tome tko je predao brijunski transkript, a Josipović svojom inicijativom da se još jednom provjeri autentičnost tog transkripta, direktno rovare protiv Haaškog suda uplićući se u njegove nadležnosti. U krajnjoj liniji, baš me briga za Haag, neka sam štiti svoj autoritet ako misli da je ugrožen.

Štitonoše s Markovog trga i Pantovčaka

Ovdje je puno važnije nešto što se tiče same Hrvatske, a to je da nam se sada pred očima diže mažinoovska zadnja linija obrane Franje Tuđmana. I to, pazi ovo, ne od strane onih koji pripadaju soju njegovih ljutih štitonoša koji će ti skočiti u oči ako zucneš išta protiv njihovog jedinog Jape. Nego, molim lijepo, od strane onih koji pripadaju soju finih postuđmanovskih reformatora (Kosor), ili još finijem soju navodnih opozicionara koji formalno nikada nisu spadali u Tuđmanov krug (Josipović). Sada je baš taj sve sam fini svijet lijepo zapaprio svojoj zemlji. Presuda Gotovini i Markaču jasno je, naime, rekla da je glavni kolovođa zločinačkog pothvata bio Franjo Tuđman, što je idealna, nikada bolja prilika da se njega svede na pravu mjeru.

A to znači da ga se skine s nebeskih visina neupitnog ‘stvoritelja Hrvatske’, jer je jasno kao dan da je iniciranjem ili toleriranjem ratnih zločina istodobno radio i na njenom potkopavanju i razvaljivanju (što bi se i dogodilo da je Tribunal prihvatio tezu mahnitih hrvatskih antihaških puntara da je ovo ‘presuda Hrvatskoj i hrvatskom narodu’). Ali, ništa od toga nije dojmilo Josipovića i Kosorovu. Naprotiv, svojim gromkim prešućivanjem što je Haag rekao o prvom predsjedniku, oni su direktni krivci što se s njega sada ne skida lažnu pozlatu, niti ima izgleda da se to u doglednoj budućnosti dogodi. Štoviše, praktički su dali za pravo Tuđmanovim promidžbenjacima iz devedesetih koji su ga proglasili ‘hrvatskim Georgeom Washingtonom’, čemu se tada smijalo ne samo u svijetu nego i u Hrvatskoj.

Tuđman nije tražio da ga bilo tko štiti

Ajde da vidim tko će se danas tome nasmijati. Navodno kultiviraniji dio hrvatske političke klase praktički je posvojio tu humornu lasku Tuđmanu i ne bih se začudio ako se ona uskoro bude učila i u školama. Osim toga, ne znam je li Josipoviću i Kosorovoj ikada palo na pamet sljedeće. Sve što znamo o prvom predsjedniku govori da on uopće ne bi tražio njihovu zaštitu i skrbništvo. Pa, nije on ostavljao za sobom slonovske tragove u obliku tomova i tomova transkripata da to poslije netko skriva. Nego je, uvjeren da svojom ‘genijalnošću’ zadužuje ne samo Hrvatsku nego i cijeli zapadnokršćanski svijet, htio da svi sve znaju o svemu što je napravio, uključujući Oluju. I sada o njoj zbilja sve znamo. Doduše, čak i takvi pravni autoriteti kao Nobilo i Prodanović misle da između sastanka Tuđmana s generalima na Brijunima i zločina u Oluji i poslije nje nije moguće povući direktnu poveznicu.

Ali, to malo govori o meritumu stvari. Ni sudac Orie nije našao tu poveznicu, ali je zločine povezao s još nekoliko stvari na osnovu kojih je zaključio da je Tuđman svakako kriv za njih (njegove izjave poslije Oluje, haško svjedočenje Petera Galbraitha, sprečavanje povratka Srba, nekažnjavanje zločina). A, pazi ovo, sam Tuđman bio je čak i opširniji i eksplicitniji od Orieja u razotkrivanju samoga sebe. Još prije nego što se dogodila Oluja, čak prije i nego što je počeo rat, on je u ‘Bespućima povijesne zbiljnosti’ pisao nadahnute ode genocidu i etničkom čišćenju, te izrijekom govorio o potrebi ‘obrambene agresije protiv srpstva’.

Istinabog, nikada se ne bih složio da mu je Orie i ovo pripisao u grijeh, jer je a) Tuđman to pisao kao povijesničar, koji dok ostaje samo kod napisanoga ne smije podlijegati kaznenoj odgovornosti, i b) zato što je bio loš, nikakav povijesničar, pa to vrijedi utoliko prije. Ipak, ne mogu da ne pitam Josipovića i Kosorovu, uz ispriku što im se izravno obraćama, zar vam to, uvaženi gospodine i uvažena gospođo, nije dovoljno. Pa, čovjek je, zaboga miloga, sam savršeno precizno priznao što je htio u ratu 1991-95, i otkud vama ta silna potreba da ga branite od njega samoga. Radije brinite o sebi.

Njega će povijest zadržati u pamćenju kao neosuđenog ratnog zločinca, a vas kao potrkala koja su ga odmah poslije presude brižno pokrili blaženičkom haljom. Ovo drugo jedva da je išta bolje od prvog.