Za šaku eura
Povezani članci
Nakon višemjesečne samoizolacije građana prouzrokovane ekonomskom situacijom, te izopćenja kulture kao nepoželjnog stanja duha i medijskog lešinaranja u stotine navrata, Mostar polako ulazi u još jednu ljetnu, to jeste turističku sezonu. Sezonu kada se ljudi hvataju za zlatnu slamku spasa i izlaze na užareni asfalt prepun žvakaćih guma koje se tope, glorificirajući svoj grad kao raj na zemlji nakon što su demonizirali sve ostale turističke atrakcije u BiH.
Piše: Srđan Gavrilović
Nekada najveće kulturno i turističko središte u Hercegovini, a danas grad urušenih i poremećenih vrijednosti u rukama političkih elita, nastavit će da teži ka kratkotrajnom materijalnom uzdizanju, komercijalizirajući svo svoje kulturno naslijeđe, svodeći ga tako na nivo privatnog vlasništva, krenuvši od Mosta, simbola grada, veličanstvene monumentale pod zaštitom UNESCO-a.
U ovoj hercegovačkoj palanci, turisti su svake sezone tretirani kao potrošna i lako kvarljiva roba koju je potrebno što prije iskoristiti i zamjenuti novom. Sve frustracije bilo koje prirode, nakupljene tokom mračnog perioda zimske sezone u kojem se osim primitivizma i nacionalizma ništa značajnije nije desilo, građani će ih moći u vidu ispušnog ventila uspješno kanalizirati nad „strancima“. Imajući u vidu da ovaj odnos nije nimalo bezazlen, nego veoma štetan po ugled, najbolja opcija bi bila da se svi turisti stave pod neku simboličnu zaštitu agencije za uvoznu robu, obilježeni markicom i pečatom kao potvrdom da se radi o proizvodu prve klase sa produženim rokom trajanja.
Primitivizam kao dokazana pojava masovnog zaglupljivanja, ne može biti jedini krivac za totalni poremećaj osjećaja vrijednosti ne samo prema turistima nego i sugrađanima, jer se uređivačka politika turističke zajednice i njihovih stranački obojenih pijuna mora osuditi zbog vrijeđanja dostojanstva ljudi koji nisu dio ovog cirkusa. Nesposobnost skrojena nepismenošću i neusmenošću ljudi na izabranim funkcijama, svake godine završava žalopoljkama radi još jedne blijede sezone sabotirane radom „na crno“.
Grcanje u apsurdnim i klišeiziranim sadržajima koji ne privlače nikoga osim izgubljene i neosviještene mase je sve što stoji u sezonskoj ponudi pod etiketom „kultura“. Kao što sam već naveo, izopćenje istinskog pojma kulture je unazadilo grad do te mjere, da se svaki sadržaj vrijedan ovog naziva slavi kao posljednji. Premalo je kulturnih institucija i događaja koji su usprkos svim stradanjima preživjeli i uz pomoć ljudskog duha koji nije pokleknuo u ovom distopijanskom vremenu, uspjeli sačuvati cjelinu i odbaciti svaku mogućnost da budu pretvoreni u nefunkcionalne fragmente kojima danas svjedočimo. Osnovna funkcija kulture je da brani čovjeka od ravnodušnosti, i kada se tome posvetimo, moći ćemo sagledati stvari mnogo jasnije, a to je da uspješne sezone bez kulture i umjetnosti jednostavno nema.
Kako napredovati sa turizmom?
Iako se radi o vrlo kompleksnom problemu koji iziskuje korjenite promjene u rukovodstvu i od kojeg su idiotski nastrojene vlasti digle ruke, istraživanja su pokazala da se radi o nedovoljnoj primjeni marketinške koncepcije u sistemu turističkih zajednica u Hercegovini, koja radi nedostatka finansijskih sredstava i nekvalitetnog kadra se vrti u začaranom krugu bez mogućnosti ikakvog napretka. Hercegovina ima sve predispozicije da stvori kooperativnu umreženost gradova koja bi funkcionirala od Konjica, Mostara, Počitelja, Stoca, Trebinja pa sve do izlaza na more, Neuma, ali lični i nacionalni interesi uništavaju samu plemenitost i korisnost ove ideje. Do pomaka bi jedino moglo doći ako bi se podigla svijest ljudi o doprinosu kolektivu, što bi suzbilo pohlepne namjere vlastodržaca, pa i samih nas prema ovoj grani privrede.
Ljeto se primiče a pučanstvo se sprema otvoriti kase i izvrnuti prazne džepove na sunce. Prodavati i hraniti svoju patnju raznoraznim valutama je instant uspjeh. Požari će bjesniti, a mi ćemo u hladu košćele ispijajući treću kafu, gledati hrvatske kanadere kako kruže našim nebom.