Za društvo obiteljskih klanova ne može biti mjesta u zajednici evropskih naroda

Autor/ica 👤tačno.net 11.1.2016. u 11:55

Povezani članci

Kojom srećom, međutim, da se potresi oko „reformi“ sarajevskih bolnica završavaju onim što se događa ovih dana. Jer, tamošnja čaršija naveliko raspreda o redu poteza koje gospođa predsjednikovica, zahvaljujući tome i nova direktorica Univerzitetsko-kliničkog centra Sarajevo, nedugo nakon izborne pobjede obiteljske joj partije obeća najbližim suradnicima – da će sarajevske bolnice jednom za svagda očistiti od „komunističke gamadi“.

Piše: Slavo Kukić

Zadnji kvartal protekle godine obilježiše, među inim, i učestale najave državnog vrha kako je konačno vrijeme da BiH podnese aplikaciju za EU. Optimizam, kao prethodnih godinu dana i inače, prema raji isijavaše posebice trenutačno predsjedavajući državnoga predsjedništva. Koncem listopada, recimo, on razveseli naciju, mislim na narod ove zemlje, da bi kredibilna aplikacija mogla biti spremna već do konca godine. Jer, eto, od toga nas dijeli tek poneka „sitnica“ – konačno rješavanje mehanizma koordinacije, kojeg godinama ni da utvrde ni da usuglase, ostvarivanje napretka kroz pretvaranje u život reformske agende, za koju, nažalost, stvarna spremnost ne postoji ni danas, niti će dok su takvi kao on na vlasti, skidanje s dnevnog reda pitanja Sejdić-Finci, a preko njega definitivno uvođenje u pravni sustav zemlje još jednog, trećeg entiteta i tome slično.

Kako je konac godine intenzivnije kucao na vrata, prvi čovjek državnoga vrha je sve učestalije datum dovršenja i podnošenja aplikacije za EU pomjerao – od prosinca prema koncu siječnja. Istodobno, međutim, sve izvjesnije postaje da su postavljeni rokovi sanak pusti – i da od skore aplikacije nema ništa. To, uostalom, do znanja narodu dade i jedan od najradišnijih, a i najpopularnijih iz Zvizdićeva ministarskog tima – Mirko Šarović. Nisam siguran, priznade on, da će BiH u siječnju predati aplikaciju. Dapače, iz Bruxellesa nam neizravno poručuju da sačekamo. Prema tome, zaključi Zvizdićev zamjenik, puno je realnije da bi tu obvezu vlasti ove zemlje mogle izvršiti do sredine 2016. godine.

U tjednu iza nas Šarovićeve sumnje ponovi i prvi čovjek Vijeća ministara. No, tješi nas on, i nije najvažnija stvar na svijetu hoće li sve to biti završeno nešto prije ili nešto kasnije – puno je važnije da je aplikacija pripremljena na način koji jamči da će od institucija EU odmah biti i razmatrana i usvojena.

Kako će sve to progutati Dragan Čović? Razmišlja li lider HDZ-a da mu izjave iz drugog dijela prošle godine dio građana ove zemlje pamti i danas – da ih, uostalom, pamti i dobar dio onih koji na posljednjim izborima glasovaše za njega? Ili mu, eventualno, izjave predsjedavajućeg Vijeća ministara i njegova zamjenika dođu „k’o kec na deset“ u realizaciji plana kojeg u glavi ima od prvog dana nakon održanih parlamentarnih izbora – da vlast po vertikali koncentrira oko terceta kojeg bi, osim njega, činio i dvojac Dodik-Radončić?

Vrag bi ga znao, ali posljednje izjave mu sugeriraju baš to kao mogućnost. Ne završi li se aplikacija na vrijeme, do konca siječnja, „mačka za rep“ bi, ako stožernika dobro razumjeh, povući mogli najodgovorniji – dakle Zvizdić i Šarović. Jer, pojašnjava on, Predsjedništvo države je, odlukom da će aplikacija biti predana do konca siječnja, nedvosmisleno dalo do znanja da je za evropski put – a svi ostali se prema tome, žele li u svojim stolicama i dalje ostati, moraju i sami ravnati.

Hoće li aplikacija BiH za EU do konca siječnja biti i predana ostaje da se vidi. Osobno, dakako, držim da to i nije najvažnija stvar na svijetu – kao što specijalno nije važna ni mogućnost da njezino nepridavanje bude iskorišteno za novo pretumbavanje vlasti. Suštinsko je, međutim, pitanje koliko je BiH napravila stvarni progres koji joj pravo na takvu aplikaciju i osigurava. Što se, recimo, mene tiče, o progresu je u javnom prostoru krajnje neozbiljno zboriti – niti je obilježio prošlu, niti ga je realno očekivati tijekom tekuće godine.

Nemali je, priznajem, broj i onih koji su ovakvim tezama spremni parirati određenim faktima – pa i činjenicom da je za svoje napredovanje u 2015. godini BiH dobila najpozitivnije izvješće Evropske komisije do sada. No, koliko to može biti i argument koji „pije vode“? Pozitivno izviješće, istina je, može biti odraz stanja u bosanskohercegovačkom društvu i državi. Ali, istina je i to da ono može biti posljedica i interesa Evropske unije koji se prelamaju baš na Bosni i Hercegovini. A, u konkretnom slučaju takva mogućnost i nije daleko od pameti – jer, ne „osvoji“ li ovu zemlju EU, već sutra bi je mogao za sebe strateški vezati netko drugi, onaj kome je ona također u zoni važnog mu geopolitičkog interesa.

Pita li se, primjerice, mene, ova vrsta motiva Evrope da nas hvali mimo iole dobra ukusa bi mogla biti vrlo blizu istini. Jer, činjenice s hvalospjevima i nemaju neke veze. O kakvom se to napretku može govoriti u zemlji u kojoj nacionalne trube javni prostor truju i intenzivnije i zločestije nego svih prethodnih godina – i prijete opasnijom destrukcijom od one koju se u prethodnih dvadeset godina moglo i usnuti? A dokaze za to se pronaći može svaki dan i na svakom koraku. Dodik to, istina, radi sirovije od ostalih. U prilog tome, uostalom, govore i najnoviji mu istupi povodom 9. siječnja – da je Republika Srpska država, a da BiH to nije, da se ona kao država može održavati samo zahvaljujući infuziji sa strane, s aparatima svjetskih centara moći, ne i bez njih itd. No, specijalno drugačije, osim što to rade puno suptilnije, prema njoj se ne odnose ni drugi, SDA-HDZ dvojac posebice.

O kakvom se, potom, napretku može govoriti u zemlji u kojoj je šapa politike poklopila čak i ustavne sudove. Za Ustavni sud RS-a to je, istina, evidentno već nekoliko godina. Godina iza nas, međutim, pokaza da istu sudbinu doživi i Ustavni sud Federacije. Prisjetimo se, uostalom, Zakona o električnoj energiji i apelacije Milana Dunovića, potpredsjednika Federacije u vezi s njim. Prisjetimo se, potom, reda poteza i Ustavnog suda i Vlade Federacije koji tjera na razmišljanje da je hodogram dogovaran kako bi se izigrao ustavni sistem kojeg ustavni sud ima obvezu braniti – a u uvjetima neovisnosti ove institucije u odnosu na političku moć kojom raspolaže izvršna vlast takvo što je nemoguće i zamisliti.

O kakvom se napretku može govoriti u zemlji čija se vlada, njezin prvi čovjek posebice, sprda sa svima oko sebe. Da, nisam pogriješio, čovjek se doista sprda. Jer, kako, recimo, objasniti sve ono što od dolaska na ovu dužnost federalni premijer čini sektoru rada? U startu je, prisjetimo se lipnja-srpnja prošle godine, odbijao i pomisao na bilo kakvo popovanje u odnosima između kapitala i rada. I, stjecao se dojam, bio je na strani rada. Jer, obećavao je kako mu je cilj povećavanje minimalne plaće u Federaciji na 450 do 500 maraka.

A što čini danas? Sve suprotno – a suprotno i zakonima ove zemlje. Ne priznaje postignute dogovore koji ga se, zapravo, i ne tiču, dogovorenu minimalnu plaću između poslodavaca i sindikata, iako je ona daleko ispod njegovih obećanja, proglašava društveno opasnom, postignuti dogovor, mada on ni do danas nije potpisan, šalje na ocjenu ustavnomu sudu – još samo da ovaj sve to, iako dogovoreno nije i potpisano, proglasi neustavnim pa će se Novalićevoj sprdnji i sam pridružiti – i sve to, zamislite, i to u više navrata, narodu prodaje kao obranu radnika od sindikata i poslodavaca od vlastitih im udruženja.

O kakvom se, na koncu, napretku može govoriti u zemlji u kojoj je javno dobro pretvoreno u privatnu prćiju – i u kojoj se čak i to tumači vitalnim interesom? U prilog tome svjedoči nasrtaj na javna poduzeća kakav je teško pronaći u iti jednoj drugoj tranzicijskoj zemlji – i javno priznanje paralelne egzistencije hrvatskih i bošnjačkih elektroprivreda, telekoma i inih. U prilog tome, na koncu, svjedoče i najnovija događanja oko sarajevskog dijela zdravstvenog sustava i demonstriranje obiteljske moći prvog bračnog para u Bošnjaka – ali i tobožnje im pravo da o tom sustavu i njegovim reformama odlučuju mimo institucija države, na način, dakle, koji ih prikazuje njegovim privatnim vlasnicima.

U tom obećanju, naime, a i procesima koji uslijediše, danas su mnogi skloni tragati i za razlogom ostavke donedavnog prvog čovjeka ove federalne zdravstvene institucije – jer, ostavkom možda i spasiš radno mjesto, bez nje „sječa glava“ te ni samog neće zaobići. U tom obećanju, potom, krije se najveći dio razloga zašto zaposlenici sarajevske Opće bolnice, u kojoj je gospođa predsjednikovica donedavno dirigirala, potpisuju zamolbu koja nije plod vlastite im, nego pameti gospođe predsjednikovice – da bi joj, k’o biva, bili do neba zahvalni ako bi im odobrila prelazak u Univerzitetski klinički centar jer, eto, tu gdje su spiskali radni vijek, sada im je konačno jasno, ne postoje odgovarajući uvjeti za razvoj vlastite im struke.

Neki, doduše, to ni do danas nisu shvatili. Ne shvaća to, recimo, Momir Šmitran, liječnik sarajevske Opće bolnice – pa zato i odbija potpisati zamolbu koju mu gospođa turi pod nos. Ne želi „drski“ Šmitran napustiti bolnicu u kojoj provede radni vijek – i u kojoj se više ni sam ne može razvijati. Ali, ne shvaća to ni liječnička komora sarajevskog kantona pa zato „dobronamjernu pomoć“ bakirbegovice proglašava mobingom nad zaposlenicima – iako, njoj takvo što nije ni na kraj pameti.

No, shvatiti će oni – i Šmitran i liječnička komora i njima slični – i to vrlo brzo. Jer, za koji mjesec, kako gospođa predsjednikovica i obeća, te „komunističke gamadi“ neće biti ni na mapi. A to je, dakako, nužno – zbog evropskoga puta, zbog reformske agende, zbog još jednog pozitivnog izviješća.

Što reći na sve to? Najbolje, ništa. Jer, sve to je doista sprdnja – s građanima ove zemlje, s evropskim putem, sa zdravom pameću. I, što se mene tiče, za takvo, dakle društvo obiteljskih klanova, ne može biti mjesta ni u zajednici evropskih naroda.