Za čovjeka se nema 90 maraka mjesečno

Povezani članci

• Tito, majci (4. maj osamdesete)
• AGNIESZKA SE PITA ŠTO KOLINDA PRIČA
• Bronca Čavoglave
• Masovna grobnica: Posmrtni ostaci Srebreničana na deponiji u Kozluku
• Preživjeli iz Logora 14 u Sjevernoj Koreji
• Saša Leković: Promoviraju se teze koje opravdavaju primitivizam

Za ljude koje je ovo društvo srozalo i odbacilo, taj novac ne bi značio samo komad hljeba i tople čorbe već i nadu.

Dvadeset godina nakon rata, mještani naselja Ljubija kod Prijedora poniženi su i obespravljeni. Na rudna bogatstva ovog kraja kao da su svi zaboravili. Nekada je tamo bilo i svijeta i života, ali je kažu vrijeme odavno stalo. Najugroženiji među njima, oni koji sebi svaki dan ne mogu priuštiti niti jedan obrok, hrane se u Javnoj kuhinji. Ali, zbog manjka sredstsava i sve više zahtjeva opstanak kuhinje je upitan.

„Pored trideset i pet redovnih korisnika Javne kuhinje, svaki dan dođe bar još dvoje ljudi da pita da li nam je ostalo išta kako bi i oni jeli. Njih upućujemo da odu ili u mjesnu zajednicu ili kod socijalnog radnika, kako bi sa njima vidjeli mogu li dobiti ili jednokratnu pomoć ili obrok. Veliki su zahtjevi, a nema mogućnosti“, kaže Karolina Vuruna, koordinatorica Društvenog centra Ljubija.

Rad kuhinje je neizvjestan  nakon decembra ove godine. Kako bi pomogli da do zatvaranja ne dođe, grupa mladih iz Prijedora pokrenula je inicijativu sa ciljem da pomognu daljni rad kuhinje. Kažu da su pokušali na razne načine doprijeti i do lokalnih vlasti i običnih građana kako bi se svi, razumijevajući ovu vrlo kompleksnu situaciju, uključili i pomogli. Rezultata nije bilo. Organizirali su brojne akcije, ali niti jedna nije urodila plodom.

Korisnici Javne kuhinje su pretežno stari, nemoćni, bolesni ili građani koji zbog nemogućnosti nalaženja posla, sebi svaki dan ne mogu priuštiti niti jedan obrok. Koordinatorica Društvenog centra naglašava da u Ljubiji i okolici ima sigurno još minimalno 130 ljudi koji čekaju obrok. Sredstava da i njima pomogne- nema.

„Opština pomaže onoliko koliko joj to dozvoljava budžet. Mi možemo tražiti i željeti, ali mi dobijamo onoliko novca koliko je za tu namjenu predviđeno budžetom. Ta sredstva jesu mala, ali nemamo način da to poboljšamo“, pojašnjava Mile Indžić, predsjednik savjeta MZ Ljubija.

Sredstava za ishranu tridesetak već postojećih korisnika Javne kuhinje, imaće do decembra. A i to pod uslovom da nikome ko se pojavi gladan, ne daju komad hljeba. Ne zato što ne mogu, već zato što nemaju odakle. A ishrana jednog korisnika mjesečno košta 90 konvertibilnih maraka.

Za ljude koje je ovo društvo srozalo i odbacilo, taj novac ne bi značio samo komad hljeba i tople čorbe već i nadu.