Vuk Perišić: Političari u napadu poput sredstava za čišćenje zahoda

Ekonomija slobodnog tržišta ne može opstati bez proizvođača koji nas svim sredstvima uvjeravaju da naš život nema smisla ako ne koristimo određeno sredstvo za čišćenje zahoda. Ne može opstati ni demokracija ako svakoj spodobi nije dopušteno da nas uvjerava da je glasovanje za njegovu stranku jamstvo blaženstva i sreće iako je očito riječ o stranci koja će izazvati, ili je već izazvala, povijesnu tragediju.

I reklama i predizborna kampanja su djelatnosti koje polaze od pretpostavke da je građanin nesposoban kupiti dobro sredstvo za čišćenje zahoda ili glasovati za neku pristojnu demokratsku stranku ako ga prethodno eksperti za medije i marketing nisu izmrcvarili ovom ili onom vrstom izvještačenog prenemaganja. Sve to samo po sebi i ne bi bilo tako strašno kada ljudi na reklamne i predizborne slogane ne bi reagirali protivno zdravu razumu. Umjesto da sumnjičavim prezirom izbjegavaju one političare i one proizvođače koji se agresivno reklamiraju na tržištu roba, usluga i političkih ideja – i to baš zato što se agresivno reklamiraju – mnoštvo ih vrlo rado prihvaća. Doista, novac uložen u marketing uvijek se višestruko isplati. Tako dolazimo do nimalo utješna zaključka da i demokracija i totalitarizam – svaki na svoj način – počivaju na gluposti i naivnosti.

Kada započne predizborna kampanja, političari ustaju u ranu zoru, rade sklekove, kuhaju, idu na tržnicu, obilaze sirotišta gdje razdragano ljube dječje guzice, navrate na kavu u popularni kafić, s bračnim partnerom šeću glavnom ulicom, a katkad se opuste i popiju čašu vina (jednu, umjereno) pa i zapjevaju neku ljigu. Ponekad plivaju u ledenim jezerima, love tigrove, skidaju se do pasa ili dokazuju kako su vjerni muževi i kako obožavaju mačke, pse i kanarince. Ne puše, a ako su ikad pušili to je bila samo marihuana, davno, u mladosti, jer Bože moj, svi smo bili mladi, znate kako je, ali upravo zato smo sada tako zreli, ozbiljni i odgovorni, ili kako su već tu simpatičnu i nestašnu priču zamislili profesionalni opsjenari iz izbornog stožera.

Prosti puk na to reagira s oduševljenom konstatacijom kako su i Oni obični ljudi. Kao da svaki čovjek nije jedinstven i neponovljiv i kao da svaki čovjek utoliko nije i običan.

Politički analitičari uoči svakih izbora zabrinuto konstatiraju da je nastupila estradizacija politike. Osim što grubo i nepotrebno vrijeđaju estradnu djelatnost tako samo pokazuju svoje neznanje, jer politika nikada i nije bila ništa drugo nego estrada. Takvi analitičari očito misle da su državni i nacionalni poslovi nešto sveto, mitsko, mistično i uzvišeno što se tobože ne bi smjelo ‘spuštati na razinu’ namijenjenu pjevačima, glumcima, zabavljačima.

Neki drugi komentatori otići će i toliko daleko da će uputiti vapaj kako treba birati ‘najbolje i najsposobnije’ neovisno od toga kakav politički program zastupaju i kojoj političkoj stranci pripadaju. Čini se da takvi komentatori još nisu shvatili da demokratski izbori nisu ni Eurosong ni sportsko prvenstvo, nego natjecanje različitih političkih stranaka i njihovih političkih programa. Neke stranke zalažu se za umjerene poreze, neke stavljaju naglasak na zaštitu okoliša, neke na radnička prava, a neke druge za beatifikaciju ratnih zločinaca. Građani u njihovim programima prepoznaju ili ne prepoznaju svoje interese i zato se na izborima odlučuju – ili bi se trebali odlučivati – za političke stranke, kakvi god da su njihovi predstavnici.

Stupanj opasnosti političara

Najopasniji su oni koji, osim što tragaju za ‘najboljima’, kažu da nas trebaju ‘voditi’ ti isti ‘najbolji’. Političari ne postoje zato da bi bilo koga vodili bilo gdje, a ponajmanje ‘nas’, već zato da bi širili prostore individualne slobode i blagostanja. Političari koji sebe vide kao ‘najbolje vođe’ u pravilu i ne raspisuju sljedeće izbore ili ih pretvaraju u farsu, a za njih ne glasuju ljudi kojima je stalo do slobode i udobnosti nego do mučeništva ili korupcije, ovisno o tome kakvu im je ulogu vođa namijenio.

Konačno, politika i javna služba nisu teški i zahtjevni poslovi za koje je potrebno izabrati ‘najbolje’, jer je općepoznato da te poslove mogu obavljati ljudi vrlo prosječnih, pa i oskudnih sposobnosti. Nerijetko se takvi ljudi upravo zato i bave politikom. U tome nema ničeg lošeg jer svatko ima pravo na posao koji je primjeren njegovim sposobnostima. Nesposoban političar potencijalno je uvijek manja opasnost od sposobnog političara. Za provedbu podnošljiva političkog programa, dovoljne su sasvim prosječne osobine i kvalitete jer podnošljiv politički program podrazumijeva to da je država uslužna djelatnost koja se može obavljati rutinski i nenametljivo. Kada je riječ o nekom opskurnom političkom programu, kakav je primjerice politički program aktualne vladajuće stranke u Hrvatskoj, utoliko je bolje da su njezini čelnici nesposobni upravo onoliko koliko su nesposobni, jer da se dosljedne primjene programa te stranke prihvate, neki doista sposobni ljudi izazvali bi još veću povijesnu, ekonomsku i civilizacijsku katastrofu.

Nisu izbori ni natječaj za onu nakazu od zeta ili snahe koji bi se svidjeli mami i tati. Pitanja bračne nevjere, bračnog ili izvanbračnog statusa, spolne orijentacije, nesklonosti prema potomstvu ili sklonosti prema užicima, privatna su stvar svakog građanina, pa i onog građanina koji se odluči baviti politikom. Ljubitelj duhana, seksa i kolesterola može sasvim dobro obavljati svoju funkciju parlamentarnog zastupnika, jer jedina razlika između njega, šalterske službenice, prometnog policajca i tržišnog inspektora jest ta da se parlamentarni zastupnici biraju na neposrednim izborima. Neuredan obiteljski život i nesklonost džogingu i kreveljenju u dječjim vrtićima nisu nikakva prepreka za obavljanje tih poslova, odnosno za poštivanje, ustava, zakona i interesa građana.

Ipak je po nečemu obnašanje vlasti poseban posao, ali uopće ne zato što je to posebno samo po sebi ili – ne daj Bože – zato što zaslužuje posebno poštovanje ili čast. Naprotiv, to je jedini posao koji je sam po sebi nečastan.

Šalterska službenica i prometni policajac raspolažu moći da građaninu upropaste dan, a ministar ili predsjednik vlade raspolažu s moći da građaninu upropaste život. Da stvar bude gora, i šalterska službenica i prometni policajac i predsjednik vlade i svi javni službenici žive od tuđeg novca. Financiraju se iz poreza, dakle iz puke ovlasti države da od građana ubire novac. To ne znači da su svi javni službenici i svi političari nemoralne osobe. Svoju nečasnu poziciju, odnosno potrebu civiliziranog društva za ustanovom kakva je država, moralan političar može iskupiti tako da se prema građanima, dakle prema svojim poslodavcima, odnosi sa strahopoštovanjem i s onom istom nelagodom koju osjeća svatko tko je u prigodi da nekome uništi raspoloženje ili sudbinu. Moralan političar u svako je doba zahvalan demokratskoj javnosti što ga podvrgava kritici ili izvrgava ruglu jer mu javnost tako pomaže u iskupljenju i stvara mu prigodu da se skrupulozno ispriča što je primoran obavljati jedan nezahvalan posao.

tportal
O onim, pak, političarima koji sebe vide kao svećenike kulta države i koji u vlasti vide oltar u koji puk treba buljiti sa strahopoštovanjem i o onima koji su toliko drski da uvjeravaju građane kako bi im država trebala biti važnija od njihova vlastita komoditeta, doista ne treba trošiti riječi.