Vuk Perišić: Kad se bira između propasti i licemjerja

U političkoj i medijskoj javnosti Hrvatske povodom uhićenja Ratka Mladića dominira teza o licemjerju srbijanske političke elite, odnosno teza da ga srbijanske vlasti nisu uhitile zato što drže da je to potrebno po pravdi i

zakonu, već samo zato što je pritisak iz Europske unije postao nepodnošljiv do mjere da je vladajuća elita procijenila kako bi odgađanje uhićenja donijelo više štete nego koristi.

Teza je vrijedna pozornosti jer je vrlo vjerojatno, ako ne i zasigurno, točna. To ne znači da u srbijanskoj vladajućoj eliti nema pojedinaca i snaga koje se iskreno gnušaju ratnih zločina, no oni, kao i njihovi hrvatski pandani, nisu predmet ove rasprave.

Demokracija, za razliku od totalitarizma i autoritarizma, ne teži moralnom savršenstvu i moralnom samozadovoljstvu. Ona je oblik vladavine u kojem neiskrenost i licemjerje mogu imati, i često imaju, poželjne učinke, neovisno o tome jesu li posljedica parlamentarnog, medijskog ili vanjskopolitičkog pritiska.

Da nema licemjerja, Ratko Mladić ne bi bio uhićen, a dobro je da je uhićen.

Ne bi bez licemjerja Hrvatska i Srbija s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju održavale kakvu-takvu, pa barem i ovakvu suradnju, a dobro je sve dok postoji ikakva suradnja. Uostalom, da je suradnja potpuna i iskrena, taj sud ne bi bio ni potreban.

Ne bi bez licemjerja bilo ni pregovora o pristupanju Europskoj uniji, kao što bi, da nisu licemjerne, hrvatska i srbijanska vladajuća elita javno priznale da teže članstvu u Uniji samo zato što su procijenile da nemaju dovoljno snage ni petlje svoje zemlje preobraziti u nesumnjivo suverenu, nesumnjivo samostalnu, nesumnjivo gladnu i nesumnjivo klinički ludu Sjevernu Koreju. Vladajuće elite u pristupanju Uniji vide priliku za svoj opstanak, ali nebitno je kakvi su njihovi motivi kad će u konačnici obje zemlje, prije ili kasnije, postati članice Unije, od čega će građani imati koristi. Najveća korist sastojat će se upravo u tome što će se vladajuće elite odreći dijela svoje suverenosti, pa im građani više neće biti prepušteni na milost i nemilost.

Ne bi bez licemjerja bilo ni dovršetka pregovora o razgraničenju u čaši piranske vode. Ni poboljšanja položaja manjina. Ni borbe protiv korupcije, koliko god da je kampanjska i nevješto instrumentalizirana. Doduše, ne bi bilo ni korupcije, ali – hvala Bogu – to je zanemariva šteta u odnosu na tragediju koju bi bili sposobni izazvati iskreni i nepodmitljivi nacionalisti da su bili u prilici beskompromisno provesti svoju doktrinu do njezine krajnje, smrtonosne i samoubilačke konzekvence. Ne bi bez licemjerja bilo ni slobode medija i tajne službe bi i dalje uhodile slobodoumne novinare i glavne urednike. Što ne znači da ih ne uhode, ali sada to čine neprimjetno jer se licemjerno plaše skandala.

Ne bi bilo ni suđenja ratnim zločincima. Da nije licemjera sudaca – koji su u sudnicama izricali kazne, a u sudskim hodnicima govorili kako im je ‘teško’ suditi ‘našim dečkima’ – ne bi vladajuća elita pred Europskom unijom pokazivala svoje izmjereno ili odmjereno, uljepšano lice, ali bi ratni zločinci bili na slobodi.

Možda ne bi bilo ni političkih stranaka ni parlamentarnih izbora da nije bilo licemjerja? Možda sudstvo postane neovisno i tržište slobodno ako vladajuća elita bude ustrajna u svojoj prijetvornosti?

Sjećanje na rat

Da se razumijemo, to ne znači da situacija u kojoj se jedan tegobni napredak temelji na licemjerju nije žalobno mučna, ali je u svakom slučaju poučna.

Autoritarizam i totalitarizam mogući su samo u velikim zemljama gdje vladajuće elite raspolažu s dovoljno materijalnih i bioloških resursa za dosljednu i dugotrajnu provedbu svojih zločinačkih pothvata. Male i siromašne zemlje za to jednostavno nemaju snage. Osim na mahove, i to samo u ratnim uvjetima. Zato je i sjećanje na rat i ratnike prije svega uspomena na stara dobra idilična vremena kada se sve činilo mogućim i u kojem je svašta i bilo moguće, pa i ubojstvo osam tisuća civila ili spaljivanje dvadeset tisuća kuća.

Nisu vladajuće elite krenule u pothvat umivanja svojih država u skladu s europskim vrijednostima zato što u tom licemjerju nalaze neko posebno dijabolično zadovoljstvo, već zato što drugog izbora nemaju. Ostaje im utjeha da je taj proces spor, polovičan i neskriveno neiskren. Izvorna načela koja su težila uspostavi zasebnih ili proširenih država u kojima, pak, nema nepoželjnih etničkih grupa pokazala su se kao neostvariva i utopijska, premda se isprva činilo da im ništa ne može stati na kraj.

S vremenom je postalo jasno da su nacionalistički režimi suviše slabi oduprijeti se međunarodnom sudu koji je u njihovim herojstvima prepoznao zločine, pa i domaćoj javnosti koja je u njihovoj doktrini – osim zločina – počela prepoznavati glupost i besmisao. Nove države su suviše male i siromašne za autarkičnu ekonomiju utemeljenu na bajci o žuljevitim rukama, plodnoj zemlji, najljepšem moru i rudnom bogatstvu. Uz sav trud koji ulaže u kontrolu medija, vlast je shvatila da je nemoćna pred poplavom svjetskog medijskog pluralizma. Ne samo da je postalo nemoguće sakriti neugodne istine, nego je postalo nemoguće prikrivati relativizam i raznolikost pogleda na svijet i načina života.

Viziju sretne obitelji – tu neizbježnu i najslađu sastavnicu svake nacionalističke doktrine – na čelu s vrijednim i bogobojaznim domaćinom koji je, obranivši zemlju i ‘narod’, odložio pušku i vratio se plugu, motici, skrušenoj ženici i poslušnoj dječici postalo je nemoguće nametati kao apsolutnu i jedinu vrijednost, štoviše, inzistiranje na njoj samo potvrđuje da je riječ tek o jednom od mogućih načina života koji, usput rečeno, nije nimalo privlačan. Ono zamršeno klupko moralnog i intelektualnog kretenizma koje nacionalisti nazivaju ‘obiteljskim vrijednostima’ ili ‘nacionalnim identitetom’ privremeno bi se moglo pokušati okameniti zatvaranjem granica, presijecanjem internetskih veza, zabranom satelitskih antena i uvođenjem svakodnevne i obvezne vjeronauke, ali upravo onoliko koliko izvjesni krugovi za tim čeznu toliko su nemoćni to i provesti. Prekasno je. Raspalo se stakleno zvono nacionalističkog autizma. Bilo ga je moguće održavati samo ratom – koji je zato i vođen.

Patrijarhalni način života, rasprave o tvorbi futura ili srednjovjekovnim zlatnim žlicama, čitanje Aralice i Ćosića, izmišljanje novih riječi, pletenje paške čipke, pečenje šljivovice-mučenice, uopće svako bezopasno pomanjkanje stila i ukusa, nisu ništa drugo nego stvar slobodnog izbora, dakako pod uvjetom da se poštuje tuđi izbor riječi, pisaca i životnog stila, a – nadasve – pod uvjetom da onaj branitelj domovine i obitelji ne prebije ženu ako nosi kratku suknju, ne ubije Boga u djeci zato što ne vole ići u crkvu i ne razbije ogledalo kada u njemu ugleda branitelja domovine i obitelji. Nije zrcalo krivo što ga ne zanima tko je bio agresor, a tko žrtva. Njega zanimaju sličnosti.

Nacionalisti u Jugoistočnoj Europi odavno su između spektakularne propasti i licemjerja lukavo izabrali licemjerje. Svojedobno uhićenje na Kanarskom otočju i nedavno uhićenje u okolici Zrenjanina samo su sporedne posljedice tog izbora. Oni među njima koji su pošteno i dosljedno ostali vjerni nacionalističkoj doktrini, osjećaju se bolno prevarenima.

Ipak, nepravedni su kad licemjere u svojim redovima optužuju za izdaju jer ne bi licemjeri pregovarali s Europom i surađivali s Haagom kad bi bili dovoljno veliki i jaki da se odupru Europi i Haagu i kada samodovoljna državica u kojoj su ubojstvo i mržnja preobraženi u vrlinu ne bi bila utopija. Jedina razlika između proeuropskih licemjera i nepodmitljivih nacionalista jest da su ovi prvi shvatili da je riječ o utopiji, pa se sada vlastoljubivo bore za politički opstanak i pritom ponekad čak i učine nešto korisno. Drugi, instinktivni kakvi već jesu, vidjeli su u jednoj presudi, odnosno jednom uhićenju, slutnju velikog povijesnog i moralnog poraza. Ne, neće iza toga uslijediti katarza. Onima koji su za katarzu sposobni, ona nije ni potrebna.

tportal.hr