Vuk Perišić: Denuncijacija i nacija

Povezani članci

• Josipi Lisac je umjetnost i ljubav i zato je desničari preziru
• Ismet Smajlović: Samozvani stručnjaci
• Esad Bajtal: UJED ZMIJE SJEĆANJA
• SOVJETKA REŽIĆ – IN MEMORIAM
• POEZIJOM PROTIV ZLOUPOTREBE ČOVJEKA
• RS and Serb nationalists on the verge to let the BiH and Western Balkan powder keg explode – risking a next Balkan war

Osamdesetih godina su jugoslavenski opozicioni intelektualci uživali u otkrivanju komunističkih nepočinstava. Nije to bio beskoristan posao ali iza njega nisu stajale demokratske nego, pokazat će se, nacionalističke pobude. Čest motiv tih otkrića bila je navodna ili stvarna sklonost komunista i njihovih simpatizera da članove vlastite porodice denunciraju političkoj policiji.

Fenomen je u svakom slučaju zanimljiv. Sovjetski totalitarizam je kultom Pavela Trofimoviča Morozova uzdigao denuncijaciju na razinu moralne vrline. Pavel Morozov bio je trinaestogodišnji sovjetski pionir koji je 1932. NKVD-u denuncirao svoga oca jer se protivio kolektivizaciji. Otac je završio u Gulagu, a ostali članovi porodice iz osvete su ubili malog Morozova. Za vrijeme perestrojke utvrđeno je da je čitava priča bila izmišljena, ali je u vrijeme Staljinovog terora poslužila svrsi.

Slični su romansirana priča i film Hitlerjunge Quex nastali 1933. neposredno nakon dolaska nacista na vlast, mada se direktno ne bave denuncijacijom. Mladić se između lojalnosti prema ocu koji je član KP Njemačke i lojalnosti prema Hitlerjugendu odlučuje za Hitlerjugend pa nastrada od komunističkih batinaša. Roman i film bili su jedni od prvih Göbbelsovih propagandnih mega-projekata.

Da se totalitarni režimi oslanjaju na sentimentalne hagiografije o djeci-mučenicima i da su njihovi represivni aparati ovisni o denuncijaciji nije nikakva novost. Denuncijacija je u Trećem Reichu i Sovjetskom Savezu dosegla tolike razmjere da je Gestapu i NKVD-u stvorila i praktične probleme. Postalo je teško razlikovati lažne i odveć revnosne dojave od onih koje su imale operativnu vrijednost. U Sovjetskom Savezu cvalo je i samooptuživanje ali to je jedna druga tema. Za ovaj kontekst bitno je da su totalitarni režimi nastojali istisnuti porodicu s njenog visokog položaja u hijerarhiji vrijednosti. Niti jedan pater familias svojim autoritetom nije mogao niti je smio konkurirati Führeru ili Hazjajinu.

No, vratimo se u osamdesete godine i na moralno zgražanje opozicionih intelektualaca (čiji nacionalizam je tada još uvijek bio donekle prikriven) nad komunističkim denunciranjem članova porodice. Od siline zgražanja nisu ni primijetili da su upali u moralnu zamku. Zašto bi denunciranje članova porodice bilo strašnije od denunciranja kao takvog, od denunciranja bilo koga? Ako pristanemo na različito moralno vrednovanje denuncijacije člana porodice u odnosu na denuncijaciju nekog nepoznatog stranca, time samo učvršćujemo kulturu doušništva, a porodica i na tom području preuzima ulogu čuvara lažnog morala. Denuncijacija tako postaje nešto sasvim uobičajeno i svakodnevno na što se pristaje zbog oportunizma i kukavičluka a postaje strašna tek kada njenom žrtvom postaje član porodice. Drugim riječima, pojedinac se ne suzdržava od denuncijacije u ime vlastite savjesti i moralnih imperativa nego samo u slučaju kada je riječ o rodbini, kao da se zločinačka narav totalitarizma ne nalazi u fizičkom, mentalnom i moralnom pritisku na pojedinca nego tek u povremenom ugrožavanju porodičnog otajstva.

*

Ostavimo na stranu totalitarizam i užasna (često neizdrživa) iskušenja kojima izlaže moral i savjest. Razmotrimo kako stvari stoje u demokraciji i vladavini prava gdje se savjest suočava s moralnim dvojbama potpuno obratne naravi.

Moderni krivičnopravni sistemi poštuju delikatnost i specifičnost porodičnih odnosa pa su za članove uže porodice optuženika uveli ustanovu blagodati nesvjedočenja i isključenja protupravnosti za neprijavljivanje krivičnog djela koga počini član porodice.[1] Hrvatski Kazneni zakon, na primjer, ne isključuje protupravnost za neprijavljivanje pripremanja najtežih krivičnih djela, ali u tom slučaju dopušta mogućnost blažeg kažnjavanja članova uže porodice.[2]

Slične privilegije pod određenim uvjetima uživaju advokati, liječnici, svećenici, notari i porezni savjetnici, ali ta privilegija je – osim iz etičkih razloga – uvedena i zato što bi bez nje obavljanje tih poziva, odnosno zanimanja postalo nemoguće. Moderna zakonodavstva s pravom drže da je očuvanje nezavisnosti tih profesija važnije od efikasnosti krivičnog progona.

Kada je riječ o članovima porodice, blagodat nesvjedočenja i neprijavljivanja nesumnjivo je humana i moderna ustanova. Iza nje stoji namjera zakonodavca da članove porodice oslobodi etičkih i psiholoških muka i situacije u kojima bi bili primorani djelovati protivno interesima bliske osobe. Međutim, ta blagodat i taj privilegij imaju i svoje naličje: je li moralno ne surađivati s organima krivičnog progona kada je riječ o serijskom ubojici, manijakalnom silovatelju ili ratnom zločincu samo zato što je on bliski srodnik ili bračni drug?[3] Jasno, u ovom kontekstu nas ne zanimaju moralne dvojbe povodom krivičnih djela kakva su utaja poreza ili nenasilna krađa, već samo ona djela koja izazivaju smrt ili patnju.

Nije nam namjera da dovedemo u pitanje jednu humanu i potrebnu ustanovu modernog krivičnog prava, već da ukažemo na paradoks koji nije pravne nego moralne, pa i psihoanalitičke prirode. Nije riječ samo o privilegiji članova porodice da ne prijavljuju roditelje, djecu, braće, sestre i bračne drugove, ili da ne svjedoče protiv njih, nego i o privilegiji počinitelja da u uskom porodičnom krugu, unutar aure intimnosti, ostane monstrum i da njegovi zločini ostanu zaštićeni porodičnom solidarnošću i porodičnom tajnom. Zločin tako na stanovit način postaje privatna stvar, a porodica neka vrst moralnog i psihološkog, eksteritorijalnog azila koji je zajamčen i najgorem krvoloku.

Neprijavljivanje teških krivičnih djela nasilja, incesta i seksualnog zlostavljanja koja se zbivaju u krugu porodice je u pravnom smislu nešto sasvim drugo. Ipak, kao da i njih na neki perverzan način obavija privilegij nesvjedočenja i neprijavljivanja, iako je osoba koja inače uživa taj privilegij u ovom slučaju žrtva. Naime, općepoznato je da mnoga stravična porodična nasilja ostaju neprijavljena i nerasvijetljena i da je takozvana tamna brojka kod tih zločina nesrazmjerno velika u odnosu na, primjerice, saobraćajni kriminal koji se po prirodi stvari može dogoditi samo u javnosti.

Ta činjenica ukazuje da je mistika porodične tajne toliko jaka da je u stanju nadvladati i nagonsku potrebu žrtve da se zaštiti i potraži pomoć. Krivična djela koja je moguće počiniti samo u porodici i samo protiv bliskih srodnika su posljednjih godina samo prividno učestalija. Ona se ne događaju češće nego žrtve, na svu sreću, bivaju sve hrabrije u njihovom prijavljivanju.

Za razliku od države, koja – u najboljem slučaju – posjeduje demokratske i ustavne mehanizme za sprječavanje tiranije, porodica takvih mehanizama nema. Međusobne odnose njenih članova vrlo često ne karakterizira uzajamno građansko poštovanje i pristojnost nego odnosi posjedovanja, dominacije i poslušnosti. Porodica se plaši slobode jer bi u uvjetima slobode njena jedina preostala kohezivna snaga bila ljubav, a u ljubav tradicionalna porodica nema povjerenja. Ljubav je nemoguće kontrolirati a poslušnost je kao svetu obavezu uvijek moguće nametnuti.

Iz sličnih razloga se nacionalna država plaši demokracije jer bi u uvjetima slobodne javne kritike bila preispitivana kriterijima racionalnog interesa, građanskih sloboda i blagostanja. Naciji je, kao i porodici, draža slijepa odanost.

Porodica je poprište u kojem je bez moralnih posljedica moguće – nerijetko “za tvoje dobro” – proizvoditi Zlo i to onu vrst zla koja nije nužno inkriminirana krivičnim zakonom nego se sastoji u suptilnoj mreži egzistencijalnih, financijskih, moralnih i emotivnih zlostavljanja i ucjena. Pravo na činjenje zla je drevni i tradicionalni privilegij koga su uživali povlašteni članovi porodice spram nemoćnih, u pravilu žena i djece.

Moderna demokracija tek se počela suočavati s tim problemom. S jedne strane stoji iskustvo totalitarizma koji je htio progutati privatnu sferu i koji je autoritet porodice pokušao supstituirati autoritetom rase, nacije ili klase, a s druge, pravna i moralna obaveza demokratske države da zaštiti privatnu sferu. No, meritum problema ne sastoji se (samo) u zaštiti privatnosti porodice nego nadasve u zaštiti fizičkog, mentalnog i moralnog integriteta pojedinca od porodice. Građanin mora uživati zaštitu države i unutar zatvorenog porodičnog kruga jednako kao što je uživa u javnoj sferi.

Kada bi u demokratskom i prosvijećenom društvu porodica bila apsolutno zaštićena, to bi značilo da na kućnom pragu počinju besudna zemlja i moralna anarhija, hobbesovsko stanje u koje Leviathan države nema pristupa. Porodična tiranija nerijetko je kodificirana vrlo strogim moralnim pravilima čime paradoks biva još veći. Pred modernom državom stoji suptilan zadatak da izbjegne optužbu da totalitarno zadire u privatnu sferu i istodobno pronađe način da svoje građane, pogotovo djecu, zaštiti od porodične samovolje.

*

Hitler i Staljin su javnom sferom pokušali progutati privatnu, a u državama nastalim raspadom Jugoslavije je jedno intimno, dakle privatno stanje kakav je nacionalni osjećaj, progutalo i posvojilo svekoliku javnost. Javni poslovi, od vođenja rata, preko upravljanja državom, do takozvane kulturne politike, za nacionaliste su intimni čin i svaki odmak od svojih intimnih predodžbi oni doživljavaju kao bolnu uvredu. Režimi država-nasljednica i znatan dio njihove saučesničke javnosti su međunarodnu zajednicu – utjelovljenu u haaškom sudu, diplomatskim pritiscima, sankcijama i intervenciji iz 1999. – doživjeli kao silu koja zadire u njihovu privatnu sferu, kao nepozvanog tuđina koji dovodi u pitanje pravo roditelja da po volji prebija i zlostavlja svoju djecu. U tom hobbesovskom užasu se Leviathan međunarodne zajednice pokazao nevoljnim i neefikasnim da spasi građane država-nasljednica od njihovih beskrupuloznih nacionalističkih režima, poput socijalne službe koja ne uspijeva psihopatskim roditeljima oduzeti zlostavljanu djecu. Kako to već biva kod incestuoznih silovanja, zlostavljač svoju žrtvu uvjerava da su njegovi perverzni dodiri zapravo ljubav, dok nacionalisti nalikuju pedofilima koji svoje podanike vabe čokoladom nacionalne mitologije ne bi li ih uvjerili da je moralna i materijalna bijeda u kojoj žive zapravo sloboda.

Zbog konfuzije javnog i privatnog nacionalisti su bili iskreno uvrijeđeni što se Ujedinjeni narodi i Evropska Unija uopće usuđuju baviti njihovim državama, a zahtjeve za progonom ratnih zločinaca i uspostavom zakonitosti i vladavine prava doživjeli su kao da im je netko dirnuo u najsvetije, kao da im je banuo u zahod ili spavaću sobu. Nimalo slučajno su za sebe pridržali pravo da, zaštićeni tamom suverenosti, doslovno ulaze u tuđe sobe.

Poput prave domaćinske porodice nacija je opsjednuta nekretninama ili tragikomičnim samoobmanama. Tako se srpski nacionalizam obmanjuje Kosovom, poput manijakalnog parničara koji je uvjeren da mu pripada pravo na djedovinu iako je odavno, zasluženo i pravomoćno izgubio spor. Svaki advokat dobro poznaje tu vrst ljudi. Takav parničar nadležnima i nenadležnima piše duge i dosadne žalbe i predstavke, paranoidno je uvjeren da su se svi urotili protiv njega i u očaju poseže za nasiljem, sve sa pravedničkim sekirčetom u ruci, na graničnom prijelazu Jarinje ili na susjedovom posjedu – svejedno.

Nacionalizam je preuzeo obrazac porodičnog ponašanja i u proizvodnji licemjerja. Činjenicu da je Srbija u ratu Miloševićev režim prikrivao je mistikom porodične tajne o kojoj je zabranjeno govoriti javno, dok se Tuđmanov režim gradio da mu uklanjanje Srba iz Hrvatske nije temeljni strateški cilj, iako su svi znali istinu, kao Ingrid Bergman i Liv Ullmann u filmu Jesenja sonata koje su se ponašale kao da na gornjem katu nije zaključana njihova retardirana kći, odnosno sestra. Oba režima dobro su pazila da se usred njihovog državotvornog slavlja ne bi pojavio neki Leone Glembay koji će im jasno i glasno reći da su ubojice i varalice, da se Alice Glembay nije utopila nego se ubila zbog nesretne ljubavi, da je barunica Castelli eskort dama i da je tvrtka Glembay, d.d. pred stečajem. Zato javni život i percepcija historije i stvarnosti u Hrvatskoj i Srbiji još uvijek nalikuju na bajkovitu sagu, ali ne Sagu o Forsyteima nego na beskrajnu i sladunjavu porodičnu soap operu čija se fabula odavno rasula u proturječjima i diskontinuitetu.

Mještani Lazareva i Krušedola su javno tvrdili kako nikada ne bi odali Ratka Mladića i Gorana Hadžića i to s takvom bezbrižnom, gotovo infantilnom lakoćom da se činilo da su uvjereni kako uživaju one krivičnopravne i krivičnoprocesne privilegije koji pripadaju članovima uže porodice. I hrvatski nacionalisti su u dostavi brijunskih transkripata haaškom sudu vidjeli nemoral denuncijacije. Javnost koja se više od dvadeset godina, više ili manje otvoreno, uvjerava da su ratni zločini pothvati počinjeni “za naše dobro” neminovno obolijeva od moralne shizofrenije: pro foro interno zločini su moralno neupitna junaštva, a pro foro externo se prikrivaju strogošću porodične tajne. Pomisao na prijavljivanje Ratka Mladića policiji ili dostavu brijunskih transkripata međunarodnom sudu, za nacionaliste je bila bolna kao da im je netko prekoračio kućni prag, zavirio u misterij ladica, ostava, tavana i porodičnih albuma. Kada je najzad narušena njihova idila Zla osjećali su se kao članovi porodice kojima su grubo uskraćena prava na intimnost i na blagodat nesvjedočenja i neprijavljivanja. Drugačije nije ni moglo biti jer su Evropska Unija i Ujedinjeni narodi svojim pritiscima i svojim sudištima nacionalistima povrijedili njihovu najveću intimnu tajnu, njihovu psihološku jezgru, njihovu slijepu uvjerenost da imaju neotuđivo pravo na zločin.

Utoliko je količina emotivne energije i pravedničkog gnjeva kojima nacionalisti reagiraju na procesuiranje ratnih zločina ponajbolji dokaz da su ratni zločini doista počinjeni i da njihove počinitelje treba progoniti do kraja svijeta i vremena. Braneći pravo na zločin kao svoju najsvetiju emociju, nacionalisti su nehotice razotkrili i zločinačku suštinu nacionalizma, ali i zadnje namjere koje su stajale iza uspostave novih granica i novih država, tih samodovoljnih azila u koje pravne i moralne vrijednosti ljudske civilizacije neće imati pravo pristupa.

Peščanik.net
_______________________________________________________________