Vrijeme zatiranja znanja i pameti

Izdvajamo

• Dakle, ima ljudi koji pamte i ima ljudi koji znaju.

Povezani članci

• Um je Feral, to jedina je rasvjeta
• Merkel donosi poruku u Zagreb : Nećemo dopustiti veličanje osuđenih za ratni zločin
• Boris Dežulović: Jesu li muslimani primitivni ili katolici nisu?
• Pelješki most: Odakle još 95 posto?
• Jedan od posljednjih intervjua Olivera Ivanovića: Srbi sa Kosova se ne boje Albanaca, nego Srba
• Bilježnica Robija K.: Balada o maslinama

I istina je da je Hrvatska, nakon okupacije i uspostavljanja kvislinške države (koja nije bila hrvatska, jer je bila zločinačka, pa je zato zločin protiv hrvatskog naroda tvrditi suprotno), ponovno uspostavljena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Da u sklopu Jugoslavije nije formirana najprije Narodna, a potom Socijalistička Republika Hrvaska, Hrvatske danas ne bi bilo. Pa tako nije ni istina da je Jugoslavija stvorena zato da bi se zatro hrvatski narod. Upravo suprotno: unutar Jugoslavije Hrvatska je sačuvana, a broj Hrvata konstantno se povećavao od 1945. do 1990. I koliko god da je tu istinu, jer to jest istina, teško prihvatiti onima koji za sebe monopoliziraju ulogu stvaratelja Hrvatske, izvodeći iz toga i svoje “pravo vlasništva” nad Hrvatskom, to je tako. I nikako drugačije.

Piše: Tomislav Jakić, portalnovosti 

Kada su Amerikanci godine 1991. nemilosrdnim bombardiranjima doslovno likvidirali tisuće iračkih vojnika koji su se, slijedeći zapovijed iz Bagdada, a temeljem sovjetskog prijedloga i odgovarajuće rezolucije Vijeća sigurnosti UN, povlačili iz Kuvajta, tadašnji je američki predsjednik George Bush izjavio kako je tvrdnja Bagdada o povlačenju “bezočna laž”, te da se Iračani pregrupiraju za nove bitke. To je, međutim, bila laž, samo što je u tome trenutku javnost ni u Americi, ni u ostatku svijeta nije mogla prepoznati. Iako, ubrzo su se pojavili prvi izvještaji novinara s terena koji su upozoravali na počinjeni teški ratni zločin.

 Kada su se Sjedinjene Države spremale napasti Irak, nakon poznatih napada otetim putničkim zrakoplovima na nebodere Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku, šef američke diplomacije, Colin Powell,  izveo je u  Vijeću sigurnosti pravi igrokaz, dokazujući crtežima (!) i falsificiranim obavještajnim dokumentima kako Irak Sadama Huseina raspolaže oružjima masovnog uništavanja. Javnost, ni američka, ni svjetska, mada je pomalo sumnjala, nije imala uporište da prepozna dvije goleme laži. Niti je, naime, Irak imao bilo kakve veze s napadima u New Yorku (pa ni s Al Quidom, koja je – uostalom – “američko čedo”, nastalo kako bi se svojedobno pariralo Sovjetima u Afganistanu), niti je irački diktator imao oružja masovnog uništavanja. Njega su Amerikanci našli, osudili – preko svojih iračkih saveznika – i pogubili, ali nikakvo oružje, ni kemijsko, ni biološko, a kamoli nuklearno, nikada nisu našli. Jer, nije ni postojalo. No, da bi to postalo jasno, trebalo je nekoliko godina. Danas jest jasno, mada oni koji su laži lansirali i uzeli kao povod da sruše jedan nedvojbeno diktatorski režim, ali i da unište državu koja je bila uređena i koja je funkcionirala, nikada nikakve konzekvence snosili nisu.

 No, kada se danas u Hrvatskoj – uzmimo jedan od najnovijih primjera – “znanstveno” dokazuju “laži” o ustaškoj državi iz Drugog svjetskog rata, onda doista ne bi trebalo biti nikoga tko istoga trenutka ne bi znao da su upravo ti “dokazi” bezočne laži, a na tragu godinama tinjajuće i sve agresivnije revizije nedavne prošlosti. O tzv. NDH zaista ne treba lagati da bi je se proglasilo zločinačkom i kolaboracionističkom tvorevinom. Na priče o “za dom – spremni” kao o “starom hrvatskom pozdravu” što ga se čuje i u operi “Nikola Šubić Zrinski”, već smo oguglali, mada nismo smjeli. Baš kao i na tvrdnje o dobrohotnosti ustaša koji su terorom (to se, naravno, kaže – silom) ili odgovarali na zločine četnika (a koga bi drugoga?), ili pak bili prisiljeni “usaglašavati se sa zakonodavstvom savezničkih država”, pa slijedom toga hapsiti ljude samo zbog pripadnosti određenoj naciji, ili vjeri, zatvarati ih u koncentracione logore (a bilo ih je u Pavelićevoj državi više od 60 s jednim unikatnim u cijeloj okupiranoj Evropi – dječjim) i tamo likvidirati. I na to smo oguglali, a nismo smjeli. Niti smo smjeli, jer smo znali, da znali smo da nam lažu, tek sporadično, neorganizirano i često mlako odgovarati na priču kako je najstrašniji od tih ustaških logora, onaj u Jasenovcu, zapravo bio “tek” radni logor u kojemu se sasvim dobro živjelo, pa su zatočenici izvodili čak i operete.

Prolaze, bez da se javnost uzbuni, da počne doslovno vrištati, i “znanstvene” postavke tipa: treba se zapitati zašto su tolike evropske zemlje u vrijeme Drugoga svjetskog rata smatrale da moraju (!) donositi neljudske propise protiv Židova i Roma. Nije li se odjek takvog razmišljanja mogao nazrijeti i u nedavnom odgovoru s vrha države predstavniku još uvijek najveće nacionalne manjine koji se – ogoljen do srži – svodio na tvrdnju: što ste tražili, to ste dobili?

Navedene i mnoge druge monstruozne tvrdnje dobile su “pravo građanstva” u hrvatskom društvu. I sve se te notorne laži “prodaju” pod izlikom slobode javne riječi i prava na znanstveno istraživanje i na to da “povjesničari mijenjaju mišljenje”. I sve nas to navodi na samo jedan, jedini mogući zaključak: da smo definitivno ušli u razdoblje zatiranja i znanja, i pameti. Jer, ima još dosta ljudi koji se iz osobnog iskustva sjećaju dana ustaške strahovlade (koju se sada, napr., pokušava učiniti prihvatljivom i “našom” podatkom da je ustaški režim, svega nekoliko dana prije kapitulacije Trećeg Reicha, a već nakon Hitlerovog samoubojstva, u svibnju 1945. zakonski izjednačio sve građane, povukavši time zakonske odredbe temeljem kojih se duge četiri godine diskriminiralo, zatvaralo i sustavno ubijalo Židove, Srbe i Rome, o Hrvatima – neistomišljenicima ne treba ni govoriti). Ima još dosta ljudi koji pamte kako je iz njihovih obitelji netko odveden u Jadovno, da se nikada od tamo ne vrati, a sada nam “znanstveno” tvrde kako tamo nitko nije ubijen, kako se godišnje komemoracije obavljaju nad praznim jamama, da bi se čovjeka koji je godinama istraživao upravo Jadovno, spuštao se sa speleolozima u jame, napravio dokumentaciju (uključujući fotografije) denunciralo kao pristašu pobunjenih Srba u Domovinskom ratu i nekoga tko je pobjegao u Beograd, mada nikada nije napuštao Republiku Hrvatsku i s pobunom devedesetih godina nije imao nikakve veze. I – napokon – ima ne mali broj ljudi kojima su itekako dobro poznati ključni podaci o ustaškoj para-državi, jer su se time ili znanstveno (ali doista znanstveno) bavili, ili ih je to razdoblje iz nekoga razloga posebno zanimalo. Dakle, ima ljudi koji pamte i ima ljudi koji znaju.

Njima usprkos zasipaju nas lažima iz dana u dan, ne obazirući se uopće na to da svakome tko ima još imalo zdravog razuma neće trebati ni  tjedni, ni mjeseci, ni godine (kao u slučajevima navedenima na početku teksta) da ustanovi da je riječ o lažima. Sve one koji bilo pamte, bilo znaju, pretvorilo se u masu na koju se uopće ne treba obazirati. Izvorna sjećanja i znanje bazirano na dokazanim i provjerenim činjenicama, to se naprosto ignorira. To ne postoji! Ali zato postoji “povijest oslobođena komunističkog narativa”, mržnjom prožeta priča prepuna poluinformacija, notornih laži i neprovjerenih tvrdnji.

Naravno da to vrijedi i za sve što se “pod firmom” novih istina servira o nekadašnjoj jugoslavenskoj federaciji. Ni tu nikoga od suvremenih “znanstvenika” i “povjesničara” ne smetaju egzaktni i svakome dostupni podaci koji ih demantiraju. Na primjer, nije istina da je Jugoslavija ikada bankrotirala, ali jest istina da je njezin vanjski dug dvije godine prije raspada bio više nego deseterostruko manji (da, dobro ste pročitali: manji!) od zbroja vanjskih zaduženja neovisnih država, nekadašnjih jugoslavenskih republika. Nije, evo još jedne omiljene laži, istina da je Hrvatska nastala tek 1990. (“Eto vam Hrvatske”, mnogi će se još sjetiti tih Tuđmanovih riječi). Istina je da je Hrvatska s nekim (ali ne svim!) bitnim obilježjima suvereniteta postojala stoljećima, da je pod tim imenom izbrisana samo u jugoslavenskoj monarhiji, mada se pod njezin kraj pojavila u formi “Banovine Hrvatske”, što je – možda – mogao biti početak svojevrsne federalizacije kraljevine. I istina je da je Hrvatska, nakon okupacije i uspostavljanja kvislinške države (koja nije bila hrvatska, jer je bila zločinačka, pa je zato zločin protiv hrvatskog naroda tvrditi suprotno), ponovno uspostavljena u Narodno-oslobodilačkoj borbi. Da u sklopu Jugoslavije nije formirana najprije Narodna, a potom Socijalistička Republika Hrvaska, Hrvatske danas ne bi bilo. Pa tako nije ni istina da je Jugoslavija stvorena zato da bi se zatro hrvatski narod. Upravo suprotno: unutar Jugoslavije Hrvatska je sačuvana, a broj Hrvata konstantno se povećavao od 1945. do 1990. I koliko god da je tu istinu, jer to jest istina, teško prihvatiti onima koji za sebe monopoliziraju ulogu stvaratelja Hrvatske, izvodeći iz toga i svoje “pravo vlasništva” nad Hrvatskom, to je tako. I nikako drugačije.

Na žalost, Hrvatska živi u svijetu u kojemu se sve bezobzirnije laže (Ukrajina i Sirija najsvježiji su primjeri) i kojemu povijesni revizionizam nije stran (mada je negiranje, odnosno relativiziranje holokausta u mnogim zemljama kažnjivo). Takvo svjetsko okruženje u kojemu ne malu ulogu igraju i već godinama trajuća financijska kriza, sve prisutniji intervencionizam (i opet često zasnivan na lažima), kao i potpuno marginaliziranje Ujedinjenih naroda i načela iz njihove Povelje, ostavlja nas prepuštene sebi samima. Svijet se bavi svojim problemima i tako dugo dok kupujemo robu iz razvijenih zemalja, dok treniramo vojsku za moguće nove “demokratske intervencije”, tako dugo dok visoko držimo razvijeni barjak antikomunizma (pri čemu u Hrvatskoj od komuniza nema ni “k”), svijet se na nas neće obazirati. Prepustit će nas zatirateljima znanja i pameti.

Dobra je to prilika da se sjetimo posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića (Hrvata!) koji je na tu funkciju izabran prije punih 27 godina. U samo pola godine počeo je i dijelom ostvario toliko reformi koliko ih nije na pamet palo ni bivšoj, a pogotovo sadašnjoj (“reformskoj i stručnoj”) vladi Republike Hrvatske. Nije uspio, jer nije ni mogao. Minirali su ga i Miloševićeva Srbija i Tuđmanova Hrvatska (do toga da je – još jedan konkretni primjer – Hrvatskoj televiziji bilo zabranjeno prenositi Markovićev govor u tadašnjoj Saveznoj skupštini u kojem je obrazlagao svoju politiku). Stoga se danas, u praskozorje izvjesnog i prijetećeg razdoblja zatiranja znanja i pameti nalazimo – posudit ćemo riječi jednog beogradskog autora što se odnose na Srbiju – siromašni i zatrovanog duha, na marginama Evrope.

Je li to budućnost što je itko ima pravo ponuditi mladima koji dolaze? Je li itko dobio mandat za tako nešto? Ili će građanska, evropska Hrvatska koja (ipak) još postoji, smoći snage i reći: dosta je bilo? Dok znanje definitivno ne bude zamijenjeno lažima, a pamet ne ustupi mjesto indoktriniranim mozgovima.