Vratit će se opet, osam šezdeset
Povezani članci
Gruda se, izgleda, ipak ozbiljno zakotrljala. Oduševljenje naroda aktualnom političkom vrhuškom toliko je da više ni sibirska hladnoća ne može spriječiti građane da se u tisućama okupljaju svakog drugog dana po ulicama glavnog grada, te zborskom pjesmom i skandiranjem izraze svoj zanos učincima Vlade Jadranke Kosor. Ukratko, počelo je ono o čemu smo na ovom mjestu nedavno pisali kao o najhitnijoj hrvatskoj nužnosti
I dok Banski dvori sa užasom pokušavaju shvatiti kako je u manje od deset dana broj prosvjednika od troje osoba (među kojima je i Pernar) narastao na preko pet tisuća, te s još većim užasom gledaju u vremensku prognozu koja za Hrvatsku prognozira popuštanje vala hladnoće (s temperaturom sve bližom točki ključanja na prilazima zabranjenom Markovom trgu), jasno valja zabilježiti trenutak u kojem su marginalni i povremeno nasilni prosvjedići prerasli u demonstracije koje bi doista mogle srušiti HDZ (i to za duže vrijeme).
Tviteraši i afrički revolucionari bi to nazvali #Feb28, označavajući tako datum s kojim je sve doista počelo. Naime, koliko god Pernarovo bacanje na glavu u policijsku maricu kod Markovog trga nekome bio simpatičan vid aktivizma (o čudesnim političkim stavovima istog, usput, dovoljno govore zvižduci koje dobija na posljednjim okupljanjima), i koliko god, čak, nekom uzavre krv kad vidi sukob s policijom na protuustavnim barikadama na prilazima Markovom trgu, stvar je postala ozbiljna tek u trenutku kad su politički fantasti i heroji ulice pali u treći plan, a prosvjednici prihvatili – zajebanciju. A to se dogodilo zadnjeg dana veljače, kad su protuvladini demonstranti (fejsbuk prosvjednici je koliko promašen, toliko i podcjenjujući naziv), izrazito inzistirajući na nenasilju krenuli šetati policijske kordone Gradom Zagrebom. Tu se dogodio “klik”, koji je već za dva dana rezultirao više nego dvostrukim brojem prosvjednika, s tendencijom rasta na narednim okupljanjima.
No, iako je rušenje kompromitirane, nelegitimne i nesposobne Vlade glavni cilj sad već redovnih dvodnevnih okupljanja, paljenje niza zastava u srijedu jasno je pokazalo da je nezadovoljstvo mnogo šire i da su mete bijesa zasad uglavnom mladih demonstranata locirane na mnogo adresa po Hrvatskoj, ne samo na Markovom trgu, ili Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, gdje stoluje HDZ. Pogrešan je, međutim, prevladavajući prvoloptaški zaključak kako se radi tek o nezadovoljstvu političkim elitama u Hrvatskoj (jednima jer rade loše i korumpirano, drugima jer ne rade dovoljno). Radi se prvenstveno o nezadovoljstvu odnosima u današnjem društvu.
Hrvatsko, i ne samo hrvatsko, društvo je danas duboko nepravedno. Korporacijski kapitalizam, koji je, pritom, u Hrvatskoj još mjestimično i feudalnog tipa, proizveo je toliku količini socijalnih razlika, koje, pod povećalom globalne ekonomske i lokalne političke krize poprimaju goleme, zastrašujuće razmjere – tolike da su, evo, čak na ulice natjerale i – Hrvatice i Hrvate. Vlast je komedija, okej, političke stranke su kompromitirane, i to je jasno, ali motor nezadovoljstva su ipak odnosi u društvu i količina tjeskobne besperspektivnosti koju oni proizvode. Stranke su krive samo zato što nisu pokazale da ih mogu efikasno promijeniti. Dakle, ne radi se tek o tome da se promijeni stranka na vlasti, suština je u tome da se društvo izmijeni. Duboko izmijeni.
Naravno, sve skupa ima i pomalo utopijski prizvuk, ali tako to i priliči u trenutcima kad muka natjera na ceste. A od posljednjeg puta kad su se one napunile mladim ljudima koji su tražili pravedniji svijet prošle su – 43 godine. “Vratit će se opet, osam šezdeset”, spjevao je još davno Johnny B. Štulić. E, pa, dobrodošli.
Bilo je već i vrijeme