Vlast plaća ‘neovisne’ novinare?

Izdvajamo

• Usporedimo li ‘stvarnost’ kakvu nam serviraju mainstream mediji, ali i brojni komercijalni, pa i društvene mreže i usporedimo li to sa stvarnošću, takvom kakva ona doista jest i o kakvoj, svemu usprkos, sve češće progovaraju ljudi od imena i ugleda u zapadnim zemljama, uočit ćemo tragičan raskorak koji, više od bilo čega drugoga, potvrđuje kako su tzv. demokracije našle načina zauzdati medije, mada ih i dalje nazivaju slobodnima, a one koji su tu slobodu jamčili, neovisne novinare, ne tako rijetko pretvoriti u suradnike obavještajnih službi.

Povezani članci

• Kennedy i mi: Samo da rata ne bude…
• TKO JE TU LUD?
• Füle: Svi dijelimo vječnu bol onih koji su preživjeli Srebrenicu
• Bilježnica Robija K.: Operacija bista
• Intervju – Damir Avdić: Kapitalizam nije sistem, već čisti profit
• Penzići trče na groblje, ne počasni krug

Tomislav Jakić – foto: šg

Čudna mi čuda, kažete vi, kada ste pročitali naslov ovoga teksta, pa ‘znali’ smo, a ako nismo, onda su nas naučili, da su u zemljama što su se nazivale socijalističkima, tajne policije obilato koristile usluge (i) onih koji su radili u medijima. Dakle to, da su novinari često bili i službeni ili neslužbeni informanti obavještajnih službi zemalja u kojima su živjeli, ne bi trebalo biti nikakva novost. Prošlo, svršeno vrijeme. Mračno vrijeme. Zato danas imamo demokraciju, obasjava nas sunce slobode i zato je danas u neovisnim i slobodnim medijima tako nešto i nezamislivo i nemoguće.

No, je li zaista? Pripadaju li novinari na platnom spisku vlasti, pa i službi što se bave obavještajnim radom, tek prošlosti?

Nažalost: ne!

U Njemačkoj desna je Alternativa za Njemačku (a gdje su bili Socijal-demokrati, gdje Liberali i Zeleni, gdje, napokon, Kršćanski demokrati?) postavila u Bundestagu pitanje saveznoj vlasti je li točno da institucije vlasti, uključujući obavještajne službe (Savezna obavještajna služba, BND, i Služba za zaštitu ustavnog poretka, Verfassungsschutz) isplaćuju honorare novinarima, pa i onima iz javnih radio-televizija, kojim novinarima i zašto.

Odgovor je takav da ga se ne može shvatiti drugačije nego kao pozitivan, dakle potvrdan, s time što je vlada odbila dati bilo kakve pojedinosti, pozivajući se na ‘dobrobit’ Njemačke, ali i na to kako je uvjet novinara koji surađuju s obavještajnim službama, da se ta suradnja odvija u potpunoj i strogoj diskreciji. Doslovno ovako: ‘Dokumentirana praksa saveznih ministarstava ili saveznih institucija da naručuju od novinara određene usluge (Auftragspraxis) nije u sukobu s novinarskim poslom u ulozi kontrolora onoga što radi država, niti s načelom odvojenosti radio-televizija od države. Iz razloga zaštite privatnih podataka imena novinara koji su u pitanju ne mogu biti objavljena’.

S obzirom na činjenicu da je Alternativa za Njemačku (vjerojatno zato što je sve češće na meti Službe za zaštitu ustavnog poretka koja njezinu aktivnost označava kao opasnost za demokraciju) izrijekom pitala i o plaćenoj suradnji novinara javnih radio-televizija s obavještajnim službama, zanimljivo je navesti koliko lakonski, toliko i cinični odgovor vlade u Berlinu. A on glasi: ‘Što se tiče Savezne obavještajne službe, BND, valja upozoriti kako se na to pitanje ne može odgovoriti iz razloga ‘dobrobiti države’ (Staatswohlgruenden) . . . Pojedini partneri u tome suradničkom odnosu rade s BND samo pod uvjetom da njihova konkretna suradnja neće biti, pa ni posredno, objelodanjena, nego će biti tretirana apsolutno povjerljivo. To znači da informacije o takvoj suradnji ne smiju ići dalje od BND.’

A da bi stvar dovela do vrhunca, braneći tzv. slobodne novinare iz tzv. javnih, ali i komercijalnih radio-televizija, novinare – naglašavamo – koji povremeno rade za obavještajne službe i za svoje usluge primaju honorare, njemačka vlada kaže još i ovo: ‘Objavljivanje imena suradničkih partnera štetilo bi ugledu njemačke obavještajne službe i narušilo bi povjerenje u nju širom svijeta. A to bi značilo ozbiljnu opasnost smanjivanja mogućnosti za suradnju.’ Da bi se u nastavku preciziralo kako bi osipanje onih (novinara, ponovimo još jednom) koji su voljni, za honorar, surađivati s obavještajnim službama imalo za posljedicu da bi te službe bile suočene s pomanjkanjem ‘spoznaja’ potrebnih za njihov rad, odnosno imalo bi ‘negativne posljedice za procjenjivanje sigurnosnog stanja u Saveznoj Republici, ali i za zaštitu njemačkih interesa u svijetu’.

I nakon što je vlada u Berlinu sve to lijepo priznala i potvrdila, naime da (i) novinari surađuju s obavještajnim službama i primaju za tu ‘suradnju’ novčanu naknadu, slijedi rečenica što najbolje govori o aroganciji onih koji su sastavljali odgovor na upit Alternative za Njemačku: ‘Činjenica kako nije moguće dati odgovor na postavljeno pitanje ne može se tumačiti niti kao potvrda, niti kao negiranje onoga što se navodi u pitanju.’

Dakle, priznali smo postojanje prakse takve suradnje, rekli smo kako nećemo (ne možemo) dati ni podatke o njoj, a pogotovo imena novinara – suradnika, da bi potom zaključili kako takav odgovor nije ni potvrda, ni demanti onoga što je ustvrdila u svojem pitanju Alternativa za Njemačku.

I zašto smo sve to tako opširno prepričali? Iz dva osnovna razloga. Prvi je što očito i u zemljama zapadne demokracije (jer, sigurno, Savezna Republika tu nije iznimka) obavještajne službe koriste i novinare kao izvore podataka koje prikupljaju (možda i za dobivanje takvih podataka, tj. špijuniranje?) i da se to s jedne strane priznaje, dok se s druge strane, usprkos toliko često spominjanoj transparentnosti i parlamentarnom nadzoru nad obavještajnom zajednicom, uskraćuju ključni podaci i o okolnostima i o protagonistima takve suradnje. A to valja naglasiti zato, što su upravo u Njemačkoj, i to nakon ujedinjenja, doslovno bile uništene egzistencije stotina, ako ne i tisuća ljudi ako se u zaplijenjenim arhivima obavještajne službe nestale Demokratske Republike Njemačke (DDR) pronašao ma i samo podatak da je netko bio ‘neformalni suradnik’ Stasi (Staatssicherheit, Državna sigurnost). Pa, dakle, moramo zaključiti kako i tu postoje dva aršina: ako je netko surađivao – u pravilu, bez novčane naknade – sa obavještajcima socijalističke zemlje, onda je to kazneno djelo, ili u najmanju ruku ozbiljan razlog da se takvu osobu diskreditira. Ako netko (pa čak i neovisni novinar) surađuje s obavještajcima ‘demokratske’ države, onda je to u redu, jer on (ili ona) tako učvršćuje sigurnost zemlje i takva je osoba zaštićena od bilo kakvog prokazivanja.

A drugi je razlog taj što se u odgovoru vlade u Berlinu na upit Alternative za Njemačku izrijekom kaže kako bi objavljivanje podataka o suradnji novinara iz javnih radio-televizija s obavještajnim službama ‘štetilo ugledu njemačke obavještajne službe i narušilo povjerenje u nju širom svijeta.’ Govori se, dakle, o ugledu obavještajnih službi. Primjećujete vjerojatno kako nema ni riječi o ugledu novinara i novinarske profesije, osim što se tvrdi kako plaćena suradnja novinara s obavještajcima nije (!) u suprotnosti s načelom odvojenosti javnih radio-televizija od države i ni na koji način ne narušava sliku o medijima kao o kontrolorima vlasti. Da nije, doslovno, tragično, bilo bi samo smiješno. Ovako je još jedan od pokazatelja do koje mjere vlasti u zemljama što za sebe i dalje smatraju da su demokratske, podcjenjuju (da ne kažemo: preziru) javnost.

No, pogledamo li širu sliku medijske scene u vremenu u kojemu živimo (što znači unatrag nekoliko desetljeća), a posebno u trenucima što ih proživljavamo (mislimo na rat u Ukrajini) ovakav stav vlade u Berlinu i ne treba posebno čuditi. U zemljama zapadne demokracije novinarstvo (ili ono što se naziva novinarstvom) pretvoreno je – čast izuzecima koji blistaju, ali ipak ostaju tek izuzeci – u slugu politike, odnosno preciznije rečeno u transmisiju za prenošenje političke propagande građene sve češće na ordinarnim lažima, na poluistinama i na tzv. spinovima. Pa je jasno kako novinari, primali oni za to honorare ili ne, bili oni u suradničkom statusu s ovom ili onom obavještajnom službom, u većini, pogotovo u tzv. mainstream medijima, odrađuju posao za obavještajno – vojno – financijsko – industrijski kompleks koji vodi igru. Bili oni toga svjesni, ili ne. A ako pretpostavimo da nisu svjesni morali bismo zaključiti da su naprosto glupi. Pa – što ćemo onda?

Zar zaista treba podsjećati na to koliko su puta samo u proteklih godinu dana koliko traje rat u  Ukrajini mediji što ih se nekada smatralo ozbiljnima i vjerodostojnima, ali i novinari u koje se imalo povjerenja, prenosili ‘pouzdane informacije’ o teškoj bolesti ruskog predsjednika Putina (jednom se tako čak tvrdilo da boluje od 5 bolesti)? Ili, o ozbiljnim sukobima u vrhu ruske države? Ili – koliko smo puta ‘saznavali’ kako je Rusija na izmaku snaga, gospodarstvo uništeno sankcijama, arsenali prazni? I, a to bi zavrjeđivalo posebnu priču, koliko smo puta slušali ili čitali hvalospjeve o ukrajinskom predsjedniku Zelenskom, ‘mladom političaru izraslom u svjetskog državnika’, ‘čovjeku koji u svakoj prilici i svakome auditoriju zna što i kako treba reći, koga citirati’? A jesmo li ikada mogli pročitati ma i samo pretpostavku da je Zelenski čovjek kojega ‘opslužuje’ uigrana ekipa PR (public relations) stručnjaka koja mu ugovara javne nastupe i priprema istupe?

Usporedimo li ‘stvarnost’ kakvu nam serviraju mainstream mediji, ali i brojni komercijalni, pa i društvene mreže i usporedimo li to sa stvarnošću, takvom kakva ona doista jest i o kakvoj, svemu usprkos, sve češće progovaraju ljudi od imena i ugleda u zapadnim zemljama, uočit ćemo tragičan raskorak koji, više od bilo čega drugoga, potvrđuje kako su tzv. demokracije našle načina zauzdati medije, mada ih i dalje nazivaju slobodnima, a one koji su tu slobodu jamčili, neovisne novinare, ne tako rijetko pretvoriti u suradnike obavještajnih službi.

Za honorare i u obrani demokracije.

Ma zar zaista?