ENG
Vladavina bešćutnosti
Autor/ica 👤Heni Erceg
Povezani članci
Tako je u praksi zaživjela bešćutna razlika između brutalno silovane žene od strane hrvatskih vojnika i uvrijeđene „književnice“, koja je samo slijedila istu državnu strategiju maltretiranje srpskih građana. A takozvanu „nematerijalnu štetu u vidu povrede prava osobnosti“, kako se cinično naziva strašna, višednevna tortura zatočenice iz Kerestinca, ona je morala dokazivati psihijatrijskim vještačenjem, dok drugoj dami suci uvijek vjeruju na riječ. O tome kako zbog tekstova o ulozi mučiteljice u Lori, ona, „književnica“, noću ne spava i trpi sumnjičave poglede susjeda. Pa joj, akonto njenih suznih očiju, dodjeljuju enormne sume novca.
„Gospođo, vaše duševne boli ne vrijede 100 tisuća kuna, koliko ste tražili, nego pola od toga“, izračunalo je tvrdo lice pravde u Zagrebu materijalnu naknadu za sve patnje te žrtve logora Kerestinec, inače prigodno nazvanog Konačištem ratnih zarobljenika, u koji je dospjela jedne noći 1992. Kada su hrvatski vojnici nju i supruga odveli na saslušanje, jer je ona nešto ranije otišla u Bosnu u posjet kćerki i majci, a to je hrvatskim organima bilo sumnjivo. Suprug je ubrzo pušten jer je i sam bio hrvatski vojnik, a nju su premjestili u Kerestinec.
Nekako istodobno jedna je druga žena u Splitu navlačila kožnate čizme kako bi opet svratila u logor za srpske civile i slične „elemente“, oformljen usred Splita, u vojnoj bazi Lora. Tu je gospođa, kao supruga zapovjednika logora, ponižavala i čizmama gazila sumnjive srpske građane Splita, da bi godinama kasnije suprug bio osuđen, ali u odsutnosti, tj. u bijegu, u redikuloznim i nikada završenim suđenjima, pod nazivima Lora 1, 2, 3… Gospođa je pak osumnjičena, uz više od dvadeset pismenih svjedočenja žrtava Lore.
Prva je žena dakle odvedena u logor Kerestinec gdje su je odmah po dolasku dobro pretukli, a potom smjestili u sobu s još deset žena. Ležajeva nije bilo, trebalo je spavati na golom podu, a nuždu obavljati u kantu u kutu prostorije. Eh, da je to bilo jedino poniženje. Ali nije. I dok je nekako istodobno ona druga gospođa u kožnatim čizmama svakodnevno trenirala hrvatstvo na zarobljenim „četnicima“ u Lori, njeni su muški „heroji“ u Kerestincu branili Hrvatsku strašnim, neljudskim iživljavanjem nad ženom koja je svoju mučnu priču konačno – nakon skoro trideset godina i nakon što su zločinci zaduženi za nju osuđeni, naravno na smiješno niske zatvorske kazne – ispričala na sudu.
„Svaku večer vojnici su me odveli u drugu prostoriju, posjeli bi me na stolicu, prikopčali na struju i tako me pržili. Tukli su me i šamarali, još uvijek imam ožiljke po tijelu. Svi su bili u uniformama hrvatske vojske… Kad bi dolazili po mene ušla bih u hodnik gdje bi mi stavljali vreću na glavu. Stalno su me vrijeđali, govorili da mi jebu mater četničku, da sam najbolja za seks. I stalno su me silovali. Po dvojica, trojica istu večer.“ I tako dva mjeseca! „Znali su mi staviti pištolj u usta, oštricu noža pod vrat. Svaku su večer dolazili po mene… Stalno sam povraćala. Nisam mogla spavati, ne mogu ni danas.“
Za to je vrijeme supruga zapovjednika Lore kožnatim čizmama, a prema svjedočenjima žrtava, radosno gazila zatvorenike i jebala im mater četničku. Žena, silovana, ponižena, psihički uništena u Kerestincu, potom je odvedena u Bosnu odakle se nije mogla vratiti jer nije imala dokumente. Vratila se u „domovinu“ Hrvatsku tek nakon nekoliko godina kad su se u njen dom već uselili neki drugi, „zaslužni“ ljudi, pa je započela višegodišnju bitku za povrat kuće i traženje kostiju muža koji je poginuo braneći državu koja mu je ovih dana ponovo silovala suprugu. Na sudu, odštetom od jadnih 50 tisuća kuna za 60 dana silovanja, ponižavanja, psihičkog cjeloživotnog uništenja.
Ona druga žena čije su čizme i udarci ostavili traga na brojnim civilima u splitskoj Lori, u međuvremenu je postala poznata književnica. S jednom morbidnom knjigom pobrala je brojne nagrade u kulturnoj kloaki Hrvatske, oslobođena je svih optužbi jer nijedan sudac ni na jednom sudu nije prihvatio iscrpne iskaze brojnih svjedoka-žrtava. Ona je štoviše hrvatska heroina koja će tužiti svakog novinara koji ju je smjestio u prostor logora Lora te 1992. I dobiti svaku parnicu, a suci će joj dodjeljivati značajne sume za pretrpljene „duševne boli“, iako je nikada nijedan psihijatar nije vještačio, za razliku od žene, silovane, mučene i ponižavane u Kerestincu čija medicinska dokumentacija nije uvjerila sud da sva ta bol vrijedi više od bijednih 50.000 kuna. Onoliko, to jest koliko proustaška „književnica“ iz Lore ubere u samo jednoj od desetaka sudskih tužbi protiv novinara koji prčkaju po njenoj ratnoj prošlosti.
Tako je u praksi zaživjela bešćutna razlika između brutalno silovane žene od strane hrvatskih vojnika i uvrijeđene „književnice“, koja je samo slijedila istu državnu strategiju maltretiranje srpskih građana. A takozvanu „nematerijalnu štetu u vidu povrede prava osobnosti“, kako se cinično naziva strašna, višednevna tortura zatočenice iz Kerestinca, ona je morala dokazivati psihijatrijskim vještačenjem, dok drugoj dami suci uvijek vjeruju na riječ. O tome kako zbog tekstova o ulozi mučiteljice u Lori, ona, „književnica“, noću ne spava i trpi sumnjičave poglede susjeda. Pa joj, akonto njenih suznih očiju, dodjeljuju enormne sume novca.
Uzgred rečeno, svaka fukara u ovoj državi može namaknuti grdne pare tužeći novinare, te je tako potpredsjednik parlamenta, istaknuti desničar, u samo nekoliko godina, podnio 34 tužbe protiv novinara i utržio finih 254.000 kuna. Zbog duševnih patnji i bez medicinskih dokaza. Suma o kojoj u ovoj nesretnoj državi može samo sanjati ona uništena žena i majka dvoje djece, oteta iz svoga doma, bestijalno mučena i silovana. Puna dva mjeseca. Sve u ime iste te države.
Autor/ica 👤Heni Erceg
