Vjera u izbjegličku zavjeru

Povezani članci

• Boris Dežulović o Zvonku Bušiću: Čovjek koji je nizašto živio
• MOJI RAZGOVORI
• Druga smrt europskog projekta
• Stjepan Mesić: Ni jedan spor nije moguće razriješiti, ako se podupire samo jedna strana, a zanemaruju gledišta i razmišljanja druge
• Sandi Blagonić: O diskriminaciji diskriminatora: Utjerivanje katolicinizma u kosti
• Blamiranje i uživanje u Brazilu o trošku poreskih obveznika

Ma kakva vjera u Gospodina Boga, Stvoritelja Neba i Zemlje, ma kakva vjera u ljubav, dobrotu i ostale nerazumljive riječi iz repertoara Sina Njegova, Isusa Krista… Ništa u vjerničkom habitusu najglasnijih čuvara vjerskih vrednota nije tako snažno i živo kao vjera u zavjeru.

Nema te ljudske tragedije nad kojom oni neće raspredati svoju teologiju zavjere, pa im tako i ova izbjeglička kalvarija služi kao bogomdani povod za nimalo kršćansko sumnjičenje i optuživanje patnika kao prikrivenih ratnika. Jer teologija zavjere počiva na tome da se upravo u neskrivenoj patnji pronađu skrivene namjere.

Među umnicima koji su u »afroazijskom izbjegličkom cunamiju« prepoznali »muslimansku invaziju na Europu« bljesnuo je protekloga tjedna jedan hrvatski publicist u čijem se moždanom likvoru poput signalizacijske plutače pojavila zamisao da su deseci tisuća izbjeglica s istoka i juga krenuli u ove krajeve samo zato da bi Hrvatima postali »novi Bošnjaci« i tako najzad ostvarili drevne osmanlijske planove osvajanja svih hrvatskih zemalja.

Piše taj Gojko Borić kako su »izbjeglice iz ratovima zahvaćenih azijskih zemalja i gospodarskom bijedom pogođenih afričkih država uglavnom muslimani, tko zna koje orijentacije«, te nagađa kako »možda među njima ima i potencijalnih pristaša ‘Islamske države’, tzv. ‘spavača’ koji bi u danome trenutku mogli počiniti stravična nasilna djela«. Veli on kako »upozoravati na to nije ksenofobija«, jer »muslimani su ipak nešto drugo« od sudionika ranijih »selidbi naroda«.

A to da su »muslimani ipak nešto drugo« i kakve su značajke te njihove ipakneštodrugosti, najbolje su – tvrdi Borić – shvatili »Hrvati u posljednjem stoljeću, doživjevši kako su se naši BiH muslimani pretvorili od ‘cvijeća naroda hrvatskoga’ (Ante Starčević), u neku vrstu ‘novih Srba’ koji žele istjerati najstariji narod u Bosni i Hercegovini, tamošnje Hrvate, iz njihove stoljetne domovine«.

Ali kako šejtan nikad ne miruje i kako ni s tim »novim Srbima« zadovoljan nije, odlučio nam je poslati Srbe najnovije. Po Borićevim bi se demonološkim uvidima, »izbjeglice koje sada nadiru preko Makedonije i Srbije, iz muslimanske Turske u Hrvatsku, mogli lako pretvoriti u neku vrstu ‘novih’ Bošnjaka«. Dakle – onih koji su u hrvatskom šovinističkom imaginariju, nema tome dugo, bili pretvoreni u »nove Srbe«, a sada ih se, eto, proglašava zastarjelima.

Evo i scenarija po kojemu bi se izbjeglice iz Afrike i Azije prometnule u »nove Bošnjake« iliti najnovije Srbe… »Luda Vlada u Zagrebu« bi im »pod pritiskom Berlina i Bruxellesa« najprije dopustila »postavljanje nekoliko tisuća šatora, potom izgradnju pravih kuća«, pa bi im dala  »privremenu (u biti trajnu) dozvolu boravka«, pa bi »novcem iz zapadnih izvora« počela »za njih podizati industrijske pogone i džamije na hrvatskoj, krvlju natopljenoj zemlji«… »I eto«, zaključuje Borić, »dogodilo bi se obratno od onoga što su Hrvati skupa s Mlečanima, Austrijancima i Mađarima uspjeli spriječiti u stoljetnoj borbi protiv Osmanlija: njihovi svojevrsni ‘nasljednici’ dobili bi na dar od hrvatske vlade i bruxelleskih birokrata ono što se dogodilo u susjednoj zemlji za koju je prije pet stoljeća rečeno ‘Bosna šaptom padne’.« Ako netko još nije shvatio, Borić će mu rado pojasniti: »Namjesto Bosna, sad bismo rekli – Hrvatska šaptom padne.«

Nemojte sada naprečac prosuđivati u kolikoj se mjeri ovakvo promišljanje ipakneštodrugosti muslimana naslanja na duhovno pregalaštvo don Ante Bakovića koji je tvrdio kako je »sasvim svejedno hranio ti muslimana ili ga klao« i tumačio kako »nema muslimana u svijetu koji se nije radovao samoubilačkim akcijama talibana od 11. rujna 2001. godine u Americi«. Pustite da taj posao odrade – kako se to u nas kaže – neovisni i neopterećeni istraživači etnoreligijske duhovnosti u Hrvata na prijelazu milenija.    Oni će se, vjerujem, pozabaviti i tvrdnjama msgr. Ivana Miklenića, glavnoga urednika Glasa Koncila, kako u »ljudskoj rijeci koja teče i u stanovitom smislu ruši sve pred sobom« – eto vidite kako to izgleda s Kaptola! – »nije riječ samo o izbjeglicama, tj. ljudima koji su prisiljeni spašavati svoj goli život izvan svoje zemlje, nego vjerojatno još više o ljudima koji žele u Europi ostvariti viši standard života, a pitanje je nemaju li uz to, po naumu skrivenih režisera, i sasvim određenu misiju koje ovoga časa možda nisu uopće ni svjesni«.

A svi ti Sirijci, Iračani, Afganistanci, Pakistanci i zapadni Balkanci koji traže azil u EU – po Mikleniću – možda nisu, a možda i jesu svjesni da su „prikladni za ostvarivanje ciljeva ideologije globalizma koja ima naum razaranja ne samo obitelji, nacije, nacionalne države, kulturnoga identiteta, nego i, možda i osobito, monoteističkih svjetskih religija, posebno kršćanstva u svim njegovim pojavnostima“.

Urednik kaptolskoga glasila nipošto ne želi isključiti »tajni plan da se ekspanzijom jedne svjetske religije potisne drugu da bi se potom iznutra i izvana razaralo i tu religiju«, iz čega čak i Gojko Borić može zaključiti da ti ipakneštodrugi muslimani u Hrvatsku i ostatak Europske unije ne dolaze samo u službi razaranja kršćanstva, nego i u cilju uništenja islama. I da u obranu islama od tih muslimanskih izbjeglica za sada nije ustao nitko osim msgr. Ivana Miklenića. Mašala!

Novi list