Vječiti rat, princip je načina Dodikove netolerantno-iracionalne vladvine

Izdvajamo

• “Ukoliko, naravno, nisu spremni na reprizu, koja bi Dodiku bila spasonosno rješenje, ka kome on, praktično, i uprkos sistematskim verbalnim negacijama, gura stvari. Njegovom upornom i sračunatom pričom o tome kako on neće rat, pa neće rat, pa neće rat, rat zapravo stalno visi u vazduhu kao faktor nestabilnosti, straha i dizanja tenzija. U psihologiji se ta vrsta priče naziva reakciona formacija. Pokušaj da napadna verbalizacija negiranja nečega prikrije vlastitu stvarnu nakanu ostvarenja baš toga što se poriče. Konačno, i da ne bude zabune, međunarodna zajednica mora sankcionisati sve bh. pojedince i strukture koje krše pravne i civlizacijske norme življenja ovdje, bez obzira kome nacionu ili etnosu pripadaju, iza kojih se kriju, i u čije ime provode to što provode”

Povezani članci

• Nacionalizacija guzonja
• Intervju – Faruk Šehić: Nije lako otići iz Sarajeva
• Predstava ‘Teferič’, vodi vas u svijet parodijskog teatra Aleša Kurta
• Vojna krajina Hrvatska
• Fra Drago Bojić: Živimo u vremenu religije bez Boga
• Prvi mart: Odgovorimo Petriću masovnom registracijom za izbore

Smisao svake sankcije jeste terapeutski, odnosno u tome da sankcionisane pokuša vratiti na put civilizacijski moralnog djelovanja i življenja. Ovako sankcije, kao sredstvo političke borbe, komentariše Esad Bajtal. 

Kako je rekao za Buku, ovdje se upravo s tim računa.
Međutim…

“Ukoliko prekršioci pređu linije povratka, tzv. ‘crvene linije’, onda se oni znaju ponašati krajnje neracionalno, poput zbunjenih eksperimentalnih pacova koji biraju besmislenu reakciju i slijede je bez obzira na svu njenu neučinkovitost i štetnost po sebe same. Otprilike u toj situaciji nalaze se i ove osobe”, kaže Bajtal za BUKU misleći na Dodika i Cvijanović.

On navodi da oni više nemaju kud, i vjerovatno će nastaviti srljati kao i svih godina iza nas.

“I Dodik to jasno pokazuje time što priznaje da sankcije ne dovode u pitanje daytonski status RS, ali, će kako on kaže, ‘dovesti do još većih problema u Bosni i Hercegovini’.

Zašto?

Pa zato što ugrožavaju njega, njegov status i njegovo bogatstvo, a on je, eto, toliko moćan da u svojoj iracionalnoj samoodbrani i od Države i od građana napravi živi štit. Vječiti rat, princip je načina njegove netolerantno-iracionalne vladvine.

A to znači stalni sukobi sa svima, sa opozicijom, protivnicima, sa cijelim svijetom i konačno, sa vlastitim građanima kako je to svojevremeno pokazao enorminim policijskim nasiljem nad roditeljima i protestantima ‘Pravda za Davida’.”

Bajtal tvrdi da po logici ozbiljnosti ukupne svjetske situacije uzrokovane atakom Rusije na Ukrajinu i činjenice da Dodik slijedi rusku matricu ovdje u BiH, za pretpostaviti je da EU, ne zbog nas, nego zbog vlastite sigurnosti, mora konačno ljude, stvari i događaje početit shvatati mnogo ozbiljnije nego je to bilo devedestih godina.

“Ukoliko, naravno, nisu spremni na reprizu, koja bi Dodiku bila spasonosno rješenje, ka kome on, praktično, i uprkos sistematskim verbalnim negacijama, gura stvari. Njegovom upornom i sračunatom pričom o tome kako on neće rat, pa neće rat, pa neće rat, rat zapravo stalno visi u vazduhu kao faktor nestabilnosti, straha i dizanja tenzija. U psihologiji se ta vrsta priče naziva reakciona formacija. Pokušaj da napadna verbalizacija negiranja nečega prikrije vlastitu stvarnu nakanu ostvarenja baš toga što se poriče.

Konačno, i da ne bude zabune, međunarodna zajednica mora sankcionisati sve bh. pojedince i strukture koje krše pravne i civlizacijske norme življenja ovdje, bez obzira kome nacionu ili etnosu pripadaju, iza kojih se kriju, i u čije ime provode to što provode”, kaže naš sagovornik.

On navodi da je vrijeme da konačno i ovdje zaživi međunarodno pravo, i pravo građana, svih građana ove zemlje, na normalan život i pristojan standard u skladu sa dostojanstvom čovjeka.

“Ovdašnji političari bh. građane tretiraju kao roblje, etno-podanike, bez prava na ljudsko dostojanstvo življenja i bivanja. I to je razlog masovnog bježanja odavde, i traženja vlastitog spasa i budućnosti u zemljama daleko od samozvanih čuvara tobožnjeg vitalnog nacionalnog interesa. O tome se radi i vrijeme je da se tome stane ukraj.”