Viviane Reding, Drugi svjetski rat i Hrvatska: ANATOMIJA LICEMJERJA

Povezani članci

• Stjepan Mesić: Moje aktivnosti u korist RH završit će završetkom mojega života, a moja se uvjerenja promijeniti nikad neće
• Hrvatska kao vječna ratna zarobljenica
• Srbija je na koljenima i bez nove svjetske krize
• Zagrebačko proleće
• Dužničko čudovište neoliberalnog Frankensteina
• Smrt i sloboda

Kroz istupanja Viviane Reding suočeni smo s politikom povijesnog revizionizma pod kapom Evropske unije. O tome dvojbe nema i sada treba i pameti i hrabrosti da se s tom spoznajom nosimo – naravno, i kao članica Unije, i kao zemlja jedinstvenog antifašističkog otpora u vrijeme kada je naci-fašizam (a ne komunizam protiv kojega će kasnije jedan po zlu čuveni američki senator voditi pravi lov na vještice) bio prava i jedina stvarna opasnost za čovječanstvo. No, to je za Vivian Reding nedokučivo. A ako nije, onda stvari stoje još gore, no što se čini.

Piše: Tomislav Jakić,  Novossti

Potpredsjednici Evropske komisije i povjerenici za pravosuđe, Viviane Reding, koja posljednjih tjedana sipa munje i gromove na aktualnu hrvatsku vlast poput boga s Olimpa, jedan je tiražni dnevnik u Hrvatskoj nedavno ustupio popriličan prostor za njezina razmišljanja u povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Za one koji možda ne znaju: taj je dan uveden odlukom Evropske komisije, s preporukom zemljama članicama EU da ga obilježavaju. Već sama činjenica da su u isti koš strpani svi „autoritarni i totalitarni režimi“ dovoljna je da se objektivan poznavatelj kretanja na svjetskoj sceni u 20. stoljeću (jer o njemu je riječ!) u najmanju ruku začudi. No, čuđenju je kraj, ako se zna da je kao datum za uspostavljanje toga spomen-dana izabran onaj, na koji su svojedobno Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez potpisali pakt o nenapadanju s tajnim dodatkom o podjeli Poljske.

         Kada se željelo, s mnogo razloga, uvesti kao stalnu praksu održavanje sjećanja na žrtve naci-fašizma, kako one na bojnome polju, tako i na one stradale u holokaustu, u povijesti do sada jedinstvenom planu i programu sustavnog uništavanja jednoga naroda, pojavio se problem. Jer, u članstvu i Atlantskoga pakta i Evropske unije već su bile neke zemlje koje su u vrijeme Drugoga svjetskog rata zdušno sudjelovale u Hitlerovim planovima uništavanja Židova i u njegovome ratu na Istoku, a koje se s tom istinom o sebi nisu bile voljne suočiti. Sjećati se samo žrtava naci-fašizma za njih bi bilo ravno guranju prsta u oko, stalnome podsjećanju na nešto zbog čega bi ih morala peći savjest. S druge strane, te iste zemlje nisu imale ni malo laku sudbinu u vrijeme Sovjetskoga Saveza, a oslobodivši se sovjetskog „zagrljaja“ s entuzijazmom su prionule realiziranju euro-atlantskih vrijednosti, ili malo grubo prevedeno: promicanju neoliberalnog modela kapitalizma. Pa im je trebalo dati neku vrstu alibija. Tu je izvorište čudovišne teze (svim činjenicama usprkos) o naci-fašizmu i komunizmu kao jednakim zlima u novijoj svjetskoj povijesti. A to je izjednačavanje onda dobilo svoj izraz i u uspostavljanju spomenutog Dana sjećanja. U zemljama pak koje su time zadovoljene, posjetitelji u pravilu mogu razgledati muzeje (zajedničke) zločina komunizma i fašizma (ako nekome pri tome pada na pamet „spremnost“ desničara u Hrvatskoj da se odreknu slova U, ako se zakonom zabrani i crvena petokraka, na pravome je putu).

         Toliko o pretpovijesti. Osnovna je stvar, međutim, onaj u uvodu spomenuti tekst povjerenice Vivian Reding u kojemu ona glatko tvrdi kako je njemačko-sovjetski pakt bio glavni uzrok Drugoga svjetskog rata. Prevedeno: da komunisti nisu paktirali s nacistima, rata ne bi bilo (a što su nacisti napali te iste komuniste dvije godine kasnije, to nije spomena vrijedno). Time potpredsjednica Evropske komisije i službeno inaugurira povijesni revizionizam kao politiku Evropske unije. Da to, naime, nije politika Unije, do sada bi netko iz Bruxellesa na njezin tekst već reagirao, ovako ili onako. Kako nikakve reakcije nije bilo, moramo zaključiti da je zaista Viviane Reding u jednoj rečenici prezentirala sukus politike koju smo do sada mogli samo naslućivati temeljem izostanka bilo kakvih posljedica za one zemlje Unije u kojima nekažnjeno buja desni, neo-fašistički radikalizam. Ostaje, naravno, pitanje: zašto? Odgovor je kao na dlanu, a on će objasniti i onu monstruoznu rečenicu što ju je izgovorila predstavnica povjerenice, da – naime – Hrvatska štiti komunističke zločince. Odgovor je: antikomunizam, odnosno sve izraženija potreba neoliberalnog kapitalizma, poretka koji je – objektivno gledano – na izdisaju, da zada posljednji, smrtni udarac jedinoj ideji i ideologiji koja mu je mogla biti i koja bi i danas, a pogotovo sutra mogla biti pogubno opasna: komunizmu, odnosno u blažoj varijanti: socijalizmu. Da bi se to ostvarilo, bez razmišljanja se poseže za povijesnim falsifikatima (jer, notorna je istina da su uzrok Drugoga svjetskog rata Hitlerova agresivna politika s jedne strane i politika popuštanja zapadnih demokracija s druge), baš kao što se bez razmišljanja prijeti sankcijama i zemlji-sljednici jedine države Evrope koja, doduše, jest bila socijalistička, ali i bitno drugačija od svih zemalja tzv. istočnog lagera.

         Posebnost socijalističke Jugoslavije treba definitivno negirati, zaboraviti, pretvoriti u mit ovih ili onih nostalgičara. A zemlju koja nije, po uzoru na većinu ostalih tzv. tranzicijskih zemalja, provela lustraciju, dakle izbacila s javne scene svakoga tko je igrao ma i malo zapaženiju ulogu u prethodnome poretku, valja dovesti u red, poravnati s ostalima i reći joj da ni po čemu nije različita, a pogotovo da nije (bila) bolja. Što je opet goli povijesni revizionizam, odnosno povijesna laž.

         I tako se slažu kockice mozaika koji nudi zabrinjavajuću, dapače: deprimirajuću sliku integracije u koju je Hrvatska netom ušla i licemjerja što nam se nudi pod njezinim plaštem. Dobro, mi i sami zanemarujemo vlastiti Ustav koji navodi antifašizam kao jedan od temelja samostalne Hrvatske (u opreci prema ustaškoj NDH), ali kako tome dodati još i činjenicu da smo s takvim Ustavom ušli u integraciju kojoj je preče suzbijati i potirati posljednje ostatke komunizma (ako uopće i postoje, jer tu će ideologiju ponovo prigrliti tek generacije što dolaze), nego afirmirati antifašizam, plemenito ljudsko opredjeljenje na kojemu su zasnovane sve demokratske države zapadne Evrope? Kako prihvatiti da nam drže lekcije i da nas prozivaju, i to sve na temelju jednog jedinog slučaja (a zašto baš samo jednoga i zašto baš toga?) oni koji bi imali dosta toga pomesti pred vlastitim pragom? Kroz istupanja Viviane Reding suočeni smo s politikom povijesnog revizionizma pod kapom Evropske unije. O tome dvojbe nema i sada treba i pameti i hrabrosti da se s tom spoznajom nosimo – naravno, i kao članica Unije, i kao zemlja jedinstvenog antifašističkog otpora u vrijeme kada je naci-fašizam (a ne komunizam protiv kojega će kasnije jedan po zlu čuveni američki senator voditi pravi lov na vještice) bio prava i jedina stvarna opasnost za čovječanstvo. No, to je za Vivian Reding nedokučivo. A ako nije, onda stvari stoje još gore, no što se čini.