Viktor Ivančić: STRAH I KLEPET

Autor/ica 👤Viktor Ivančić 5.5.2012. u 10:39

Povezani članci

Koga reprezentira Slavko Linić, ministar financija u Vladi Republike Hrvatske, kada nastupa u ime države?

To pitanje, koliko god djelovalo besmisleno, za jednog je nedavnog susreta s radnicima na Markovu trgu otvoreno na posebno zanimljiv način. Ono bi se, istinabog, moglo varirati i tako da povedemo računa o egzotičnim nijansama. Na primjer: Što je to zapravo država ako u glavi onoga tko je oličuje buja ideološko kupusište?

Elem, prošloga su tjedna ministre Slavka Linića i Radimira Čačića pred ulazom u zgradu državne administracije zaskočili novinari i radnici „Vjesnika“, očekivano cvileći zbog svoje hude sudbine, a nakon što im je Čačić rutinski izrecitirao fragmente iz (neo)liberalnog psalma o neumoljivim zakonima tržišta i odlučnosti države da te zakone ne dovodi u pitanje, Linić je učinio značajan korak naprijed: „Dozvolili ste da vam se uzme sve, da vam uzmu imovinu, da vam uzmu štampariju.“

Nazočni su na trenutak negodovali, tvrdeći kako prilikom uzimanja štamparije, imovine i svega drugog oni nisu bili pitani ni o čemu, niti su materijalno pustošenje „Vjesnika“ mogli spriječiti, ali Linić – vlasnik uma koji radi na principu buldožera – nije se dao smesti: „Ova edicija ne može samu sebe financirati. Kad se sjetim 2000. do 2003., znate tko vam je pokrivao gubitke, a dozvolili ste da vam se sve uzme. Prema tome, ovo vas ne može hraniti, a sve ostalo ste izgubili.“

Što god mislili o „Vjesniku“, a pogotovo o tradicionalnoj navadi njegovih novinara da služe kao propagandisti tekućih političkih režima, nepobitna je činjenica da je imovinu te novinske kuće uzela i raznijela država – što kroz idiotsku „reorganizaciju“, što kroz pljačku nazvanu „privatizacijom“ – jer je ista bila njeno vlasništvo. Kod susreta na Markovu trgu državu je mogao predstavljati jedino Slavko Linić (i, shodno tome, biti ili nemilosrdan prema ranijim vlastima ili naprosto zaobići imovinski dio teme), pa je svejedno, ne prezajući od otvorenih uvreda, za državne postupke optužio radnike: „dozvolili ste da vam se sve uzme“ i sad se slikajte.

Država, drugim riječima, djeluje autonomno, ali odgovornost za posljedice snose oni koji su tim djelovanjem oštećeni, pošto ministar financija, kao reprezentant današnje države, s državom iz prethodnih mandata ne želi imati nikakve veze. Zašto tražite spas od države kada ste dozvolili da vas zločinačka država uništi? – pita čovjek-država okupljene trudbenike, odnosno: Kako se usuđujete pizditi ako ste dopustili ono što niste mogli spriječiti?

Taj cinizam sličan je onome Čačićevu apelu građanima da manje telefoniraju pa će uspjeti plaćati skuplje račune za struju, naročito ako se poznaju neki detalji oko državnog manipuliranja „Vjesnikovom“ imovinom. Nekadašnja tiskara te kuće, primjerice, i dalje je u državnom vlasništvu, samo je ciljanim transakcijama razdvojena od dnevnog lista da mu ne bi služila kao financijska krava muzara. Što onda znači Linićevo prezirno dobacivanje radnicima kako su „dozvolili“ da im banda „uzme štampariju“?

Umjesto toga, on bi se mogao založiti za to da štamparija bude vraćena matičnome dnevnom listu, pošto država upravlja s oba pogona, i riješiti problem u najkraćem roku. Međutim, tada ne bi imao kome dijeliti packe, a postojala bi i opasnost da se naruši najnoviji imidž države – iliti karakter njene opsjene – države koja nema ni prošlosti ni odgovornosti, i koja u svome akutnom izdanju, barem na razini deklaracija, ne namjerava obuzdavati biblijski zadane „zakonitosti tržišta“.

Reklo bi se da Linić zamjera „vjesnikovcima“ manjak revolucionarnog žara i riješenosti da se suprotstave štetočinskom djelovanju države, što je dosta neobična primjedba kada dolazi s državne razine. Osim toga, ona previđa upravo takav pokušaj radnika „Slobodne Dalmacije“ iz 1993., na čije je proglašenje autonomije država reagirala naoružanim odredima policije, sudskim nasiljem i „spontanim“ okupljanjem nacionalističkih hordi pod redakcijskim prozorima, da bi onda firmu izručila svojem privatnom terminatoru.

U drugoj varijanti, Linić – usprkos tome što je u intervjuu „Novom listu“ svečano obznanio da „u uvjetima tržišne ekonomije Socijalističke Republike Hrvatske više nema“ – i dalje strpljivo uzgaja svoj ideološki kupus, te u obrambene svrhe, nastojeći preusmjeriti krivnju i lišiti sadašnju državu bilo kakve odgovornosti za ranije debakle, predstavlja divljački nalet „tržišne ekonomije“ u hibridnoj formi, kao neku vrstu kapitalističkog samoupravljanja.

U trećoj opciji, koja se čini najizglednijom, Linić je skupa s Čačićem istinski vojnik kapitala, njegov militantni promotor, sav posvećen konačnome cilju, a to je uspostava harmonije između političkih i ekonomskih oligarha, pa dakle čovjek-država može drobiti što god ga je volja, jer je vrijeđanje radnika ionako ustanovljeno kao dio svakodnevnog folklora. U takvom doživljaju društvenih odnosa, prikladno ministrovu mentalitetu, državna administracija ne treba biti ništa drugo nego svojevrsna kapitalistička žandarmerija.

Tako ministar Linić, po dužnosti, sije strah i klepet. Zahvaljujući pomoći vodećih medija, u tom je tonu proizveden i njegov javni lik. On je strogi ali pravedni roditelj koji se, za razliku od mnogih slabića i kenjkavaca, neće libiti djetetu udijeliti žestoku šamarčinu ako je ono neposlušno. Što će mu pritom možda odvaliti srednje uho i učiniti ga trajnim invalidom manje je važno od činjenice da se moraju poštivati stavke tatinoga kućnog reda.

Općenito postaje silno zanimljiv fenomen da, otkad je na snazi mantra o tome kako se regulacija ekonomije prepušta „zakonima tržišta“, ministar Linić, čovjek-država, biva sve prisutniji. Što je više „tržišne ekonomije“, to je više države, iako bi „tržišna ekonomija“ trebala imati državu za smrtnog neprijatelja.

Ekonomska kriza što je buknula 2008. poučila nas je, doduše, da su neoliberalni koncept kapitalizma i državni intervencionizam – suprotno proglasima – sasvim lijepo usklađeni, no izgleda da se u ovdašnjim okolnostima državi pridaje i stanoviti magijski značaj. Magiju po svemu sudeći emitira upravo žandarska uniforma, uz pomoć koje je, na primjer, postavljanje Čačića i Linića u Nadzorni odbor INA-e (kompanije koju je država prodala mađarskome MOL-u) moguće opslužiti sljedećim zajedničkim argumentom: „Kad u NO uđu potpredsjednik Vlade i ministar financija to će značiti da tamo sjedi i govori hrvatska država!“ Zaista, država koja „sjedi i govori“? Što nakon toga ostaje od devize da „u uvjetima tržišne ekonomije Socijalističke Republike Hrvatske više nema“, vrlo je neizvjesno.

Država je u interpretaciji Slavka Linića poput mitske tvorevine koje časkom ima, a časkom je nema; ona se pojavljuje i nestaje u skladu s potrebama onih koji konzumiraju društvenu moć: u principu, treba je biti sve više da bi je bilo što manje. Da bi se radnici „Vjesnika“ mogli bez ustezanja izvrijeđati i prepustiti „zakonima tržišta“ – to jest „skinuti s državnih jasli“ – uloga države bit će ukinuta čak i retroaktivno.

Sasvim je druga pjesma, međutim, kada na dnevnom redu nisu nevolje najamničkog staleža, nego onih koji na njemu ubiru profit. U intervjuu „Jutarnjem listu“ ministar Linić kazao je da će mu Robert Ježić – tajkun koji je stekao pozamašan imetak zahvaljujući goloj korupciji – „uvijek biti prijatelj“, a u zadnje doba ga je često viđao: „Svako malo bio je ovdje dok nismo priveli kraju rješenje za Dioki. Pokušali smo pomoći, ni za jednu nam firmu nije svejedno što se događa.“

Nakon tih drugarskih sijela devastirani je Dioki prestao biti privatna i postao značajnim dijelom državna tvrtka (jer su ga preuzeli vjerovnici od kojih je najveći državni HEP), a čak je i vlasniku koji ga je upropastio osiguran minimalni paket dionica, da čovjek ne ostane „na ulici“. Linić ga očigledno nije suočio s nemilosrdnim „zakonima tržišta“ i biranim mu riječima poručio da odjebe, pošto „ova edicija ne može samu sebe izdržavati“. Usporedbe radi, dug koji je operacijom preuzimanja anuliran Diokiju dosezao je milijardu kuna, dok je država za „Vjesnik“ godišnje izdvajala oko 18 milijuna.

Sve to uopće ne znači da ministar Linić nije u stanju ponuditi suvisle ekonomske rezone za svoje postupke, ali retoričko oružje kojim pritom vitla svakako nisu principi, nego odgojna palica kojom se, u atmosferi na rubu histerije, utvrđuju norme prihvatljivog ponašanja i kriteriji nove društvene stege. To je argumentacijska baza njegove države, pogodna da ostavlja tragove u masnicama i širi famu o tome kako su – u ovom strašnom času – okrutnost i „bolna iskrenost“ u interesu općeg dobra, naročito radnika, a zapravo je bez ostatka u službi oligarhije.

Novossti