ENG
Viktor Ivančić: RAT S UTVAROM
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
Izdvajamo
- Pretpostavljam da bi se Branko Roglić silno iznenadio kada bi se netko od njegovih solidno plaćenih radnika usudio reći: Nisi ti, slatkorječivi ignorante, milosrdan prema nama zato što ulažeš svoj profit u svoja poduzeća, a time i u naša radna mjesta, već smo, naprotiv, milosrdni mi prema tebi, jer se odričemo viška vrijednosti u korist tvog profita, dakako pod prisilom. Poredak sistemskog egoizma ono je, dakle, što ti omogućuje da se promoviraš kao dobrotvor.
Povezani članci
Po sudu Branka Roglića, svaka kapitalistička svinjarija ima socijalističko porijeklo. Da nije riječ o uzornome poslovnom inovatoru, biznismenu kojeg krase poštenje i skromnost, bila bi to argumentacija dostojna uličnog džepara koji opravdanje za svoje postupke traži u nesretnome djetinjstvu
Ako postoji nešto kao hrvatska kapitalistička misao – ili, da bude jednostavnije, misao prosječnoga hrvatskog kapitalista – ona se u trideset godina nije dobacila dalje od toga da u socijalizmu pronalazi krivca za vlastita sranja.
Branko Roglić, doduše, nije prosječan kapitalist. Nakon havarije Ivice Todorića, on je „najbogatiji čovjek u Hrvatskoj“, kako mu tepaju ekonomski komentatori, vlasnik većeg broja firmi koje se bave turizmom i distribucijom robe široke potrošnje, te zapošljavaju više tisuća radnika, a k tome u domaćem medijskom prostoru figurira kao prototip „dobrog kapitalista“, poslovni uzor čiji bi stil valjalo slijediti u interesu općega društvenog napretka: veći dio profita reinvestira u svoja poduzeća, brine se da radnici primaju pristojne plaće i imaju dugoročnu sigurnost, filantropski ispomaže umjetnost i sport, grozi se luksuza i jedino zadovoljstvo koje si dopušta je ribolov na 9-metarskoj brodici.
Gostujući u zadnjem izdanju HTV-ove emisije „Nedjeljom u dva“, Roglić je sve te vrline potvrdio svojim riječima, ne bez ponosa, govoreći o njima s nekom vrstom prigušenog ushićenja. Ispričao je i uzbudljivu epizodu o tome kako su prilikom pokušaja sklapanja nekog posla od njega tražili mito od tristo tisuća eura, pa je on dotične likove prijavio policiji, što je rezultiralo njihovim hapšenjem i osudom na zatvorske kazne. To ga je, pak, odvelo u opservaciju o uzrocima korupcije koja, kao što svi znamo, u Hrvatskoj buja nesmanjenim intenzitetom, objasnivši taj fenomen ovako: „Od malih nogu treba učiti djecu poštenju. Kod nas to nije bio slučaj, jer smo imali socijalizam. On je potpuno izopačio razmišljanja ljudi.“
Trideset godina živopisnoga kapitalističkog pustošenja drage domovine, „društvenog razvoja“ koji glavinja od afere do afere, od krađe do pljačke, od kolapsa do debakla, od jahte do kontejnera, od vile do socijalne kuhinje, od podmićenog političara do korumpiranog tajkuna, punih trideset godina tog neposustalog orgijanja, s krupnim kapitalom i sitnim dušama u prvome planu, nije poljuljalo Branka Roglića u odlučnosti da davno propali poredak osudi za trenutačnu stravu. Čak je i samu razgradnju tog poretka, prvobitnu akumulaciju ekonomskih zločina, naime predatorsku uzurpaciju nekadašnjih društvenih dobara u devedesetima, nazvao „kvaziprivatizacijom“ i pripisao specifičnoj, protukapitalističkoj sorti: „To su bili ljudi sa socijalističkim mindsetom.“
„Najbogatiji čovjek u Hrvatskoj“ implicitno sugerira prirodnu vezu između kapitalizma i morala, odnosno – eksplicitno – između socijalizma i nemorala, jer je ovaj naprosto izopačio ljude i naučio ih nepoštenju. Tako u njegovoj viziji socijalizam opstaje kao historijsko izvorište mraka, nepresušni bazen zla koji će, bez obzira na prohujala desetljeća, biti osnovni uzrok naših aktualnih nedaća. Svaka kapitalistička svinjarija ima socijalističko porijeklo. Ako se iz dana u dan sa svakim novim skandalom osvjedočujemo u kriminalni modus operandi hrvatske poslovno-političke elite, to je zato jer se kapitalizam još nije riješio ostataka socijalizma i fatalnog „mindseta“ koji je dugoročno iskvario ljudstvo, makar su mnogi od aktera današnjih korupcijskih trilera u olovnim godinama samoupravljanja još sisali dudu i zapišavali pelene.
Da nije riječ o uzornome poslovnom inovatoru, biznismenu kojeg krase poštenje, skromnost i darežljivost, bila bi to argumentacija dostojna uličnoga džepara koji opravdanje za svoje postupke pronalazi u nesretnome djetinjstvu. Ovako, Branko je Roglić sa svojom plitkom tendencioznošću ponajviše nalik Ivanu Aralici u polju ekonomije, sjetimo li se da je književni velikan potrošio plahte i plahte nesuvisla štiva prokazujući „mentalne komuniste“ i paklenjačke napore istih da unište hrvatsku državu, zalažući se čak za zakonsku zabranu njihova javnog djelovanja. Kod poduzetnika, sveta je država zamijenjena svetim kapitalizmom, nekim vidom privatne utopijske predodžbe idealnog poretka koji u njegovoj interpretaciji dobiva univerzalnu težinu, a bilo kakvu deformaciju i izvitoperenje te rajske slike tumači kao posljedicu posthumnoga socijalističkog rovarenja, odnosno „mentalnog komunizma“.
„Najbogatiji čovjek u Hrvatskoj“, da ne bude zabune, već godinama napadno promiče takvo tumačenje hrvatske zbilje, pa je njegov nedjeljni televizijski nastup – kada je nepoštenje proglasio socijalističkim proizvodom, dok su kapitalizam i slobodno tržište valjda generatori čestitosti – samo zadnji u nizu žestokih obračuna s utvarom. Malo-malo i neki masovni medij nam približi Roglića kako, prepun želje da disperzira svoju uspjehom potvrđenu mudrost i pridonese nacionalnom boljitku, donkihotski juriša na socijalističke vjetrenjače. To što su ove davnih godina pretvorene u razvaline, biznismenu ni najmanje ne smeta: popravljanju društva i kritici tekuće stvarnosti on, moglo bi se reći, pristupa s arheološkim zanosom.
Ovoga proljeća, recimo, primjedbu sindikalista Vilima Ribiča da Vladine mjere za saniranje krize izazvane epidemijom više pomažu poduzetnicima nego radnicima ocijenio je kao „poziv da se vratimo u komunizam“, dodavši usput da komunizam i dalje živi u Sjevernoj Koreji i Kubi, i ako se nekome sviđa takav sustav, slobodno može otići tamo. Mizerniji od toga bio je samo odgovor uvrijeđena sindikalista, koji je biznismenu svečano saopćio da on nije nikakav totalitarist i komunist, već osvjedočeni socijaldemokrat, kakvim se, uostalom, deklarira i sam Roglić.
Na „ostatke socijalizma u glavama i društvu“ upozorio je, na primjer, i lani prilikom svečanog otvorenja skladišta svoje tvrtke u Dugopolju, ne vodeći računa o činjenici da je trobojnu vrpcu tada presjekao zajedno sa županom, dužnosnikom HDZ-a, dočaravajući, umjesto hladne rutine slobodnoga tržišta, tipično „socijalistički“ prizor simboličkog ujedinjenja partijske i ekonomske moći. Naposljetku, i sam je biznismen skoro pola stoljeća bio izložen zloćudnoj radijaciji socijalizma, u kraćem periodu i kao član Saveza komunista, ali je na svu sreću izbjegao izopačenje i ozbiljnije moralne devastacije.
U svakom slučaju, moralistička obrana vladajućeg sistema kakvu prakticira „najbogatiji čovjek u Hrvatskoj“ krajnje je jednostavna: hrvatska kriminalna današnjica rezultat je neželjenih prodora socijalizma u kapitalističko carstvo vrline. Onaj socijalistički ugostitelj koji je u kapitalizmu postao vlasnik stotinjak poduzeća i ekonomski uništio Dalmaciju (kao i mnogi slični njemu: vozač koji postaje vlasnik mljekarske industrije, monter plinskih instalacija koji postaje naftni magnat…) bio je agent prošlosti, a ne autentično kapitalističko čudovište.
Intrigantni element tako usidrenog garda, zahvaljujući kojem će se po „socijalističkom mindsetu“ lupati utoliko češće što ovoga manje ima, je da ono najkapitalističkije u kapitalizmu – pohlepu, egoizam i neugasivu želju za zgrtanjem – Roglić pripisuje njegovoj pokopanoj negaciji. Grob socijalizma nikada nije toliko dubok da mrtvac ne bi podmuklo izmilio na površinu i zagadio ambijent zdrave poduzetničke konkurencije.
Bit će da je, uz poslovni uspjeh, ta jednostavnost razlog što su ga prigrlili vladajući mediji, tradicionalno skloni mitskom uvidu u stvarnost. On i mlađahni Mate Rimac danas u medijskome polju uživaju statuse svojevrsnih superheroja, Batmana i Robina hrvatskoga kapitalističkog preporoda, koji bi svojim idejama, elanom i vizijama mogli raskrčiti postojeću močvaru, samo kad bi bilo dovoljno pameti da ih se slijedi. Njegova autobiografija promovira se u hotelu Westin uz prisustvo birane političke i ekonomske elite, njegovi su savjeti i ocjene tražena televizijska roba, a sve je to praćeno neupitnim ljudskim kvalitetama: kapitalist je skroman, reinvestira dobit u svoje firme, brine o socijalnoj sigurnosti radnika, sponzorira umjetnike… Na ekranu je, ukratko, slika poduzetnog dobrotvora koji pršti od kršćanskoga milosrđa.
Pretpostavljam da bi se Branko Roglić silno iznenadio kada bi se netko od njegovih solidno plaćenih radnika usudio reći: Nisi ti, slatkorječivi ignorante, milosrdan prema nama zato što ulažeš svoj profit u svoja poduzeća, a time i u naša radna mjesta, već smo, naprotiv, milosrdni mi prema tebi, jer se odričemo viška vrijednosti u korist tvog profita, dakako pod prisilom. Poredak sistemskog egoizma ono je, dakle, što ti omogućuje da se promoviraš kao dobrotvor.
Tek to bi bio istinski „socijalistički mindset“, ostatak svijesti usmjeren ka potkopavanju kapitalističke kolotečine. Ali njegova osnovna karakteristika je da danas, suprotno Roglićevim bulažnjenjima, tragično izostaje.
Autor/ica 👤Viktor Ivančić
