Viktor Ivančić: Evropa sve više liči na spomenik potrošenih ideala

Povezani članci

• Snežana Čongradin: Revizija istorije generala Mekenzija
• Kurspahić: BiH u evropskom ćorsokaku
• Ne upisujte decu na Harvard
• Smeća ima svuda
• 1938. godina koja se vraća
• Smrt i sloboda

U naherenoj europskoj tvrđavi, kojom faktički upravljaju delegati banaka i multinacionalnih kompanija, fenomeni poput demokracije, slobode, solidarnosti ili multikulturalnosti postaju sve deficitarnija roba, pomalo gube čak i odlike nužnog zla, pa Europska unija sve više nalikuje spomeniku potrošenih ideala – kaže Ivančić.

 Tamara Nakičević- Analitika

Pišući o događajima koji su krajem prošle godine potresali hrvatsko društvo – antićilirična histerija; referendum o ustavnoj definiciji braka; „presijecanje Vukovarske kolone“; skandalozni ustaški pozdrav fudbalera Josipa Šimunića i isti takav odgovor publike na stadionima u Zagrebu i Splitu – osnivač i urednik poslednjeg velikog jugoslovenskog nedeljnika, splitskog Feral Tribunea i kolumnista zagrebačkih Novosti, Viktor Ivančić, napisao je kako je „sušta istina da se Hrvatska kupa u svom lokalnom fašizmu”.

Nekako ispada je da je ekstremna desnica, ulaskom Hrvatske u EU, dobila krila.

„Moguće je da ima nešto u olakšanju koje nastupa nakon „ulaska u klub“. Princip mrkve i batine se razlabavljuje, ucjene iz Brisela više nemaju težinu sjekire nad vratom. Ovdje više nitko ne mora biti ni Ivo Sanader, ni Aleksandar Vučić, ni Ivica Dačić, ili barem može utvarati da puzi drugačije od njih“ – kaže za Portal Analitika Viktor Ivančić.

„Na paradoksalan način se razotkriva i priroda iluzije o slavnom državnom suverenitetu, zbog kojeg su nekoć tisuće ljudi bez milosti slane u smrt: sada, kada je taj suverenitet definitivno rasprodan, možemo biti više svoji nego dok smo ga tobože imali. Međutim, ne treba zanemariti ni tekuće europske mrakove, koji se po logici stvari prelijevaju na periferiju. U naherenoj europskoj tvrđavi, kojom faktički upravljaju delegati banaka i multinacionalnih kompanija, fenomeni poput demokracije, slobode, solidarnosti ili multikulturalnosti postaju sve deficitarnija roba, pomalo gube čak i odlike nužnog zla, pa Europska unija sve više nalikuje spomeniku potrošenih ideala“, rekao je Ivančić.

ANALITIKA: Ipak, u taj „klub“ žarko žele sve jugoslovenske države. Ali, šta je sa situacijom u Hrvatskoj? Čini se da se stvari ipak polako smiruju…

IVANČIĆ: Čak i da situacija djeluje „smirenije“, to ništa ne znači. Uopće se ne radi o tome u kakvome je trenutno položaju nekakav grafikon javnog ispoljavanja klerofašističkog nasilja, jer je ideološka supstanca koja njegovu putanju generira stalno ista, nepromijenjena. U Hrvatskoj nikada nije ozbiljno raščišćeno s tim naslijeđem, niti je nacionalizam iskreno prokazan barem na „lijevoj“ polovici političke scene, pa su sve šovinističke manifestacije zapravo sistemske, a vrlo često i direktno potpomognute od države. Ono što se u Hrvatskoj zadnjih mjeseci događalo je eskalacija kontinuiteta. Po mome mišljenju, provizorno „smirene“ prilike u takvim okolnostima su još i gore, jer se brišu zadnje linije razgraničenja, nestaje ama baš svaka konfrontacija; obavlja se opća normalizacija nenormalnog.

Inače, reafirmacija ustaštva kakva je u Hrvatskoj poduzeta devedesetih godina nije bila folklorno-romantične naravi, niti je imala sentimentalne ambicije.

ANALITIKA: Nego?

IVANČIĆ: Nego je plasirana kao državni projekt, a provodila ju je središnja politička struja. Simbolički je to stavljeno do znanja uklanjanjam naziva Trga Žrtava fašizma u Zagrebu i planskim uništavanjem nekoliko hiljada partizanskih spomenika; no, mimo toga, dubinski je društvo vrlo temeljito zagađeno obavezom da se, pod firmom lažne „nacionalne pomirbe“, tekovine ustaštva smatraju legitimnim elementima nove hrvatske državnosti. To, kažem, nisu činili marginalni ekstremisti, već centralna vlast, više puta ovjeravana izbornom voljom većine. Fašizacija hrvatskog društva je, dakle, proizvod političkog središta, i moguće joj se suprotstaviti samo ako to središte i njegove ideološke manire u cijelosti dovedemo u pitanje. Uključujući i sveti kult državnosti. Jer, s blagim modifikacijama u izvedbi, klišej je potpuno isti i danas. Manje su bitni ulični bukači u crnim majicama od onih koji, bez suvišne larme, isti sustav vrijednosti pronose kroz  institucije i centre društvene moći.

ANALITIKA: Hoćete da kažete da…

IVANČIĆ: Hoću da kažem da ne prijeti prava opasnost od Thompsona i njegovih debilnih pronacističkih balada, nego od onoga koji Thompsonu osigurava prostor na javnoj televiziji, u udarnom večernjem terminu. A on je, bogami, na televiziji često.

ANALITIKA: Bivši hrvatski predsjednik, Stjepan Mesić, tvrdi da je situacija u Hrvatskoj posledica „popuštanja vlasti ekstremnoj desnici“. Ko su „ekstremni desničari“ u Hrvatskoj, ko je njihova meta?

IVANČIĆ: Osim njih samih, meta su svi. S tim da se Srbi – što zbog tradicije, što zbog izlike koju osigurava zadnji rat – najradije izabiru kao arhetipski neprijatelj koji ugrožava našu opstojnost. Kod toga je tipično da se „srpska prijetnja“ – kao i bilo koja druga – naglašava utoliko snažnije što ima manje veze s realnošću. Niti ćirilica danas može ikoga ugroziti, niti Srbi mogu predstavljati iole opipljiv „remetilački faktor“. Ali, nacionalizam naprosto mora stalno imati pri ruci dežurna strašila kako bi iskaljivao nakupljene strasti. To je narkotički gard, ovisnost proizašla iz činjenice da ne znaš što bi sa samim sobom, jer se u osnovi radi o prikrivenome samopreziru. Budući da je ta iracionalnost podsticana vrlo sistematično, da je čak ugrađena u institucionalne temelje ove države, na kraju imamo rasističku mržnju kao neku vrstu dnevne rutine. Ona više ne mora imati nikakvih dodira sa stvarnošću da bi se ispoljila na krajnje konkretan način.

ANALITIKA: I ta „nacionalistička strašila“, gotovo dvije decenije nakon ratova, na cijelom jugoslovenskom prostoru i dalje funkcionišu?

IVANČIĆ: Tu se ništa neće promijeniti dok god narodi na ovim prostorima tako požudno preuzimaju identitete kolektivnih mučenika i izabiru vođe koji će licitirati njihovim stvarnim ili umišljenim patništvom. Ta mirnodopska reprodukcija rata postala je dosadnija od turskih sapunica, s tim da se u sapunicama iskazuje nešto više pijeteta prema poginulima i ranjenima. U osnovi, riječ je o tipičnim refleksima balkanskih političkih elita i zbog toga one i ne mogu jedne bez drugih. Ako ćemo pravo, prostor bivše Jugoslavije – kojeg danas od milja zovu Regijom – trebalo bi ipak nekako institucionalizirati, možda i naplaćivati ulaznice, jer on funkcionira kao izložbeni salon gadosti iz bliskog susjedstva, gdje ćete uvijek moći izabrati onu koja je veća od vaše vlastite, dok će netko drugi izabrati tvoju koja je veća od njegove. Tako su svi u prilici biti čedni u vlastitim očima. Trebalo je samo naučiti koristiti resurse koje pruža raspadnuto truplo jugoslavenske federacije.

ANALITIKA: Na kakve resurse mislite?

IVANČIĆ: Ako je Jugoslavija predstavljala bratstvo naroda, bivša Jugoslavija služi kao poligon za bratstvo narodnih nitkova. Svakome od tih plemenskih prvaka omogućeno je da upre prstom u susjeda i kaže kako je bolji od njega. S tim da uvijek vrijedi i obratno.

ANALITIKA: U „ogledalu“ o kome govorite nedavno se samozadovoljno pogledao i prvi potpredsjednik Vlade Srbije, Aleksandar Vučić: zgrožen ustaškim pozdravom fudbalera Josipa Šimunića, vicepremijer je, ignorišući fašistička divljanja po stadionima širom Srbije, rekao kako se ovdje ništa slično ne može dogoditi. Doduše, riječ je o vicepremijeru koji je ne tako davno preko table sa natpisom Bulevar Zorana Đinđića lijepio fotografije Ratka Mladića, pa…

IVANČIĆ: Vučić je u toj disciplini osobito dojmljiv: budući da je još i u procesu stalne negacije jučerašnjeg sebe, nastupa kao čovjek bez prošlosti, pa bi se moglo reći da svakoga dana počinje od nule; obnaša vlast šireći entuzijazam trajnog novorođenčeta. Normalno je da su se narodne mase u njemu prepoznale. Sa druge strane, iskreno se čudim inače liberalno raspoloženim ljudima u Srbiji koji su angažirani na zaštiti lika i djela Aleksandra Vučića, pogotovo što se radi o tipu koji je praktički jučer skinuo svastiku s lijevoga rukava, a već sutra će je nataknuti na desni. Čudim se i načinu na koji se to ponekad čini. Naime, legitimno je iz uvjerenja i kritizirati i braniti postupke vlasti; ali, kada si usmjeren na to da – otpisujući ih kao destruktivce i podrivače općih interesa – napadaš one koji vlast kritiziraju, onda to već teško može biti autonomna pozicija i miriše na banalno plaćeništvo.

ANALITIKA: Da se vratim predsjedniku Mesiću: kome je, šta mislite, njegov prijekor bilo upućen – predsjedniku Ivu Josipoviću ili premijeru Zoranu Milanoviću?

IVANČIĆ: Vjerojatno obojici. No, mora se primijetiti da je Josipović u tom smislu polivalentnija ličnost: u težnji da bude masovno obljubljen, predsjednik Hrvatske ne poznaje nikakve svjetonazorske prepreke. Milanović se barem u slučaju antićirilične histerije i vukovarskog divljanja postavio neusporedivo principijelnije. Problem je, međutim, što se ovdje čvrsto vjeruje kako su, recimo, ona državna parada i nacionalno slavlje prilikom dočeka generala oslobođenih u Hagu, što su ih režirali vladajući liberali i socijaldemokrati, nešto bitno drugačije od tzv. čekić-revolucije u Vukovaru, koju je organizirala desnica.

ANALITIKA: A nijesu?

IVANČIĆ: Naravno da nisu. Što se mene tiče, riječ je o dva lica jedne te iste mitomanske opsesije. U prvome slučaju, po strani od pojedinačnih uloga Gotovine i Markača, proslavljana je jedna sumnjiva krivičnopravna potvrda da etničko čišćenje s hrvatske strane u zadnjem ratu nije počinjeno – iako svi znamo da jest, pa zbog toga, prilikom fešte, žrtve Oluje nisu spomenute ni jednom riječju – dok je u drugom prokuljao bijes što etničko čišćenje nije dovršeno i što Srba u Vukovaru, eto, ima više od 33 procenta. Jednako je tako licemjerno s pozicije vlasti se zgražati nad Šimunićevom stadionskom demonstracijom fašizma, a u isto vrijeme ljubazno tolerirati to da na svečanoj sjednici parlamenta sjedi jedan Tomislav Merčep, ratni zločinac koji je dao pobiti desetke civila. Kada je u igri „hrvatska stvar“, stječe se dojam da oficijelna ljevica i oficijelna desnica vode borbu unutar istog čamca koji plovi niz zadanu struju, a ni jedna od zaraćenih strana nema u primisli promijeniti kurs. Jedini povoljan ishod bio bi da se, uslijed svog tog gušanja i komešanja, plovilo prevrne skupa s putnicima. No mi nismo te sreće.

ANALITIKA: Dok je Boris Tadić bio na čelu Srbije, Mirko Kovač je, sjećam se, rekao da su Srbija i Crna Gora jedine dvije države u kojima je opozicija gora od vlasti. Da li se, uz sve zamjerke Vladi Zorana Milanovića, danas nešto slično može reći i o Hrvatskoj?

IVANČIĆ: Može. Ugodnije je imati Milanovića na čelu Vlade nego Tomislava Karamarka. Mada to nije naročita utjeha.

ANALITIKA: Zašto? Zato što je premijer Milanović, recimo, „popustio desničarima“ onda kada je, kao predsjednik Socijaldemokratske partije, 2008. posjetio Blajburg?

IVANČIĆ: Da je u toj gesti postojao minimalan katarzični moment, još bi čovjek mogao imati razumijevanja. Međutim, jasno je da se radilo o pukome udvaranju. Zapravo je tragikomična ta stalna težnja hrvatskih socijaldemokrata i liberala da ustanove neku vrstu „dobrog“ nacionalizma, da ga „uljude“ i učine „konstruktivnim“, da propišu obaveznu kvotu nacionalnih sentimenata koja neće izazivati zazor. Osim kontinuirane proizvodnje štete, to je kontraproduktivno i s realpolitičkog stanovišta.

ANALITIKA: U kom smislu?

IVANČIĆ: Socijaldemokrati i liberali su u takvoj vrsti trke osuđeni da stalno gube od rigidnih desničara, istovremeno se izlažući riziku da im pristojni ljudi okreću leđa. U tom smislu i politički okršaji koje vode uglavnom nadolaze kao ishod golih nesporazuma. Gotovo da je riječ o svojevrsnom mazohizmu koji te gura u ciničnu poziciju, jer – što to znači da zadaš jednu ideološku matricu i igraš po njenim pravilima, a onda se silno iščuđavaš kada se ta ista matrica iskaže u svojim krajnjim konzekvencama? Podsjetit ću vas da je upravo SDP inicirao i usvajanje one sramotne „Deklaraciju o domovinskom ratu“ kojom je službeno proglašeno da Hrvatska nije poduzela agresiju na Bosnu i Hercegovinu, da je njena uloga u ratu bila blistavočista i kojom je, dakle, jedna bljutava laž dignuta na razinu državnoga ukaza. Kada danas razni stožeraši, s argumentima iz fundusa ratne mitologije, traže zabranu ćirilice ili objavu registra s imenima ratnih dezertera, onda to – ako hoćete – nije ništa drugo nego konzekventna provala duha Deklaracije na uličnom nivou.

ANALITIKA: Šta je sa Tomislavom Karamarkom? Kako to da je Hrvatska demokratska zajednica, čija je Vlada Hrvatsku formalno uvela u EU, danas toliko antievropska?

IVANČIĆ: HDZ se vratio svome prirodnom stanju, skinuo je frak koji ga je ionako žuljao i ukazao nam se kao dobro poznata baraba. Vjerujem da je veliki dio članstva odahnuo. Ponovo mogu jesti prstima i psovati srpsko-komunističku majku političkim oponentima. Ne računajući Tuđmanovo razdoblje, sličnu je epizodu predvodio Sanader uoči izbora 2003, kada je na splitskoj rivi kovao u heroja ubojicu starica, Mirka Norca, da bi se nakon pobjede „civilizirao“ u rekordnome roku, a onda međunarodnoj zajednici prodao floskulu o „reformiranom“ HDZ-u. Osvoji li vlast, Karamarko neće imati takav imperativ.

ANALITIKA: Zašto neće?

IVANČIĆ: Budući da je Hrvatska ušla u EU, nitko se neće truditi oko Karamarkova pripitomljavanja; pred njim će biti slobodan manevarski prostor kakav se ukazao, recimo, Orbanu u Mađarskoj. Uostalom, militarizirane grupacije okupljene u veteranskim stožera doista i nalikuju začecima formiranja nekog hrvatskog Jobbika. Osim toga, stječe se dojam da Karamarko svoje političke i ideološke fiksacije uzgaja uz pomoć priproste policijske logike. Za razliku od Sanadera i Jadranke Kosor – koji su u svjetonazorskom smislu ipak bili manekeni, mogli su se puniti različitim sadržajima – on djeluje odviše tup da bi se iskazao čak i kao oportunist. Otkad je došao na čelo stranke, nije javno prigovorio ni o čemu drugom osim o ugroženom hrvatstvu i opasnosti od komunizma, obnavljajući svakodnevno to gradivo metodikom pneumatskog čekića. Graditi u današnje vrijeme popularnost na antikomunističkoj paranoji moguće je samo u retardiranom društvu, i – tko zna – može biti da je njegova procjena dobra. No, kako god uzmeš, to je retorika koja se nije maknula dalje od Dide Kvaternika.

ANALITIKA: Postoji li onda neka „druga“ Hrvatska? Nedavno ste, vidjela sam, napisali da poslije prošlogodišnjih „referendumskih ratova između konzervativnih šovinista i onih koji drže da to nisu, novinski analitičari gotovo bez ostatka upozoravaju na provaliju koja se otvorila između dvije Hrvatske“.

IVANČIĆ: Pisao sam to u kontekstu širenja moralne panike zbog navodno fatalnih „društvenih razdora“ i zazivanja nacionalnog jedinstva, a sve pod geslom da „samo sloga Hrvate spašava“. Riječ je o onoj vrsti tumačenja društvene zbilje koja problem vidi u samim podjelama, a ne i u pojavama koje do podjela dovode. Javili su se čak prijedlozi za uspostavom „crveno-crne koalicije“ i formiranjem Vlade nacionalnog jedinstva, po uzoru na Njemačku, kako bismo se izvukli iz naše tekuće mizerije i pomeli razlike pod tepih.

ANALITIKA: Oprostite, vi kao da govorite i o Crnoj Gori, o tekućoj SDP-ovskoj trgovini i mizeriji! Izgleda da je, po tom pitanju, u jugoslovenskim kiosk-državama situacija svuda manje-više ista.

IVANČIĆ: Ista! Ali, ako govorimo o Hrvatskoj, mislim da nema pogubnije stvari od hrvatske sloge.

ANALITIKA: Zašto?

IVANČIĆ: Forsiranje nacionalnog okupljanja i nasilna proizvodnja konsenzusa uvijek je izraz žudnje za izvanrednim stanjem, a princip izvanrednog stanja suprotstavljen je principu slobode. Ovdje je, međutim, vrlo popularna vizija beskonfliktnog društva odanog „nacionalnim interesima“ – bez obzira na kakvim će osnovama to društvo biti osovljeno -sa striktno zadanim gabaritima javnog dijaloga. Na tome se sve vrijeme i radi, jer, da se ne zavaravamo, aktualne šovinističke demonstracije sile ne ispoljavaju se kroz konflikt; one su tek tolerirani oblici javnih prijetnji manjinama, s pravnom državom u vidu partnerski raspoložene kulise. Zamislimo li slične inicijative iz suprotnoga smjera, na primjer da skupine revoltiranih građana krenu razbijati table Hrvatske stranke prava na kojima je ispisana fašistička parola, unaprijed možemo tipovati na krvave rasplete. „Druga Hrvatska“ utoliko ne postoji, niti je ikada postojala. Barem ne kao strukturalna činjenica unutar hrvatskoga društva. Središnji medijski i javni prostor je podrobno očišćen, glasovi koji su iole radikalno suprotstavljeni vladajućim trendovima sklonjeni su na marginu, a tamo ne nastaje ništa što bi sličilo na zajedničku platformu. Ne treba ni nastajati, što se mene tiče. Jedina „druga Hrvatska“ koja bi danas imala smisla morala bi biti politički angažirana na suzbijanju klasnih razlika i otporu neoliberalnom kapitalizmu.

ANALITIKA: Kao autor „radikalno suprotstavljen vladajućim trendovima“, i vi ste na neki način sklonjeni na marginu. Kakva je to pozicija?

IVANČIĆ: Ta pozicija je sasvim u redu, pod uvjetom da na njoj možete preživjeti. Meni osobno ona prija. Nisam impresioniran tobožnjim utjecajem masovnih medija, jer je on vrlo relativan. S obzirom na pravac u kojem se razvija medijska industrija, kritički duh će uskoro ionako sasvim iseliti iz velikih profesionalnih pogona. Inače, hrvatski medijski pogoni za račun kurentnih poslodavaca solidnije od bilo čega obavljaju egzekutivne zadaće; tehnike difamiranja začudno su maštovite i pune inovacija, a novinski plaćenici naprosto obožavaju kada se mogu razviti u streljački stroj.

ANALITIKA: Ne čini li vam se da se većina medija i novinara na jugoslovenskim prostorima – posebno u Crnoj Gori i Srbiji – danas čvrsto drže principa streljačkog stroja, dosljedno odbijajući da, recimo, objave demantiji ljudi koji su meta novinarstva koje ste jednom nazvali – strvinarskim?

IVANČIĆ: Čini, naravno. Masovni mediji su postali uglavnom sredstva za razne vrste manipulacija, a samo novinarstvo najčešće egzistira kao uslužna djelatnost financijske i političke moći, šireći usput famu o svojoj slavi i društvenoj važnosti. U takve bajke odavno ne vjeruje ni publika. Karakter ove struke se ubrzano i dubinski mijenja, i to u smjeru koji je direktna negacija njenih “svetih pravila”. To ne znači da nema poštenih medija i odličnih novinara, no ovih drugih je sve više. Novinar koji drži do sebe danas je osuđen na to da sve češće piše o štetama koje uzrokuje samo novinarstvo.

ANALITIKA: Ako bih vam, nakon svega, rekla da mislim da ste najbolji jugoslovenski novinar i kolumnista, da li biste to shvatili kao komplimet ili kao uvredu?

IVANČIĆ: Shvatio bih kao blagonaklono pretjerivanje. Na ovim prostorima ima boljih novinara od mene. Ne znam samo da li bi baš svaki od njih otrpio da bude „jugoslavenski“. Ustvari je pridjev zgodan, jer znatno sužava izbor.

ANALITIKA: Vi lako otrpite to „jugoslovenski“?

IVANČIĆ: Za mene ta odrednica sigurno nije uvredljiva. U odnosu na tvorevine koje su nastale nakon njenog raspada, Jugoslavija je, uz sve svoje mane, bila kolosalan projekt. A budući da ne spadam ni u nostalgične ni u državotvorne tipove, više me zanima potencijal otpora aktualnim ludilima koji je u toj odrednici sadržan, jer slutim kako postoje momenti kada puki antinacionalizam nije dovoljan. Ako te već netko proziva kao “Jugoslavena”, misleći da izriče strašnu pogrdu, šteta je da kletva pada u prazno.