ENG
U Hrvatskoj je sve spremno za početak velikih higijenskih radova. ‘Došlo je vrijeme za čistu Hrvatsku’, rekla je nekadašnja miss Hrvatske Anica Kovač, supruga fudbalera Roberta K., brata selektora hrvatske nogometne reprezentacije Nike K. Gospođa Kovač to je izjavila dajući u subotu potporu prosvjednicima i Thompsonovim obožavateljima okupljenim na zagrebačkom Trgu bana Jelačića, pod parolom ‘100 % za Hrvatsku’, gdje se zateklo i nešto stopostotnih ratnih zločinaca, poput Darija Kordića i Branimira Glavaša.
Kada ju je novinar Indexa upitao što je točno time htjela reći, gospođa Kovač sugovornika je najprije podrobno odmjerila, pokušavši vizualnom metodom ustanoviti radi li se možda o Srbinu, a zatim, nesigurna u dijagnozu, odlučila provokatora sumnjivoga etničkog soja izložiti kraćem diplomatskom buncanju: ‘Kada kažem da je došlo vrijeme za čistu Hrvatsku, mislim na to da se ponosimo izborenom slobodom i samostalnom državom.’
Sutradan, u nedjelju, pohodivši svečanu sjednicu Gradskoga vijeća Vukovara, higijenske je aktivnosti s nešto manje diplomatskog takta prizvala i Ruža Tomašić, predsjednica Hrvatske konzervativne stranke i zastupnica u Europskome parlamentu. Referirajući se na kratku razmjenu vatre između ministara Ranka Ostojića (Hrvatska) i Aleksandra Vulina (Srbija), gospođa Tomašić je rekla: ‘Neka oni mole boga da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju. Oni drže ovu državu za blagajnu i samoposlugu, a ništa joj ne daju.’
Na spomenutoj svečanoj sjednici Gradskog vijeća Vukovara kao počasni uzvanik sjedio je i Tomislav Merčep, čovjek koji se na najkonkretniji način istakao u čišćenju hrvatskoga dvorišta, toliko da mu se danas nevoljko sudi zbog ratnih zločina, pa su sjednicu demonstrativno napustili predstavnici Srba. ‘Ko ih jebe’, rekao je u sebi gradonačelnik Ivan Penava. ‘Ko ih jebe’, rekao je u sebi Tomislav Merčep. ‘Došlo je vrijeme za čisto Gradsko vijeće Vukovara’, rekla bi gospođa Kovač da je imala priliku stisnuti se uz ‘vukovarskog Napoleona’. Dvadeset godina ranije ovaj je znao stati pred mikrofon i njenu ‘čistu Hrvatsku’ promovirati na slikovitiji način: ‘Kad su vidjeli da me narod voli, rekli su da sam ja pobio sve Srbe. Ali nisam, nažalost.’
Budući dakle da se pod ‘čistom Hrvatskom’ (iliti čistim dvorištem) podrazumijeva Hrvatska (dvorište) bez Srba, onda su Srbi – prema razumijevanju gospođa Kovač i Tomašić – osnovni faktor onečišćenja, drugim riječima: ljudski otpad. Rečene hrvatske dame svakako nisu jedine koje su to spremne glasno reći, naprotiv, oslanjaju se na prebogatu tradiciju sličnih uvida.
Maja Freundlich, recimo, još se 1994. u Večernjem listu pitala: ‘Što je to u Srbima, te svaku ljudsku djelatnost, koje se prihvate, pretvore u smeće?’ Njezin kolega Joško Čelan iste je godine u Slobodnoj Dalmaciji mrzovoljno konstatirao: ‘Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo.’ A kolegica Dunja Ujević, također 1994., također u Večernjaku, trudila se biti duhovita: ‘Kad bi Srbi doista poznavali Hrvate, znali bi da bismo im sve dali, samo kad ništa ne bi tražili.’
Sve je to izlazilo u oficijelnome dnevnom tisku, dok je onaj alternativni, poput Hrvatskog vjesnika Zvonimira Šekulina, u zaglavlju isticao parolu ‘Srbi, prokleti da ste, ma gdje bili!’, noseći misiju neformalne avangarde, sličnu onoj kakva je do lani, do konačnoga etabliranja, bila namijenjena portalu Dnevno.hr ili televizijskoj Bujici. Radi današnje popularnosti, zgodno je podsjetiti se i Velimira Bujanca od prije dvadeset godina, masnu neonacističku vedetu rodoljubne mladeži, koji je pozirao u crnoj SS uniformi sa svastikom na lijevoj nadlaktici, a posao javne promocije obavio je tadašnji Globus: ‘Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: trećinu iseliti, trećinu lojalnih prekrstiti, a trećinu, zločince, poubijati.’
Napokon, i najveći autoritet za pitanja nacionalne higijene, neprežaljeni uzor gospođa Kovač i Tomašić, otac države Franjo Tuđman, bio je prije dva desetljeća itekako inspirativan kada je na stvari ‘čista Hrvatska’. Dovoljno je obnoviti najupečatljivije fragmente govora što ih je Poglavarko održao na punktovima gdje se u kolovozu 1995. zaustavljao slavni ‘Vlak slobode’, neposredno nakon ‘Oluje’, kada je iz našeg dvorišta uklonjeno par stotina tisuća komada čovjekolikih otpadaka. Knin: ‘Srbi su neslavno nestali iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo.’ Split: ‘Neka im je sretan put!’ Karlovac: ‘I još ih ima, i ovdje kod vas! Od 22 suca u Karlovcu sedmero su Srbi!’
Danas, reafirmirani ideal ‘čiste Hrvatske’ nema ni jedan novi element u odnosu na stare zasade, osim što je Tuđman ovjekovječen u spomeničkoj plastici, što je Bujanec useljen u medijski mainstream i što je Merčep, vidjeli smo, uvaženi gost na svečanoj sjednici Gradskog vijeća Vukovara, te korisnik počasne lože na inauguraciji predsjednice države. Anica Kovač i Ruža Tomašić čistih obraza snivaju o čistome krajobrazu. Hrabri ih prizor s Trga bana Jelačića, uspravnost metli domaće proizvodnje, za koje vjeruju da mogu biti jednako učinkovite kao što su to bili Glavaš, Kordić ili Norac.
Gospođe, ukratko, ispovijedaju autentični hrvatski rasizam, i to takav koji više nema niti mučeničko opravdanje, niti onu izliku u vidu ‘velikosrpske agresije’, već tu ‘velikosrpsku agresiju’ poput balzamirane sage silom čupa iz prošlosti i pridaje joj tragikomičnu aktualnost, ne bi li osigurao smisao bojnome polju za kojim vapi i na kojemu jedino može iskaliti svoj ‘identitet’. Emotivno i mentalno neuklopljeni promatrač nužno ostaje nijemo zapitan pred takvom identitetskom katastrofom: ima li uopće hrvatstva izvan protusrpstva? Postoji li ijedan drugi znak skupne posebnosti osim neukrotive čežnje da se Hrvatska ‘očisti’ od onih kojih jedva da još ima?
Izgleda da ne postoji. Srbi kao permanentna prijetnja, pogotovo u fantomskom izdanju, u izdanju dijabolične metafore i univerzalnog objekta mržnje, potrebni su samo zato da bi se moglo ‘djelovati hrvatski’, naime biti ‘100 % za Hrvatsku’, oni su one slamke spasa s kojima treba bez predaha obračunavati, jer hrvatstvo i nije ništa drugo nego taj oblik neprekidne povijesne borbe: mlaćenje prazne slame.
Ono što nacionalne napore koje tako dirljivo reprezentiraju gospođe Kovač i Tomašić uistinu odlikuje jest silan prezir prema samoj mogućnosti demokratske konstitucije društva. Ta protudemokratska vokacija, dakako, sasvim je tuđmanovska, no sada joj još nedostaje i konkretan ‘agresorski’ alibi, blažena huka tenkova i aviona što će prikriti obrambenu strast za pogromom, te ona dovršava svoj historijski krug u goloj fašističkoj imaginaciji, u onome što je – skrivena iza žrtvene maske – bila od samoga početka.
Budući da je nešto gluplji od pokojnog idola, moglo bi se reći kako Tomislav Karamarko – glavni režiser tekućih hrvatskih gibanja – nastupa kao ogoljeli Tuđman, kao njegova posthumna bit, i kako, trudeći se utjeloviti snagu mitske prošlost, kroči u budućnost bez olakotnih okolnosti. Marš je započet na ulicama da bi završio u institucijama, s prethodnicom u vidu stopostotnih ratnih invalida, stopostotnih ratnih zločinaca i stopostotno hrvatskoga malograđanskog morala. Takvoga koji će ostati neosjetljiv na činjenicu da je težnja ka ‘čistoj’ državi nemoguća bez bogate zbirke prljavih motiva.
Slijedi dakle novi početak higijenskih radova. Interregnum se bliži neumitnom kraju. ‘Čista Hrvatska’ ima svoju prepoznatljivu kanalizacijsku aromu. Već sada je preporučljivo kretati se ‘Lijepom našom’ čvrsto začepljena nosa, ali – slijedimo li intuicije gospođa Kovač i Tomašić – bez sumnje će biti i bolje: prava će govna tek isplivati na vlast.
