Vesna Milek: ISTORIJA SRCA

Povezani članci

• Demanti na objavljene tekstove od dana 19.07. i 25.07.2019. godine na portalu Zurnal.info, autora Avde Avdića
• Čuvaj se, Bosno, stiže ti Evropa!
• HAMLET U SELU MRDUŠA DONJA – ILI – HAMLET ZNA ŠTO NAROD NE ZNA
• Kučanova točka na BiH
• Kronika prijepora oko izbora predsjednika Vrhovnog suda RH
• Dragan Markovina: Kamo dalje rođače?

“Sarajevoje žiža u Europi koja isijava, to je žiža koju je zapalio Mirsad Purivatra i koja gori i obasjava sve oko sebe“, izjavio je oskarovac Branko Lustig za BHT, vidno ganut,  samo par trenutaka prije nego mu je direktor Sarajevo Film Festivala Mirsad Purivatra uručio počasno Srce Sarajeva.

 

U znaku snažnih, kreativnih žena

18. Sarajevo Film Festival je ove godine u grad privukao više od 100 hiljada posjetitelja, oko 800 akreditiranih novinara iz cijelog svijeta i više od hiljadu gostiju. Svi su imali mogućnost vidjeti 210  filmskih projekcija. Ove godine je Festival ne samo proslavio svoje ‘punoljetstvo’, nego i deceniju regionalnog takmičarskog programa, u kojem se svake godine predstave novi talentirani, ali i zreli, već poznati autori i autorice – iz Mađarske, Austrije, Rumunije, preko država nekadašnje Jugoslavije, pa sve do Albanije i Grčke.

Ako je prošle godine, takmičarski program, prema riječima selektorice Elme Tataragić “bio najmlađi do tada” i u utrci za Srce Sarajeva su bili većinom mladi autori sa svojim prvijencima, ove godine je ovaj program bio u znaku žena. Moćnih, kreativnih, neobičnih žena, kako na filmskom platnu, tako i iza kamere. Dokumentarac Marine Abramović ‘Umjetnica je prisutna’, koji između ostalog preispituje ulogu autorice u svijetu umjetnosti, srbijanski kontroverzni film ‘Klip’ Maje Miloš, film ‘A gdje sada’ libanonske autorice i glumice Nadine Labaki, gdje nesvakidašnjom alegorijom o moćnim ženama, koje nadvladaju svoje rata željne muškarce i uzmu stvari u svoje ruke u ‘, u Otvorenom kinu, sa nekoliko hiljada gledatelja, nagrađen je desetminutnim ovacijama…

I u takmičarskom programu su se za Srce Sarajeva borile čak četiri autorice. U poetičnoj drami dugih kadrova ‘Sadašnje vrijeme’ turske redateljice Belmin Söylemez glavna junakinja Mina (Sanem Őge) pokušava pobjeći od svoje depresivne sudbine. Austrijska autorica Ruth Mader u filmu ‘Šta je ljubav’ prepliće igrane i dokumentarne segmente, iscrtava različite protagoniste jedne iste generacije. Aida Begić je, nakon svog prvijenca ‘Snijeg’, otvorila Festival filmom ‘Djeca’, o bratu i sestri koji odrastaju u predgrađu modernog Sarajeva.

Onda je tu i koprodukcija makedonskih sestara Mitevski. Redateljicu Teonu Strugar Mitevsku je, nakon događaja, kad joj je u Parizu sa obližnje zgrade pred noge pao samoubica, i umro doslovno na njenim rukama, počelo proganjati pitanje “kada nas život dovede do toga da si oduzmemo ono što je najdragocjenije što imamo”. Tako je nastao kompleksan film ‘Žena koja je obrisala suze’, koji se ambiciozno bavi najtežim izazovima u životu dviju žena: jedna od nih živi u Makedoniji (Labina Mitevska), druga u Parizu (španjolska glumica Victoria Abril).

 

Srce Sarajeva rumunjskom filmu

Žiri za igrani film, kojim je predsjedavao mađarski redatelj Kornél

Mundruczó, Srce Sarajeva za najbolji film Festivala dodijelio je filmu rumunjskog redatelja Radua Jude ‘Svi iz naše porodice’. Njegov rad na hiperrealističan način istražuje turbulentan odnos između bivših supružnika, i njihovu borbu za starateljstvo nad četvrogodišnjom kćerkom. Nagradu za najbolju glumicu dobila je mlada Marija Pikić za ulogu Rahime u filmu Begićeve ‘Djeca’. Srce za najboljeg glumca je dobio Ulix Fehmiu, sin slavnog jugoslavenskog glumca Bekima Fehmiua, za ulogu ratnog zločinca u hrabrom srbijanskom filmu  Miroslava Terzića ‘Ustanička ulica’. Posebnu nagradu žirija je dobio turski redatelj Emin Alper za film ‘Iza brda’, koji analizira patrijarhalni model porodice u udaljenim predjelima Turske i njen nekada neobjašnjivi, paranoičan odnos prema drugačijem. Nagradu u visini od 10 000 eura je, kao i svake godine, dodijelila velika prijateljica Festivala, francuska modna kreatorka Agnès B.

Žiri za dokumentarni film (Thomas Imbach i Audrius Stonys), kojim je predsjedavao poznati ratni fotoreporter Damir Šagolj, između 22 dokumentarna filma se odlučio za rumunjski film redateljice Ivane Mladenović ‘Ugasi svjetlo’. Ovaj film govori o mladim Romima, kad izađu iz zatvora – jedan od njih je bio osuđen zbog ubojstva svoje djevojke – a život na slobodi ih dočeka ohološću i agresivnošću.

 

Izbrisani

“U svijetu se sve češće uočava trend da dokumentarni filmovi dobivaju više pozornosti gledatelja i tako utječu na društvo”, izjavila je selektorica dokumentarnog programa Rada Šešić. Selektorica se odlučila za intimni, bolni nastavak pripovijesti o dječaku Tolji iz Ukrajine, koji je sada dvadesetogodišnji nezaposleni mladić. Film govori o posljedicama smrtonosnog zračenja u Černobilu. Zašto je Šešićeva tako odlučila? Jer je to priča o bilo kojem pojedincu iz ugroženog dijela svijeta koji je gurnut na rub društva, zaboravljen. A tog momka iz filma ćemo svi, koji smo gledali film, dugo nositi u sjećanju”, rekla je Šešićeva.

Kozoleov ‘Dugi raspust’ je film o najvećoj mrlji slovenačke politike osamostaljenja. Redatelj se usredsredio na potresne priče troje ljudi koje je 26. februara  1992. slovenačka država, skupa sa 20 000 državljana, izbrisala iz registra državljana. Postali su izbjeglice u vlastitoj državi, neki od njih još uvijek djeca, i sa ‘raspusta’ se više nisu mogli vratiti u državu u kojoj su odrastali i koju doživljavaju kao svoju . “Ništa nije tako strašno kao to, da odjednom ne postojiš više”, kaže Nisveta, majka dviju djevojčica. “Svaki dan sam se skrivala, živjela sam u jezi da će me policajac zaustaviti i tražiti mi dokumenta, i poslati me daleko od muža i djece”. “Hrabro, kažete?” nakon projekcije svog filma, koji je imao izuzetne reakcije međunarodne publike u dvorani, osmijehnuo se redatelj Damjan Kozole.

“Volim svoju državu. Upravo zato treba isticati anomalije koje je ta država stvorila. Samo tako se možemo očistiti i zakoračiti na novi put, a ne da metemo sve stvari pod tepih i pravimo se da ne primijećujemo šta rade ljudi na vlasti.”. “Kad smo završavali snimanje filma već se dalo naslutiti da će na izborima pobijediti Janez Janša”, kaže Kozole. “Ovaj film je na izvjestan način bio napravljen i za njega. Nadam se da će ga jednom i on pogledati.” Film je napravljen u koprodukciji sa TV Slovenija i nadam se da će producentica imati toliko hrabrosti da ga čim prije uvrsti u program. Selektorica je Kozoleov film uvrstila u program “jer je tema izbrisanih još uvijek vrlo aktualna za ovaj prostor. Dvadeset hiljada ljudi nije više samo politički slučaj, kroz Kozoleov istraživački pristup oni su dobili lice i priču s kojima se može identificirati svaki gledatelj.”

 

Produkcijski market CineLink

“Festival je postajao sve veći i veći, svi smo se bojali da će se slomiti, kao što se dogodilo mnogokojem festivalu prije ovoga, a Purivatri je uspjelo nezamislivo: sa CineLinkom i Talent Campusom u sudjelovanju sa Berlinaleom sigurno je postao najznačajniji festival u regiji“, izjavio je Čedomir Kolar, producent ‘Ničije zemlje’, možda najnagrađivanijeg filma u posljednjih deset godina. Kolar u posljednjih deset godina surađuje sa Festivalom u svojstvu člana žirija CineLinka i kao producent brojnih art projekata, koji su se razvili upravo ovdje. “Za osamnaest godina smo stvorili jednu vrstu vertikale”, rekao je Purivatra. “Počnemo sa mladim filmskim profesionalcima koji se kale sa uglednim predavačima na Talent Campusu. Sljedeća stepenica je koprodukcijski market CineLink, gdje mogu naći koproducente za svoj projekat i sljedeći korak – rezultat koprodukcija – autorski film, koji se na crvenom tepihu i svim onim što pripada tome, predstavi u našem regionalnom takmičarskom programu”.

 

Glamur i vertikala mladih talenata

“Purivatra je genije za pronalaženje sponzora u vrijeme recesije”, rekao je Čedomir Kolar. “Svjestan je da bez glamura nema sponzora, i nalazi odličnu ravnotežu između filmskih zvijezda i mladih autora, koji nose sadržaj i postaju vitalna snaga ne samo regionalne kinematografije, nego se takmiče za najviše nagrade na A festivalima”. Prošle godine je na primjer pored sve euforije povodom dolaska para Angeline Jolie i Brada Pitta Festival ugostio i Michaela Fassbendera (u Sarajevu je predstavljen u romantičnoj drami ‘Jane Eyre’), a tada nije još uživao posebnu medijsku pozornost. “Sjedio sam mirno u bijelom salonu sa Bradom Pittom, Danisom Tanovićem i  Fassbederom, gledali smo dodjelu nagrada i niko nam nije smetao”, smije se Kolar. Kad je mjesec dana nakon toga Fassbender u Veneciji dobio Zlatnog lava za glavnu ulogu u McQueenovoj ‘Sramoti’, postao je “the talk of the town”, kako kaže Kolar, najtraženije ime.

Ove godine je pored Erica Cantone, Todda Solondza, Béle Tarra, Victorie Abril i Jeremyja Ironsa, u grad nenajavljeno došla Angelina Jolie (već drugi put ove godine, nakon februarske premijere ‘U zemlji krvi i meda). Sada je otvorila šestu radionicu – Sarajevo Talent Campus – naslovom ‘Film i moguća budućnost’, i pred oko stotinu izabranih talenata iz 13 zemalja jugoistočneEuropeizjavila da je “uspjeh doživjela vrlo rano, a da je to nije ispunilo. Tek kad se odlučila da obiđe neprivilegirane krajeve svijeta, da istraži druge kulture i svjetove, osmislila je svoj put”.

“Ovih deset dana Festivala grad dobije drugačije lice, u zraku su adrenalin, euforija, kreativnost”, kaže mladi sarajevski fotograf Ivan Hrkaš. “Ovaj široki dijapazon ljudi koji dođu u grad iz svih krajeva svijeta, nudi mogućnost za susrete, za zdrav, kreativan dijalog, koji povezuje. Kroz prizmu različitih kinematografija ove je godine selekcija bila posebno dobra, mi mladi imamo mogućnost za preispitivanje svojih moralnih kodeksa, za tolerantnost prema drugačijem”.

I ne samo to. “SFF, u kojeg su deset dana usmjereni reflektori svjetske javnosti, jedini je pozitivni kontekst u kojem se Bosna I Hercegovina bilo gdje u svijetu spominje”, kaže N.Z. prevoditeljica i urednica Kataloga 18. SFF. To je od vitalnog značaja za grad, nekoliko stotina zaposlenih dobije plaće ili honorare, tu su hoteli koji se svake godine obnavljaju, brojni restorani, kavane, kinodvorane, promet, druge industrije zabave u vezi sa turizmom… Makar deset dana je SFF za Bosnu ono što je pobjeda na Euro 2012 za propalu Španjolsku. Ne mijenja puno, ali znači ogromno”, zaključila je N.Z.

 

Srebrenica

Datumi Festivala, kojeg su ove godine radi ramazana organizirali početkom jula, koincidirali su i sa 17. godišnjicom genocida u Srebrenici. 11. jula, kad se u Srebrenici odvijala dženaza i pogrebna svečanost za 520 identificiranih ubijenih u pokolju 1995. Sarajevo Film Festival je obilježio predavanjima humanitaraca i humanitarnih aktivista, predavanjem izraelskog autora dokumentarnih filmova Eyala Sivana, filmskim projekcijama ratnih filmova bosanskohercegovačkih autora, i prije svega konferencijom na temu ‘Ljudska prava: fikcija ili realnost?’ Otvorio ju je počasni gost Branko Lustig. Lustig  je preživioAuschwitz, a producent je filmova o holokaustu, poput ‘Schindlerove liste’ i ‘Sofijin izbor’. “Kad smo Spielberg i ja 1993. dobili Oscara za ‘Schindlerovu listu’, posvetili smo ga ideji da se tako nešto više nikada ne dogodi. Tri godine nakon toga se dogodila Srebrenica. I sada se pred očima svjetske javnosti događa Sirija”, rekao je Lustig na konferenciji.

“Nakon svega što se dogodilo ovdje, i što se događa sada u svijetu, zaista se čini da su ljudska prava samo fikcija”, bila je radikalna Aida Begić, koja se sada “bavi prije svega onima koji su preživjeli”, kao što je rekla. Njen cjelovečernji film ‘Djeca’ nastao je iz dokumentarnog filma o djeci “uklještenoj u obrazovni sustav i u nacionalističke porodice, koje stvaraju uvjete za nove međunacionalne mržnje”.

“Kad ne bih vjerovala da film može utjecati na društvo, sada ne bih bila ovdje”, izjavila je Jasmila Žbanić, koja je već filmom ‘Grbavica’ izazvala nove rasprave o planiranim masovnim silovanjima i o “silovanju kao ratnom zločinu”. “Vjerujem u moć filma. Kad film ne bi bio moćno oruđe, ne bi bio opasan za represivne sustave, ne bi bio toliko puta zabranjivan”, izjavila je i pokazala isječak iz svog novog cjelovečernjeg filma. Njegova radnja se dešava u Višegradu nakon rata, u gradu gdje su paravojne jedinice pored etničkog čišćenja izvele masovna silovanja tamošnjih žena i djevojčica.

“Kad govorimo o holokaustu, spominjemo svaki koncentracijski logor pojedinačno, zašto smo se u našem primjeru usredotočili samo na Srebrenicu?” publici se obratio fotograf i koautor nove opsežne knjige fotografija ‘Bosna 1992 -1995’ Zijad Gafić, i prikazao niz fotografija na kojima su osobni predmeti koji su pripadali ljudima iz koncentracijskih logora posljednjeg rata. Slomljene naočale, zalijepljene flasterom, upotrebljena zubna četka, muški češalj, žlica, muški ručni sat razbijenog stakla, nekoliko muških satova sa različito zaustavljenim kazaljkama. Koliko vremena nakon smrti vlasnika su kazaljke prestale raditi?

Pitanja sa konferencije – kakvu moć ima film i da li umjetnost može promijeniti društvo, nastavila su se i na predstavljanju knjige fotografija ‘Bosna 1992 – 1995: ratni reporteri i traženje identiteta’. Video sa nanizanim fotografijama najboljih ratnih reportera je punu dvoranu Meeting Pointa obavio u tišinu koja je potrajala. Ima stvari kod kojih riječi nemaju moć. Prizori Bosne u godinama rata su previše snažne, previše realne. Žena koja se objesila na drvo u šumi da je četnici ne bi uhvatili. Srpski vojnik koji brutalno udara razmrcvareno truplo. Prizori skeletičnih logoraša. Ljudi u dvorani nakon prikazanih fotografija nemaju više pitanja.

 

Buntovnici na nogometnom igralištu

Dan sjećanja je simbolično završen u Otvorenom kinu !hej pred više od tri hiljade gledatelja, koji su pratili dokumentarac ‘Fudbaleri buntovnici’ i koji traje puna tri sata. U njemu nekadašnji ‘kralj’ Manchester Uniteda Eric Cantona pripovijeda priču o nogometu, koji nije samo igra, nego nosi i poruke otpora, slobode, demokracije. Priču o petorici slavnih nogometaša (Mekhloufi, Sócrates, Caszely, Didier Drogba i Pašić) koji su došli iz nemogućih socijalnih situacija, suprotstavljali su se i borili se i izvan nogometnih igrališta. “Ovaj film smo napravili radi naše djece, da bi naučili kakve greške pravi naša civilizacija i da znaju da ima ljudi koji su se borili, bunili se i nastojali da makar malo poprave stvar”, rekao je Cantona u razgovoru na ‘Kafa sa…’, kojeg su imali sa vidno ganutim legendarnim bosanskohercegovačkim nogometašem Predragom Pašićem, jednim od protagonista filma.

Cantona je, pored Angeline Jolie prije toga, prvi podržao Videoarhiv genocida u Bosni i Hercegovini, kojeg je omogućila organizacija Cinema for Peace. Skupa sa Pašićem, Purivatrom i penzionisanim generalom Jovanom Divjakom u Kupoli sjećanja, koju su tog dana dovezli iz Srebrenice i postavili je na Trg djece Sarajeva, poslušali su potresne ispovijedi preživjelih.

Sjećanjem na Srebrenicu je 11. juli 2012. bio prožet svaki korak u gradu. Na vratima dućana sa odjećom nalijepljen je crn list papira na kojem je bijelim slovima zapisana jedna od ispovijesti preživjelih. Tek rođeno dijete, kojeg na očigled snahe gazi četnička čizma. U izlozima knjižara je predstavljena nova monografija o Srebrenici fotografa hrvatsko-sudanskog porijekla Tarika Samaraha. Dževad Mujan, administrativni direktor Festivala, koji je rat preživio na ratištu, odvede me u prostor gdje su izložene njegove crno-bijele fotografije, koje svojom simbolikom govore o posljedicama genocida. Dvadeset  minuta imam, kaže Samarah. Njegove oči su kose, imaju sjaj ronilaca. Govori tiho, šapatom. Samarah je svoj profesionalni put od 1999. pa dalje posvetio istraživanju genocida u Srebrenici. Zašto? -pitam. Odmahne glavom, kad izvadim diktafon iz torbe. “Ne dajem intervjue i ne radim kao piarovac”, izgovori.

“Ali, pošto Vas je doveo Dževad”…Odvede me u sobu sjećanja; zidovi, pokriveni malenim fotografijama, 8000 fotografija i imena žena i muškaraca, dječaka, žena i djece skupa, Tarik Samarah je posljednjih godina obilazio šume u okolini Potočara, po blatu, po kiši, tamo gdje su razbacane kosti. Emocija, koja dolazi sa tih fotografija je ovakva, kaže: “U četiri godine sam napravio samo stotinu fotografija, za svaku su prethodili mjeseci pripreme, puno razgovora sa preživjelima, istraživanje, bol.” Dječija lutka, pokrivena mravima, kost ruke, koja kao da se  trga iz ruke forenzičarke u rukavicama. Skeleti muškarca i žene, isprepleteni i nakon smrti. U fotografijama je čudnovata ljepota, “ljepota duboke crne emocije”, kao što kaže autor. “Ako izabereš tu temu, moraš se upitati zašto to radiš. Tada moraš biti pripremljen da prihvatiš tuđu bol kao svoju. Te boli te odvedu u agoniju i agonija ispere sve boje, kojim si premazan da bi se zaštitio”, kaže. Zaustavimo se pored slike dječaka sa lukom. Jedan od rijetkih preživjelih Srebrenice, zato mu je dao luk i strijelu, usmjerene prema gore, prema nebu.

 

Film u ulici pod opsadom

Ulica Muse Ćazima Ćatića, u starom dijelu grada, na dan sjećanja na Srebrenicu, uvečer je postala kino. Preko nje su razapeli bijelo platno na koje su projicirali dokumentarce, koje su redatelji Ademir Kenović, Pjer Žalica i Srđan Vuletić snimili za vrijeme rata u opkoljenom Sarajevu.

Na stolicama i stajaćim mjestima guraju se ljudi, vrućina tog dana je popuštala, neki na platnu gledaju sami sebe.

Producent i redatelj Ademir Kenović je na inicijativu francuskog novinara i redatelja Patricea Barrata snimio 160 dvominutnih filmova pod naslovom ‘Ulica pod opsadom’. Opsada je trajala 1335 dana. Sarajlije su ostale bez struje, vode, grijanja, bez dostojanstva, bez odgovarajuće liječničke skrbi, na milost i nemilost granatama, u zabavu snajperistima.

U polusatnom dokumentarcu ‘Palio sam noge’ Srđan Vuletić pokušava prenijeti ljudima ogoljeno čuvstvo ranjenog grada. Tada dvadesetogodišnji student režije, našao se u bolnici gdje je blažio boli ranjenicima, među njima su bila i djeca, i njegovi prijatelji, znanci; nosio je otkinute udove ljudi u spalionicu. “Osjećao sam kako noga u mojoj vrećici postaje sve teža i teža, kao da sam nosio dijete; ljudi koje srećem svaki dan ne znaju šta imam u vrećici, možda misle da nosim štrucu kruha”, kaže na platnu mladi Vuletić, koji je tim filmom htio uhvatiti ludilo rata, strah od potpune otupjelosti, kad ti se najapsurdnije situacije čine posve uobičajenim, kao što je sam rekao. “Kad se sjetim tog vremena, zahvalan sam Ademiru što me je podstakao da snimim taj film”, rekao je nakon projekcije Vuletić.

“Sve televizijske stanice, kao što su CNN, Sky i druge, iz Sarajeva su izvještavale o brojkama: pet mrtvih, deset ranjenih, kao danas u Siriji. I pomislio sam da se ljudi tamo vani uopće ne mogu povezati s tim šta ovdje mnogi preživljavaju. Rekao sam: “Napraviću film o običnim ljudima koji u datim okolnostima govore o običnim stvarima, o tome da dječak, koji je ostao bez ruke, ne može napraviti grudvu snijega.“  “Žao mi je da smo uopće morali snimati takve filmove, da smo bili u takvoj situaciji”, kaže Pjer Žalica. Njegov ratni dokumentarac ‘Djeca kao svaka druga’ pokazuje djevojčicu bez noge kako skače preko špage, djevojčicu koja zbog potresenosti i slika smrti ne može govoriti, djecu Sarajeva, u dronjcima, gladnu, široko otvorenih očiju, kako se pokušavaju igrati između granata i snajperskih metaka.

“Više puta se pitam šta misli onaj kojem si ti meta. Upita li se koga će ubiti, ti si samo igra, broj?” – kaže dječak u jednom od kratkih filmova iz ‘Ulice pod opsadom’. U sljedećem prizoru promrzla familija pokušava posjeći i zadnju brezu na ulici, stariji muškarac tepa svojoj kokoški, hrani je, i s njom se razgovara; od njenih jaja on i njegova familija mogu preživjeti neko vrijeme. Mama ispeče jaje za doručak, i koščatom rukom ga skoro pobožno stavi pred svoje dijete. ”Glad, to je najgora stvar, sjećanje na glad nećeš nikad izbrisati”, kaže čovjek na snimku, ekonomist, koji je imao moždani udar. Muškarac pored mene kriomice briše crvene oči rukavom, žene iza mene se naslone na zid i zagrle se. “To je nešto najsnažnije i najdirljivije što sam doživjela na Festivalu, trenutak povezanosti sa ovim gradom, sa ljudima na ulici i na filmu”, nakon projekcije  je izjavila ugledna filmska kritičarka Le Mondea Isabelle Reignier, koja je prvi put ‘pokrivala’ Sarajevo  Film Festival.

“Ne samo da se radi o dobrim dokumentarcima, već sama ideja da se filmovi prikažu baš na ulici gdje su bili snimljeni za vrijeme opsade Sarajeva, djeluje – kao da je povijest doslovno eksplodirala u sadašnjosti”, rekla je Reignerova.

Kao što je rekao Ademir Kenović, nakon sastanka u Parizu sa intelektualcima Bernardom Henry-Lévyjem i Barratom, odlučili su u opkoljenom gradu snimiti seriju kratkih filmova, kojima bi svijetu pokušali pokazati istinsko stanje u gradu od 1993. do 1994. “Zbog ekstremnih okolnosti u gradu bilo je najsmislenije snimati seriju samo na jednom mjestu, i budući da sam se rodio u onoj kući tamo”, Kenović pokaže na zgradu u ulici, “odlučio sam snimiti film o tim ljudima, iz te ulice”. Svaki film smo snimali u jednom danu, montirali ga i onda su tu seriju prikazale TV stanice kao što je Arte, ZDF, BBC, prije večernjeg dnevnika u 22h30.

Gledanost se sa 600 000 gledatelja povećala na tri i pol milijuna, serija ‘Ulica pod opsadom’ je dobila brojne nagrade, kao što su Felix, BAFTA, FIPA, a Kenović je na temelju tih iskustava snimio prvi bosanskohercegovački poratni film ‘Savršeni krug’. Film govori o pjesniku Hamzi (glumi ga Mustafa Nadarević), koji se u srušenom i opkoljenom gradu sprijatelji sa dvojicom dječaka i odluči da će ih pokušati izvesti iz grada. “Imate li osjećaj da ste time nešto pokrenuli?” pitam Kenovića. Isto pitanje, o snazi filma, više je puta postavljeno na konferenciji o ljudskim pravima, nekoliko sati prije toga. “U informacijskom kaosu koji je tada vladao, rekao bih da su ti filmovi kao lavor istine usred oceana neistinitih informacija”, rekao je Kenović. “Ljudi koji su vidjeli tu seriju su makar dobili ideju, sićušni trag, o onome šta se u istinu dešava”.

 

Susan Sontag, Vanessa Redgrave, André Glucksmann u opkoljenom Sarajevu

“Puno izuzetnih stranih novinara je izvještavalo o lažima fašističke srpske politike”, tada je zapisala Susan Sontag, “većina se zauzimala za intervenciju, tako kao i ja. Ništa se nije dogodilo”. Zato je u vrijeme svoje druge posjete Sarajevu u suradnji sa građanima, koji su postali njeni prijatelji – Haris Pašović, Ademir Kenović, Mirsad Purivatra – postavila Beckettov tekst ‘Čekajući Godota’. Umjetnost je postala jedino oružje protiv apsurda rata. “Kad smo 1993. počeli sa ‘ratnim kinom’ nismo ni sanjali u šta će Festival prerasti”, kaže selektorica Festivala Elma Tataragić, koja se 1993. kao sedamnaestogodišnja učenica, ‘dijete Festivala’, pridružila Mirsadu Purivatri, njegovoj ženi Izeti Građević (koja je sada kreativna direktorica ovog Filmskog festivala), Dževadu Mujanu-Mujketu (administrativnom direktoru), Almiru Palati-Prletu (tehničkom direktoru) i drugima, koji su se okupili oko kulturnog Obala centra na Miljacki. Protiv sveopćeg ludila rata počeli su se boriti umjetnošću.

Od cigala koje su nakupili po srušenom gradu napravili su instalaciju. Izložba sa naslovom ‘Svjedoci ostaju’ proputovala je cijeli svijet. “Nisi znao hoćeš li preživjeti taj dan, hoće li ga preživjeti onaj pored tebe”, rekao je Purivatra. “Svaki put kad si odlučio izaći iz kuće, rizikovao si da se ne vratiš više. Nakon nekoliko mjeseci skrivanja poludiš. Onda dođe trenutak kad sam sebi kažeš : idem van, moram među ljude.” Imali smo stari videoprojektor i stari videorekorder, na Akademiji su našli stare filmske trake, prijatelj je sa aerodroma uzeo stari generator, nekoliko litara nafte…Počeli smo prikazivati filmove, najprije za najuži krug.Pogradu se proširila priča da se tamo, na Akademiji, prikazuju filmovi. Tako je počela ta fama o ‘ratnom kinu’. Dolazili su ljudi i budući da nije bilo novca, ulaz se plaćao – jednom cigaretom.

Svaki dan je dolazilo sve više ljudi…Provlačili su se kroz rupe u zidovima, izbjegaali su tuču šrapnela. “To je bila potpuno nadrealna situacija”, rekla je Elma Tataragić. “Akademija je u vrijeme rata postala jedan od najdinamičnijih dijelova grada, koncerti, zabave, filmovi, kao da se tamo skoncentrisala sva kreativna energija grada…” “Festival je nastao u potpuno drugačije vrijeme, u opkoljenom Sarajevu, kao aktivnost kulturnog otpora. To je bilo krvavo potrebno ljudima koji su četiri godine bili opkoljeni, njih su gađali granatama i na njih je pucano”, kaže Purivatra. Preko Igmana su u grad došli Susan Sontag, Milčo Mančevski  sa filmom ‘Pred kišu’, meksički redatelj Alfonsko Cuaron (‘Velika očekivanja’, ‘A ja tebi mamu’), koji je tada predstavio svoj omladinski film ‘Mala princeza’. Organizirali su projekciju za 600 sarajevskih dječaka i djevojčica, koji su tada – prvi put u životu vidjeli šta je film.

 

Novembra 1995, upravo u vrijeme zaključivanja pregovora u Daytonu, preko Igmana je uSarajevostigla cijela ekipa NSK (Neue Slowenische Kunst, njemački naziv za Nova slovenačka umjetnost, op.prev.) sa Laibachom, Irvinom, filozofom Petrom Mlakarom i redateljem Draganom Živadinovim. Tu su simbolično ustanovili 2. državu NSK, podijelili su pasoše. Peter Mlakar se sjetio tog trenutka kad je sa prijateljem, kiparom iz Seattlea, Charlijem Crafftom gledao uSarajevo. “U zraku je bio vonj krvi, rata, duh smrti”. 21. novembra sam najprije imao govor u prepunom Narodnom pozorištu, ljudi su u grozdovima visili sa loža, gurali su se na sjedištima, u dvorani nije bilo prostora ni za jednog čovjek više.

Kad smo se iz Narodnog pozorišta nakon koncerta vraćali nazad u Art Centar Obala, u susret su nam došli organizatori otvorenih ruku. “Donijeli ste nam mir!” U vrijeme vašeg nastupa 21. novembra su u Daytonu konačno završili pregovore i dogovorili se”. Ta podrška je tada za nas bila izuzetno značajna”, kaže Purivatra. Zato simbol ‘srce Sarajeva’ nije cliché. Ima ljudi koji su nam u ključnim trenucima zaista dali svoje srce. Srce Sarajeva ima svoju povijest. Povezano je sa ženom koja je u Le Mondeu pročitala članak o pokolju na sarajevskoj tržnici 1994. I to ju je tako potreslo, da je svim svojim snagama željela nešto uraditi za taj grad. To je bila pariška modna kreatorica Agnès B. Započela je projekat Srce Sarajeva, štampala je majice, organizirala proteste protiv tadašnje francuske Vlade, okupila je desetine hiljada ljudi u Parizu, svi su tamo bili u majicama na kojima je bilo srce Sarajeva…”Upitao sam je možemo li simbol  srca Sarajeva upotrijebiti i za simbol nagrade našeg prvog filmskog festivala nakon rata. Naravno da je bila dirnuta”, rekao je Mirsad Purivatra i osmijehnuo se.

 

Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič 

SP DELA, 21.07.2012